VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: MUNICH (München)

Bez ocjene
HRVATSKI NASLOV:
MUNICH
NASLOV ORIGINALA:
München
REŽIJA:
Steven Spielberg
SCENARIJ:
Tony Kushner, Eric Roth
GLAVNE ULOGE:
Eric Bana, Daniel Craig, Ciarán Hinds, Mathieu Kassovitz, Hanns Zischler, Geoffrey Rush
ŽANR:
Drama / Triler
PRODUKCIJA:
Kathleen Kennedy, Barry Mendel, Steven Spielberg, Colin Wilson
DISTRIBUCIJA:
Blitz Film&Video
TRAJANJE:
157 min
GODINA:
2005
AUDIO JEZICI:
engleski
PODNASLOVI:
hrvatski, slovenski
DODACI:

"Munich: Misija, Ekipa"

IZDANJE:
dvd
KOMENTARI:

Re: MUNICH / München
Moram priznat da je film počeo odlično i sve je teklo odlično jedno prvih dva sata, a onda mi je dopizdilo i ugasio sam film.

Takvo rastezanje filma nije vrijedno mojih živaca.

Spielbergu svaka čast, ali trebao ga je skratiti. Možda jednog dana i pogledam ostalih sat vremena.
Komentar: jeannot_moore 20.07.2007.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Recenzija: MUNICH / München

Recenzija: MUNICH / München MUNICH
(München)

NAZOVI M ZA OSVETU

Kada je 1966. John Lennon u jednom intervjuu rekao da Kršćanstvo propada jer su The Beatles popularniji od Isusa pokrenuo je val mržnje, osude i osvete (primarno u tzv. Biblijskom pojasu SAD-a) i u jednom su trenutku mnogi dijelovi svijeta podsjećali na pročelje berlinskog univerziteta, samo što su ovog puta na lomačama gorjele ploče danas još uvijek najpopularnijeg pop/rock banda na svijetu.

MUNICH / München

Lennon se nedugo kasnije u javnosti morao objasniti (čitaj „ispričati“) i opovrgnuti tu tvrdnju. Isprika se nije svela na ono što je javnost željela čuti, Lennon je i dalje tvrdio isto, naglašavajući kako takvo stanje stvari nije dobro, prozivajući istovremeno i one koji su ga obožavali i one koji su ga htjeli smjestiti na te iste lomače.

Kada je 2005. Munich udario na velika platna, Spielberg se našao na sličnom mjestu, ali u jednom mnogo drugačijem i netolerantnijem vremenu. Napali su ga i Židovi i Palestinci (kao i mnogi drugi) prigovarajući kako nije branio/napadao samo neke, kako nije zauzeo stranu, kako nije sudio, a kako nitko nije (javno) palio kopije njegovog najnovijeg filma vijest je prošla kao usputna tvrdnja tko zna kojih izvora.

Da je Steven taknuo tamo gdje neke najviše boli pokazuje upravo činjenica da se na tek izašlom DVD izdanju prije gledanja filma nudi opcija njegovog kratkog komentara/osvrta na sam film. Spielberg se ovdje vrlo oprezno (baš kao i Lennon) pokušao „ispričati“ uvrijeđenim strankama, a da pritom ne skrene sa svog nauma. Minchen je na našu sreću ipak ostao kakav je i bio, savršena studija osvetničkog nasilja, netolerancije, nacionalizma, šovinizma, ubilačkog nagona i svih onih loših strana ljudske povijesti i sadašnjosti koje se mogu primijeniti na svakom jeziku i u svakoj državi, i na kraju svega, onoga o čemu nitko ne želi pričati, a kamoli s potrošenim pozamašnim budžetom.

A da je riječ o snažnom filmu koji neće ostati omiljen poput katarzične Schindlerove liste možete se uvjeriti samo ako si dozvolite otvoren um i srce prilikom gotovo 3 sata njegovog trajanja.

Tek nakon prvog gledanja čovjek može uočiti Spielberga kao redatelja, film kao film i diviti se njegovom umijeću na svakom polju stvaranja;  režijskom, glumačkom, vizualnom, zvučnom... (dok je meni osobno poseban gušt bio gledati savršeno rekonstruiran svijet 1972-1975. sa svim svojim autima, namještajem, odjećom, frizurama i svim ostalim)

Spielberg je vrstan pripovjedač, sada možda više nego ikada prije, a činjenica da se prihvatio upravo ove teme samo dokazuje kako je vrijeme da se neke stvari nazovu pravim imenom bez obzira gdje se nalazile.

Kada nakon kratkog, potpuno dokumentarističkog i nepristranog uvoda (pratimo ga kao treće lice zajedno s ostalim akterima na televizijskim ekranima diljem svijeta) doznamo kako su palestinski teroristi na olimpijskim igrama u Minhenu 1972. pobili 11 izraelskih sportaša kreće ono u čemu je Steven najbolji – igranje s našim osjećajima.

(Odlični) Eric Bana je Izraelac, voditelj osvetničkog tima koji kreće u potragu za svim krivcima minhenskog krvoprolića. Misija inicirana i financirana od strane države, blagoslovljena riječima premijerke i svih izraelskih obitelji ne pita za cijenu, ne pita za vrijeme izvršenja, zanima je samo jedna stvar. Oko za oko – zub za zub. Osveta mora biti učinkovita i glasna. „Koristite bilo što“, kaže u jednom trenutku Geoffrey, „ali najbolje bombe, tako da znaju da smo to mi.“

Nakon toga kreće možda najmučniji proces Spielbergovog poigravanja našim dušama kao i onih njegovih likova. Dok se u minhenskom antipodu, Schindlerovoj listi, bavio životom i njegovom održanju, pojam koji se ovdje provlači kroz cijeli film je „Dom“ i nekako svi likovi u cijelom filmu imaju pravo kada govore da imaju pravo na njega – na bilo koji način.

I dok Oscar Schindler ne želi obitelj a može je imati, Avner je jednako tako želi a ne može do nje. Oscar će sve učiniti samo za sebe kako bi na kraju shvatio da je to najmanje bitno, dok će Avner sve činiti za druge kako bi na kraju shvatio da je ono što je imao najbitnije. Oscar će izgubiti sve i za nagradu povratiti svoju dušu, dok će Avner, naizgled, dobiti sve što poželi, ali će tu istu dušu izgubiti te ostatak života provesti na podu mračnog i skučenog ormara – i figurativno i doslovno kao što ćete doznati.

Kako naši „junaci“ napreduju prema svom cilju, mi poskakujemo na našim utopljenim stražnjicama razmišljajući jedan čas kako su u pravu, osuđujući ih u drugi, proklinjući njihove neprijatelje u treći, i nazivajući ih teroristima u četvrti. I tako naizgled u nedogled. Ali sve ima svoj kraj. A kakav je kraj naših junaka provjerite sami.

Iako ćete već u nekom trenutku naslutiti kamo sve ide, nećete biti zadovoljni niti konkluzijom niti krajem kojeg zapravo nema i film se ostaje vrtjeti još dugo nakon što je odjavna špica završila. Nakon svih krvoprolića, nakon svih mrtvih tjelesa nekoć hodajućih monstruma, običnih ljudi ili nekog trećeg ostati može samo mjesta za još, jer osveta može funkcionirati isključivo u beskonačno cikličkom ritmu uz isto tako beskonačne nevine, kao i manje (ovisno gdje stojite)  nevine žrtve.

Spielberg je snimio svoj najsnažniji, najiskreniji i najbolniji film. Maestralnom jednostavnošću ispričao je ono što se drugi ne usude niti taknuti i pružio nam portret povijesti ljudskog nasilja na jedan drugačiji način ne razmišljajući u niti jednom trenutku o upitnosti svojih uvjerenja i osjećaja. Možemo mu biti zahvalni kako god nazivali svoj dom, državu ili naciju. Jer upravo je o tome ovdje riječ.

Napao je samoga sebe i na kraju izašao čist – a to nije nimalo lako.

« povratak Stavko Kljun
Bez ocjene
© 2003 popcorn.hr