Cilj producenata (što je vrlo vjerojatno i razlog izbacivanju Brosnana) je bio povratak na početak. Drugim riječima, priča o tome kako je Bond postao tajni agent kakvim ga znamo. A nije uvijek bio osoba koja će ubijati 10 negativaca držeći automatsku pištolj u jednoj, žensku u drugoj ruci te se nabacujući ciničnim komentarima o krojačima (netom) poginulih. Film započinje u crno-bijelom stilu, prikazujući Bondovo drugo ubojstvo, uz flashbackove na njegovo prvo. Nakon uvodnih titlova (koji nakon dugo vremena liče na nešto), film nam se vraća u koloru, ravno na Madagaskar gdje Bond dobiva zadatak pratiti izvjesnog bombaša. Ne kreće sve po planiranom i Bond se, što uz snalažljivost, što uz svoju tvrdoglavost, nađe oči u oči sa Le Chiffreom (franc. "broj") u crnogorskom kasinu.
Tijekom 44 godine postojanja, u svih 20 filmova, znali smo uvijek samo jedno: film će biti dobar ako ga nećemo shvaćati ozbiljno. Bio to Goldfinger ili Die Another Day, uvijek smo te filmove morali uzimati kao visokokvalitetnu zabavu koja posjeduje svoj šarm i ne želi izaći iz svoje kože. Hollywoodska mašinerija je jednostavno takva - teatralna, bajkovita, romantična. U njoj pozitivac će rijetko kada spasiti svijet 15 minuta prije kataklizme, rijetko će kada zakasniti, a još rijeđe će se boriti protiv 'običnih negativaca'. Bond kojeg stvorio Fleming ima karakteristike solidnog, intrigantnog špijunskog trilera 50.-ih. Casino Royale, Flemingov prvi roman, upravo je takav. Nasilan, hladnokrvan, surov, čak bi mogli reći i bez i trunke stila kojim nas je Bond zaveo kroz sve ove godine. Bond se u prvom romanu zaljubljuje te kroz priču i igru bakarata u fiktivnom francuskom mjestašcu, očvrščuje. Što od svega toga imamo u filmu?
Iznenadit ćete se, ali, mnogo toga. Iako je mondeno francusko ljetovalište zamjenila još mondenija Crna Gora (koja ne izgleda ni približno kao Karlovy Vary gdje su scene snimane), a bakarat Texas hold'em poker, Bond je surov. Craig nam predstavlja Bonda kakvo nikad nismo vidjeli. Kao osobu koja je brzopleta, koja griješi, koja se zaljubljuje, a možda i najvažnije - koja krvari. Od parkour potjere po gradilištu do klimaksa u tonućoj zgradi, Bond će ispirati krv alkoholom i trpjeti teške udarce. Realnost je upravo najveća strana priče, koliko god to može paradoksalno zvučati. Ali ako usporedimo jurnjavu po pisti zračne luke i uništavanje sjevernokorejskog minskog polja solarnim satelitom, shvatit ćete o čemu govorim.
Vesper Lynd je vjerojatno najkompleksniji ženski lik u svim Bondovima uopće, a Eva Green ju je portretirala fenomenalno. Mads Mikkelsen djeluje odlično kao albanski financijer terorista, a njegova bolest suznog kanala zbog kojeg plače krv samo je mali pozdrav vremenima kada su negativci imali metalne šake ili pak, mijenjali lica.
Iako će neki predbaciti da film traje predugo, niti jednog časa nisam osjećao želju pogledati u sat. Film nema klasičan završetak, radnja sljedećeg će se nastavljati direktno na događaje iz ovoga, zbog čega javnost još željnije isčekuje Bonda 22. |
