U nizu situacija, na površinu izbijaju frustracije društvene zajednice svakoga od aktera ove priče, problemi svojstveni zemlji iz kojih potječu, problemi koji će se obrušiti na ljude koji su sasvim slučajno uvučeni u ovu priču. Tako će Meksikanci proživjeti probleme svojstvene za svoju zemlju, ilegalnog prelaska granice. Amerikance će uznemiriti fiktivni strah od svega neameričkog. Arapi su pak žrtve sveameričke politike prema globalnom terorizmu, zbog kojeg njihova vlada refleksivno vodi politiku represije protiv svih svojih stanovnika. Japanski dio priče pak govori o klasičnom problemu modernog Istoka, otuđenosti pojedinca u megapolisu od nekoliko milijun ljudi, želji za dokazivanjem individualnosti i pogrešnom načinu za traženjem identiteta u ljudskom mravinjaku.

Puška koja je zaokružila sudbine četiri obitelji diljem svijeta, tek je predmet koji je ukazao na osnovni problem današnje civilizacije; nedostatak komunikacije, posebice u obitelji. Svaki od aktera filma Babel, zbog ovog ili onog razloga, izgubio je vezu sa svojom djecom. Samohrani otac iz Japana ne uspijeva uspostaviti prisniju vezu s gluhonijemom kćerkom koja se ne može pomiriti s majčinim samoubojstvom. Američki bračni par je izgubio novorođeno dijete što je kap koja preljeva času učmalog odnosa, a i bez te nesreće tipična su slika zapadnjačkog braka u kojemu djecu odgajaju dadilje. Marokanski pastir pak proživljava uobičajenu problematiku obitelji trećeg svijeta, nedostatak vremena za odgoj i naobrazbu potomstva. Meksička sredovječna žena egzistenciju zadovoljava ilegalno radeći u Sjedinjenim državama, nema stalni kontakt sa sinom, i na dan njegove ženidbe učinit će sve da se pojavi na ceremoniji.

Drugi bitan naglasak Babela je htijenje za međusobnim razumijevanjem, te  nemogućnost uspostavljanja kontakta s oblikom vlasti. Tako mladi Meksikanac koji automobilom prelazi  meksičko-američku granicu, jedino želi da ga policajac sasluša što mu ovaj onemogućuje. Dadilja također nakon noći provedene u pustinji, želi policiji objasniti koji je niz okolnosti doveo do situacije u kojoj se našla, no bezuspješno. Marokanski seljak također ima problema u razgovoru s lokalnom policijom koja traži počinitelja napada na autobus, dok otac dvojice dječaka ne uspijeva čak niti doći u prigodu da se obrati policiji, što dovodi do eksplozivnih reakcija i totalne drame. Suprug ustrijeljene žene ne može pronaći razumijevanje među suputnicima, već mu ruku pružaju lokalni turistički vodič i njegova majka, dok u nastojanju da ženu prebaci u bolnicu nailazi na niz prepreka, kako s ambasadom, tako i s domaćom policijom. Mlada Japanka pak,  frustrirana svojim hendikepom i gladna ljudskog kontakta, jedino u mladom inspektoru pokušava pronaći osobu kojoj bi povjerila sve svoje jade, no u direktnom kontaktu to čini na pogrešan način zbog čega biva odbijena, da bi razumijevanje dobila tek pisanom riječju, porukom na papiru koju mu stavlja u džep.

 Od četiri priče ispričane kroz Babel, od svih mučnih situacija najteže na želudac pada ona u kojoj američki turisti žele ostaviti sugrađanku da u zabitom selu iskrvari do smrti, zato jer im je tu prevruće i jer moraju stići na vrijeme popiti svoje tablete. Jednostavno je nevjerojatno da bi se takva situacija mogla desiti da su se u autobusu našli turisti iz Njemačke, Francuske, Kine ili Hrvatske... Takva vrsta sebičnosti danas je svojstvena isključivo Amerikancima kojima je način života okoštao emocije. Scene u kojima se pojedini putnici boje izaći iz autobusa zbog imaginarnog straha da će biti poklani, dok arapske seljanke hodaju oko autobusa s ispečenim kruščićima u znak dobrodošlice, izvrsno opisuje etnološke razlike uvjetovane politikom, na kojima Babel inzistira.

Na USA Box officeu, Babel nije uknjižio uspjeh. Štoviše, jedva je pokrio troškove snimanja i produkcije. Zašto film "Ples s vukovima" koji upire prstom u Ameriku kao zemlju koja je kriva, može postati klasik, dobro zaraditi i ovjenčati se Oskarima, dok Babel sa sličnom premisom ne može? Zato jer Ameri za svoje greške ne vole čuti od stranaca. Time je i Kevin Costner puno privlačnija figura koja će u poetskoj bajci u preriji plesati oko vatre s divljim zvijerima i usputno naputiti kako je bijeli čovjek kriv za genocid nad crvenim, nego li Alejandro Gonzalez Inarritu koji drsko upire prstom u bahatu američku politiku koja se igra sudbinama svih, od svojih građana do nepismenih pustinjaka iz Arabije. Amerikanci nisu glupi da nebi mogli shvatiti dubinu Babela, već su bahati da bi ga prihvatili takvog kakav jest. To je prokletstvo njihove kulture koja se zbog želje za globalnom dominacijom polako ali sigurno širi i na druge narode, i kojoj se u ovaj čas ne nazire adekvatan otpor.

Pad ljudskih vrijednosti, raslojavanje obitelji, i kulturološke razlike u kojima su ljudi ljudi, a stoka stoka, bez obzira od kud dolazili i na kakvim se civilizacijskim stečevinama odgajali, te politika koja na svjetskoj sceni uzrokuje sve veći jaz među ljudima, premisa je koju je Babel poentirao kao malo koji film.