Priča filma počinje u meditativnom ambijentu prašume, gdje grupa lovaca priskrbljuje hranu za svoje selo. Idilu prekida nasilan upad ratnika koji su inače u povijesti, kastu seljaka smatrali niže vrijednim bićima. Otpor lovačkog sela olako se slama, a preživjeli bivaju odvedeni prema jednom od gradova u srcu prašume kako bi se žene prodalo u roblje, a muškarce žrtvovalo Bogovima zbog loše ljetine.
Lovac Jaguraova Šapa prije pada u zarobljeništvo, uspjeva iz sela iskrasti trudnu ženu i sina te ih sakriti u duboku jamu. Mladi se lovac do sad nije sreo s ljudskim neprijateljem, i u srce mu se uvukao strah kakvoga do tad nije upoznao. Gonjen željom da spasi obitelj, uspjeva se odvažiti na brijeg, te ranjen, bez daha i progonjen, bježi kroz prašumu prema svom spaljenom selu.
Apocalypto je narativno gledano, fantastičan film. Gibson dinamično gradi priču vodeći je od pastoralne uvertire prema kulminativnom koncu. Gibson nas je lažno uljuljao u seosku idilu izmasiravši nam vrat domorodačkim humorom i simpatičnim doskočicama na račun oralnog seksa, da bi nas odmah zatim grubo razbudio divljačkim napadom na selo i krvavim putem u zarobjeništvo, da bi kao klimaks ponudio jednu od najupečatljivijih scena progona ikad snimljenih.
Sve to savršeno prati dojmljiva kamera koja mada dinamična, ne zapada u nepotrebu frenetičnost od čega pati većina današnjih akcijskih filmova. Sve teče glatko, a svaki je kadar vrijedan zamrzavanja i užitka gledanja. Ipak se moglo impresivnije prikazati veličina kraljevstva Maja. Povijest nas uči o gradovima od po 150.000 stanovnika u srcima prašume, a Gibson nam je pokazao tek selendru s nekoliko piramida.
Akcijski segmenti su visoko producirani, snimljeni bezprijekorno i drže napetost do krajnjih granica. Tome pomažu i odlično razrađeni karakteri likova zbog čega Gibsonu također treba odati priznanje. Odlično je na površinu izvukao odnose između pojedinaca, mada mu je pred kamerom defiliralo tek nekoliko glumaca i par stotina naturščika. Posebice je bitno istaknuti da su posao svi u cijelosti odradili bezprijekorno, tim više što je Gibson inzistirao da se svi dijalozi snime na yucatecu. Gibson mi je osbno simpatičan ne samo zbog tog arhaičnog začina filmu, već i stoga što je nakon Pasije, opet uspio razmaženu američku publiku natjerati na čitanje titlova.
Vjerujem da ćete kao i ja nakon gledanja sebi postaviti pitanje, koliko je bilo potrebno neke scene prikazati onako brutalno. Ako pitate Gibsona, on će to opravdati time da je to tako i bilo. I nedvojbeno jest. Međutim kako rekoh u uvodu, osobno se ne mogu oteti dojmu da je Gibosn upravo stoga i odabrao civilizaciju Maja kao nositelje radnje Apocalypta. Još uvijek ne znam da li ovo uzeti kao minus, no kako nisam čovjek koji u umjetnosti prvo traži greške, već sam vizualan tip koji se prepušta emociji, ovo ću tek spomenuti kao prilog faktografiji storenoj u mojoj glavi. No ostat će premišljanje da li se moglo bez eksplicitnog prikaza proždiranja ljudskog lica od strane crnog jaguara. Da, i to je dio života u prašumi i ljudskog sklada s prirodom, no ono što je razumu pojmljivo, ne mora biti i želucu izdržljivo.
Ono što mi u filmu zaista smeta jest zakulisna propovijed koju nam je Gibson podmetnuo. U dojmljivoj sceni djevojčica proročica upućuje ratnike Maja kako će ubrzo skončati jer su zli. Tako i biva. Kako priča filma teče kraju, sve je vidljivije da scenario počiva na razdoblju vrhunca Majske civilizacije koja se naglo srozava ka svom nestanku. Gibosn Maje prikazuje na vrhuncu moći. Dekadencija caruje, ugojeno i okićeno plemstvo i svećenstvo poznavajući tajne prirodnih fenomena manipuliraju svjetinom kako bi zadržali dominaciju, nasilje nije odgovor već pitanje, vladaju suša, bolest i nemiri, i Maje nam po ničemu nisu simpatični. Međutim, propast civilizacija je malo dublji fenomen od Gibsonove vjerske opservacije o pobjedi dobrih nad zlima. Civilizacija Maja je propala zbog niza čindbenika od kojih su većinu sami stvorili i po ničemu nisu izuzetak u povijesti ljudskog roda. Prirodni je ciklus da nakon evolucije dolazi do deevolucije, da se na koncu puta dođe do kraja, a kako je u ljudskoj prirodi ići dalje, logičan je slijed na koncu puta okretaj u nazad, i kretanje prema početku. Uprkos onome što nas povijest uči, i onome što nam sugerira filmski plakat ("Nitko ne može pobjeći svojoj sudbini") Gibson se trsio ostaviti u zraku premisu kako su Europski istraživači iskrcavanjem mača i križa na američki kontinent donijeli spas za zabludjele. Gibson je lukav, ne nameće ništa, no baca nam u krilo natruhu svoje ideje, da se mi s njom nosimo kako znamo i umijemo. Povlačenje u šumu u potrazi za novim početkom, tek je koketiranje s danas aktualnim ekološkim problemom, ljudskoj nesposobnosti za pronalaženjem riješenja za suživot s prirodom.
Ipak, činjenica je da je Gibson odradio posao karijere. Snimio je film na jeziku kojeg govori tek manjina s Yukatana, u osamdeset milijuna dolara vrijedan projekt postavio je set nepoznatih glumaca i hollywoodski sladunjavoj pričici dodao par hollywoodskih akcijskih scena, te sve umotao u brutalnu vizuru pada civilizacije o kojoj do sad nitko nije snimio film. Drsko, hrabro, i vrijedno hvale, Apocalypto je spomenik obiteljskim vrijednostima, neizbježnosti sudbine i kritike urbane džungle bez izlaza u koje je dospjela naša civilizacija. |