Prvi osjećaj koja obuzme gledatelja, što u ovome slučaju podrazumjeva vešega autora, nakon odgledanog filma jest apsolutna ravnodušnost. Kako to u biti niti nije osjećaj i emocija nije teško zaključiti da vas nakon filma u biti ne obuzme ništa. Najsnažnija scena filma je ona uvodna kada se na ekranu pojavi samo ime “The Da Vinci Code” jer eto  u tome trenutku možete osjetiti svojevrstan respekt prema jednom određenom nizu riječi koji je postao fenomen 21. stoljeća. Imenu koje je pokrenulo polarizaciju svijeta na one koji su gledali film i/ili čitali knjigu, te one koji kategorički odbijaju učiniti bilo što od navedenog.

Apsolutno ravnodušnu maniru filma nastavljuju i glumaca koji, iako ogromni glumački kapaciteti, u ovome filmu to nisu, a to reflektiraju i na likove koje igraju pa i na krajnjeg konzumenta ili vam ga gledatelja. Jedini koji se izuzima iz ove ponavljajuće formule jest genijalni Ian McKellen koji, iako iznad svih cijeli film, potpuno iskače iz cjeline scenom u kojoj savršeno odglumi uzbuđenje na granici nepovratnog ludila.

Redatelja je možda bolje i ne spominjati jer čovjek očekuje da će netko kada mu se isplati malo bogatstvo ipak nečime to i opravdati, no to nije slučaj kod proslavljenog redatelja koji se krije pod imenom Ron Howard koji je cijeli filmu povezao potpuno bez osjećaja i maštem, bez imalo kreativnosti i želje da se stvori “nešto posebno”. Mora se ipak shvatit da je ovo film iz perspektive gledatelja, producentima je zapravo potpuno svejedno pošto je investicija vraćena ulagačima, profit se još uvijek gomila, a i nastavak je na putu.

Film godine je na kraju svega označen i kao razočaranje ovoga perioda dugog 365 dana, no to ne znači da je toliko loš i ne gledaljiv. Držim da je problem bio to što je letvica bila postavljena previsoko pa je film preskočio samo razinu prosječan dok je letvica na visini kultni, što su često bila i očekivanja od “Koda”, ostala ne preskočena. Dojam je da je jedan od glavnih razloga zašto film svrstavam pod čisti prosjek taj što su očekivanja bila daleko viša pa niti zadnji dojam nije potpuno objektivan. Zato, iako film označavam kao apsolutni prosjek, ocjena ide malo više od te, u ovome slučaju ne baš zlatne sredine.