Da se ne radi o čisto gotovo-pa-dokumentarnom prikazu, po filmu su razbacani i tragovi nečega što bi se moglo nazvati osobnim odnosima pojedinaca uvučenih u čitavu priču, dakle Murrowljevih najbližih suradnika, nadređenih i podređenih – tajna veza dvoje zaposlenika, odnos Murrowa i producenta Freda Friendlyja, šef koji naoko nevoljko, ali odlučno podržava čitavu situaciju, reakcije jednog člana na negativne kritike od strane jednog kolumnista – koji svoju nezahvalnu zadaću, koja je takva poradi koncepcije filma, obavljaju besprijekorno.

Radi se ovdje o prilično dobrom filmu, dosta boljem negoli sam očekivao da bude nakon teško podnošljivog i dosadnog Clooneyjeva prvijenca. Fino napisan i fino glumljen, ima ono nešto što ga odvaja od nekakvog prosjeka. Doduše, ipak ne u nekoj većoj mjeri, ali palac gore za Clooneyja, ne toliko radi samog filma koliko zbog napretka koji je napravio kao redatelj u samo dva filma.