No Jean-Baptist kod starog majstora nije zadovoljan, a njegova opsesija mirisom mladih žena postaje sve snažnija. Njegova potraga za mirisom svih mirisa vodi ga u totalno ludilo. Dvanaest mladih djevojaka jedna po jedna biva pronađena ubijena, pa u gradu nastaje histerija, dok s druge strane Jean-Baptist mirno kolekcionira mirise mladih žena kako bi od dobivenih sastojaka konačno stvorio parfem kakav svijet do tad nije namirisao.
Parfem - Povijest jednog ubojice, ekranizacija je jednog od najuspješnijih njemačkih romana autora Patricka Suskinda, koji je napisan još 1985. godine. Čitav je niz redatelja koji su svih ovih godina pokušavali ekranizirati Suskindovu knjigu, među kojima se posebice spominju Ridley Scott, Tim Burton i Stanley Kubrick, međutim, ugledni producent i scenarist Bernd Eichinger budžet od 50 milijuna Eura povjerio je u ruke art redatelju Tomu Tykweru. Eichinger na koncu može biti zadovoljan odabirom jer je Tykwer načinio fascinantno djelo.
Scenarij je živ, dijalozi čvrsti, a narator olakšava razumijevanje Jean-Baptistovih nauma i poteza. Kostimografija je predivna, kamera gipka i fluidna, pa su i ovako impresivne scene tim življe i upečatljivije. Glumci su svoje odradili korektno, a glazba je izvrsna i nenametljiva. Atmosfera je fantastična, svaki kadar plijeni pažnju, i usprkos iznimno nasilnoj bazi, nećete biti uzrujani krvlju. Ipak, ovaj film ima problem.
Započevši kao biografski triler, film izvrsno prati kroniku jednog opsesivnog ludila, čemu pomaže i nesvakidašnja priča. Međutim na svom koncu film se pretvara u nadnaravnu alegoričnu predstavu koja je u totalnom srazu s ostatkom filma. Posljednjih dvadeset minuta nije loše odrađeno, nije loše režirano niti je sam kraj filma loš, već je jednostavno nesklopljiv s ostalim materijalom. Da li je Jean-Baptiste sotonin šegrt koji u potrazi za trinaestom esencijom manipulira ljudskim osjećajima i osjetilima, refleksija ljudskog zla koja je ispod mirisnog sloja tek trula masa koja je fatalna za sve koji se s njom nađu u kontaktu ili tek luđak koji je nesvjesno prezreo svijet oko sebe da bi mu na koncu svojom žrtvom ukazao na smrad ljudske duše, ostat će pitanje za filmsko-književne analitičare. Oni koji su čitali knjigu, vjerojatno su u prednosti, međutim kako god prišli zaključnoj riječi, ostaje gola činjenica.
Svršetak filma nas tjera da potražimo alternativno shvaćanje glavnog lika, usprkos tome što nas priča za svo ostalo vrijeme nije na to napučivala i ta vrsta twist off-a u ovom filmu jednostavno nema mjesta. Narodski rečeno, mogao je to biti maestralan film, no ovako je tek dobar, s krajem koji usprkos svim parfemima kojima je priča poškropljena, niti smrdi, niti miriši. |