Nakon što su osvojili Felixa, četiri Cesara i pet nominacija za Oscara, Amelie i njen redatelj Jean Pierre Jeunet definitivni su kraljevski par europskog filma sezone 2001/2. Godinu dana nakon nacionalne premijere dobrostivoj Amelie za puni sjaj nedostaje jedino Oscar, a na putu do njega stoji joj "Ničija zemlja" Danisa Tanovića.

Osvojio Oscara ili ne, film Jean Pierre Jeuneta definitivno je obilježio proteklu filmsku godinu u Europi, ujedinivši publiku i kritiku u izrazima ushita. A isprva nije izgledalo da će biti tako. U travnju prošle godine selekcijska trojka canneskog festivala izvijestila je redatelja Jeuneta i njegove producente kako Cannes ne namjerava romantičnu priču o pariškoj konobarici uvrstiti ni u jedan program festivala u Cannesu. Iz današnje perspektive jasno je da je to bila kolosalna greška, a grešku su ubrzo uvidjeli i Gilles Jacob i njegovi ljudi. "Le Fabuleux Destin d'Amelie Poulin" krenula je u francuska kina sredinom travnja i već u desetak tjedana dosegla gledanost od osam milijuna prodanih karata. Za inat canneskim vestalkama elitističkog ukusa distributeri su usred festivala organizirali javnu projekciju "Amelie" na parkiralištu, i njome medijski porazili dnevna festivalska zbivanja. Osim što je postala hit, "Amelie" je postala i društveni fenomen. Jacques Chirac osobno je zatražio privatnu projekciju u Palais Matignon. Ljevica i desnica apostrofirale su Jeunetov film kao sukladan vlastitom programu. Načelnik četvrti Montmartre u kojoj se "Amelie" zbiva častio je svoje sugrađane besplatnom projekcijom na otvorenom. Kritičari su se listom nastjecali u superlativima, a bujica oduševljenja rasla je kako se "Amelie" vraćala iz svijeta s nagradama. Osvojila je Grand Prix u Karlovim Varyma, pa Felixa za film i režiju, pa dvije nagrade BAFTA, pa trinaestak nominacija za Cesara, a brojne titule s kojima se "Amelie" kiti zaokružuje i jedna bizarna: Jeunetova maštarija bila je najgledaniji strani film u Srbiji 2001. U unisonim hvalospjevima tek su se sporadično čuli glasovi prigovora. Poneko je prigovarao Jeunetu da nudi razglednički, izmaštani Pariz za Amerikance. Neki su ga dovodili u vezu s Le Penom i gunđali što projecira idealiziranu Francusku bez Afrikanaca, grafita i rapera. Ipak, takvi su disonantni glasovi bili rijetki, a sada - nakon što smo "Amelie" vidjeli - možemo reći i pretjerani. "Amelie" je slađana romantična fantazija, i u onome što teži biti đavolski je dobra.

Jean-Pierre Jeunet filmski se afirmirao u tandemu s koredateljem Marcom Caroom kad je početkom devedesetih na repu francuskog cinema-du-looka snimio dvije futurističke fantazije, "Delikatese" i "Otok izgubljene djece". Caro i Jeunet potom se razilaze, a Jeunet u Hollywoodu snima četvrti i vjerojatno najslabiji nastavak serijala "Alien". Nakon holivudskog izleta i povratka u Francusku Jeunet se s "Amelie" - paradoksalno - puno više približio "cinema-du–looku" osamdesetih nego ijednim svojim prethodnim filmom. "Amelie" je u svojoj srži film slike. Prezasićenim bojama, dizajnerski ispeglan do detalja, Jeunetov film rekreira mitsku Francusku pedesetih s kafeterijama, voćarnama i ljupkim interijerima. "Amelie" je film zbog kojeg bi pokojni Roland Barthes rado dodao još jedno poglavlje svojim "Mitologikama", jer je Jeunet u svoja dva sata filma iscijedio ekstrakt čistog francustva. Ali, stilizacija u "Amelie" ne staje na njenom ljupko presavršenom svijetu. "Amelie" je stilizirana u svakom svom fremu, počevši od bajkovitog naratorova glasa (Andrea Dussoliera), pa do Jeunetove hedonističke režije koju karakteriziraju maštovita gibanja kamere i čudnovati kutovi. Riječ je o filmu koji zbilja hrani osjetila, pijanom hedonističkom užitku.

Jeunet je najbolji upravo ondje gdje je posve zabavljen i maštovitim tokom redateljska mašte. "Amelie" je neusporedivo manje zanimljiva tamo gdje naprosto naprosto priča priču. Stalno imate dojam da ljubavni zaplet između Amelie (Audrey Tautou) i Nina (Matthieu Kassovitz) smeta onom što je zbilja bitno u filmu, a to su Amelijina maštovita konceptualna dobročinstva. Premda ovo što smo upravo napisali u klasičarskom uhu može zvučati kao najgora pokuda, nije tako. Uostalom, i Luhrmannov "Moulin Rouge" primjer je filma u kojem je redateljeva audiovizualna mašta nadrasla objektivno idiotsku priču. Oba smješteni u mitologizirani Pariz i nikad-postojeću-Francusku, "Moulin Rouge" i "Amelie" zapravo su rođaci po filmskoj filozofiji.

Ta i takva "Amelie" najzabavnija je u prvih pola sata kad nas Jeunet zasipa redateljskim ekstravagancijama, a sveznajući narator vodi kroz kontrolirani virtualni svijet. Iskreno, ne bismo se iznenadili ako bi ponekom film potkraj postao dosadan, posebno zbog nepotrebnog multipliciranja svršetaka koji film produžuju preko potrebne mjere. Ali, u Jeunetovih dva sata stalo je štošta lijepog što vas drži uz stolicu. Amelijina barokno zamršena dobra djela sigurno su najbolji dio filma, a epizoda s putujućim patuljkom ingeniozna. Film poput "Amelie" ne bi bio moguć bez apsolutno pogođene glavne junakinje, pa zasluge za uspjeh nesumnjivo idu i na račun sjajne debitantice Tautou. Ostatak glumaca, uključujući i (uglednog redatelja) Kassovitza pomogao je Jeunetu da postigne željeno šarenilo i luckastost.