"Gušteri" su velikim dijelom prilično suhoparan film, koji u dva sata prilično mlitavo prikazuje višemjesečnu svakodnevnicu karakteriziranu u prvom redu nadaleko poznatim tlačenjem podređenih od strane sviju koji imaju tu sreću da im je netko podređen, kroničnom nejebicom (te popratnim aktivnostima) i masovnim sudjelovanjem u nagradnoj igri 'tko će duže izdržati a da usred pustinje izložen na milost i nemilost suncu te potpunom izostanku aktivnosti ne ispali na živce'.

Osim navedenih aktivnosti, našlo se tu mjesta i za nekolicinu ispada i prigodnih kazni, nešto crne kiše, ubijenih deva, jednog pornića kućne izrade, spaljenih ljudskih tijela, nabrijavanja rulje Coppolinom "Apokalipsom danas", prijateljske vatre, lijepljenja slika svojih djevojaka na zid… Zvuči kao bespotrebno nabrajanje? Izvrsno, jer su upravo takav dojam navedeni dijelovi u filmu ostavili na dolje potpisanog. Drugim riječima, nije dobro.

Nije da film nema svojih (prigušenih) kvaliteta, najbolje vidljivih u jednoj od odjavnih rečenica mladog Swofforda kako je 'svaki rat različit, i svaki rat isti', ali ako ih u drugi plan nije gurnula jedna stvar (u konkurenciju svakako upada i promašeni soundtrack, prepun šarenih i hitoidnih glazbenih brojeva), uspješno je to obavila neka druga. Ili treća. Ili deseta. Shvatili ste.

Poput junaka filma, koji za čitavo vrijeme boravka na ratištu nisu metka ispalili, ni Mendes nije ispalio bogzna kakav metak s autorske strane. No, dok ovi prvi to nisu učinili jer za tim, na njihovu golemu žalost, nije bilo potrebe, Mendes to nije učinio jer sa sobom nije imao iole kvalitetnije municije.