Charlie prihvati ponudu te krene u potragu za svojim bratom, dok Kapetan Stanley ostane čekati u nadi da će Charlie izvršiti zadatak, jer u protivnom će upravo Kapetna Stanley biti taj koji će stradati ako se sazna da je pustio brata jednog od najtraženijih kriminalaca. Ali Charlie je neodlučan u svom naumu, a uz to, biva ranjen na putu. Nakon što se probudi, shvati da se nalazi u društvu svog starijeg brata Arthura i njegove obitelji koji su ga pronašli i zaliječili mu rane. Dani prolaze, a Charle razmišlja što uraditi. No ni kapetanu Stanleyu nije ništa lakše, jer su ga njegovi nadređeni počeli pritiskati da uvede red u svoj okrug, a na vidjelo je izašla i istina o tome što je učinio, pa njegovi nadređeni narede bičevanje Mikeya, što bi ga moglo ubiti i upropastiti dogovor. Povrh svega toga, Kapetan Stanley ima i problema sa svojim ljudima koji ga počnu nepoštivati zbog onoga što je učinio, s Aboridžinima koji u većem dijelu ne podnose bijelce, te sa svojom suprugom, koja iako ga podržava u njegovom poslu, ipak se ne može naviknuti na život u toj nemilosrdnoj i okrutnoj zemlji. Sve to dovodi do krvave i nasilne završnice u kojoj će se saznati Charlieva odluka...

Western žanr je prisutan u povijesti filma i postoji od samog početka filmske industrije. Zapravo, prvi narativni film ikada snimljen je bio upravo jedan western, "The Great Train Robbery" iz 1903. godine. I u njemu su po prvi put korištene tada neke inovativne tehnike, kao npr. nove one u montaži (paralelna montaža), pokretna kamera (panorama), snimanje sekvenci na lokacijama, a ne samo u studiju (okolica New Jerseya) itd. Jest da je trajao svega 10-ak minuta, i bio sastavljen od samo 14 scena, koje su sve bile povezane u smislenu i narativnu cjelinu, ali ovaj film je uvelike utjecao na daljnji razvoj westerna, i filma općenito.

Od tud je mogli bi reći, sve počelo. Iz westerna su se razvili i drugi žanrovi jer je western filmov sve objedinjavao u sebi i akciju, dramu, komediju, avanturu…Uvijek se sve manje više svodilo na dobre i loše dečke, borbu sa indijancima, jahanje kroz preriju, neizbježne saloonske tučnjave i revolveraške dvoboje, kao i poljubac između glavnog junaka i njegove izabranice na kraju. Bio je to žanr koji se najčešće snimao 30-ih godina, jer je nudio jeftinu zabavu za široku publiku, i do pojave velikih faca koje su proslavile žanr (a i on njih), kao što su redatelji Howard Hawks i John Ford ili legedarni glumac John "The Duke" Wayne, westerni su bili filmovi B produkcije. Tek je 40-ih i 50-ih godina nastupilo zlatno doba westerna kada nastaju neki od najznačajnijih naslova žanra, kao npr. "My Darling Clementine", "Stagecoach", "High Noon", "Rio Bravo", "Winchester '73... I naredno desetljeće nam je iznjedrilo još neke od naslova za pamćenje kao "El Dorado", "The Man Who Shot Liberty Valance", "Butch Cassidy and the Sundance Kid" te naravno legendarni "The Wild Bunch".

Ali bilo je to također i razdoblje popularizacije takozvanih "spagette westerna", koji su se snimali većinom u Italiji gdje su dominirali autori kao što su Sergio Sollima, Sergio Corbucci ili neizbježni Sergio Leone. Upravo je taj western podžanr proslavio danas legendu filma Clinta Eastwooda koji je kasnije dao tako mnogo western žanru. Ali i Charles Bronson, Lee van Cleef, Terence Hill, Franco Nero kao i još neke danas poznate (i na žalost pokojne) glumačke zvijezde su također stekle svoju popularnost zahvaljujući nastupima u spagette westernima. No, 70-e su bile prilično siromašne što se westerna tiče, iako ih je bilo, no broj im se definitivno smanjio. Bilo je to vrijeme drugačijih, pomalo i neobičnih ne klasičnih westerna, iznimno brutalnih i prepunih crnog humora. Ali i to nam je razdoblje ponudilo nekoliko poznatih naslova kao npr. "Joe Kidd", "High Plains Drifter", "The Outlaw Josey Wales", "McCabe & Mrs. Miller", "Pat Garrett & Billy the Kid", "The Life and Times of Judge Roy Bean".

No, na žalost, bili su to posljednji trzaji izumirućeg žanra, jer u naredna dva desetljeća, 80-ih i 90-ih godina, kada su naglo postali popularni neki drugi junaci, neki drugi filmovi i neki drugi žanrovi, posebice horori, SF i akcija ("Friday the 13th" serijal, "Nightmare on the Elm Street" serijal, "Rambo" serijal, "Die hard" serijal, "Star Wars" serijal itd.), western se je pomalo zagubio jer je interes za taj žanr pao, iako je njegov utjecaj bio vidljiv u većini spomenutih naslova. Doduše, tu i tamo se pojavio neki kvalitetan naslov kao recimo "The Last of the Mohicans" Michaela Manna, "Dances with Wolves" i "Wyatt Earp" Kevina Costnera od kojih je prvi osvojio i Oscar za najbolji film, "Tombstone", zabavni "Maverick" Richarda Donnera te još jedan Oscarovac, kultni "Unforgiven" Clinta Eastwooda. Ali sve je to bilo nedovoljno da bi smo mogli reći da je taj žanr "disao punim plućima" kao nekad. A o zadnjih 15-ak godina da i ne pričamo, jer od spomenutog "Unforgivena" nije bilo ni jednog westerna. Tj., barem ne ni jednog vrijednog spomena, jer naslovi poput "Texas Rangers" iz 2001. ili "American Outlaws" iz iste godine to svakako nisu. Jedini koji to zaista zaslužuje je "Open Range" iz 2003., ponovno u režiji Kevina Costenra, koji je tim filmom na fantastičan način odao hommage klasičnom westernu i jednoj eri Američke povijesti.

Nakon toga je nastupilo još jedno zatišje, koje doduše nije dugo trajalo. Točnije do 2005., kada se na Canneskom festivalu te godine pojavio jedan neobičan anti-western, potpuna suprotnost Američkom klasičnom wetsternu, "The Proposition".

Film je to koji je kao što rekoh, sve samo ne klasični western, i to prvenstveno zato jer se radi o Australskom filmu, a ne Američkom. Zanimljiva je to kinematografija, koja nam je kroz protekla desetljeća ponudila nekoliko kutnih naslova, od kojih je najpoznatiji svakako "Mad Max" serijal koji je proslavio Mela Gibsona. Ali valja tu spomenuti i naslove kao što su "Gallipoli" Petera Weira, također sa Gibsonom u gl. ulozi, zatim "Romper Stomper" koji je pak proslavio Russella Crowea, komični "Crocodile Dundee" serijal ili posljednji u nizu, animirani film "Happy Feet" redatelja Georgea Millera koji je osvojio i Oscara za najbolji dugometražni animirani film.

Osobno sam čuo samo pohvale na račun filma, a mnogi su ga usporedili i sa ponajboljim ostvarenjima Sama Peckinpaha i Clinta Eastwooda. Pričalo se da je film iznimno brutalan, te snimljen u najboljoj maniri spagette westerna. A kada se k tome još pridoda i ono po čemu je taj film prvenstveno izazvao zanimanje kod šire javnosti, a to je da je scenarij za njega napisao popularni glazbenik Nick Cave poznat po svojim mračnim i morbidnim pjesmama koje se često bave temom smrti, očekivanja nipošto ne mogu biti mala. Ponukan dakle svim tim izvrsnim informacijama i kritikama, uputio sam se sa velikim veseljem na projekciju ovog filma, očekujući žestok film u maniri najboljih Peckinpahovih/Eastwoodovih/Leoneovih remek-djela. No, da li sam to i dobio, te da li sam sa jednakim veseljem i oduševljenjem i izašao iz kino dvorane?.

Film se otvara dosta žestoko i bučno, vatrenim okršajem između predstavnika zakona i kriminalaca. Veoma nalik onome iz već spomenutog "Pat Garrett & Billy the Kid". Meci lete na sve strane, lome staklo, trgaju drvo, ranjavaju ili čak i ubijaju neke od sudionika pucnjave - a onda se sve iznenada stišava, jer se oni preživjeli iz kućice odluče predati i tu zapravo počinje zaplet, ali ujedno i opada početni žestoki ritam filma te takav ostaje do kraja. A upravo je to ono što je meni osobno najviše smetalo kod ovog filma, (pre)spor ritam koji ubija u pojam pojačan sumornom ali fenomenalnom atmosferom. A uz to, film je na trenutke čudan, gotovo nadrealan, što mi nije baš leglo.

Sama priča smještena u vruće, necivilizirano i okrutno okružje Australije na kraju 19-og stoljeća je neoriginalna ali svakako intrigantna i drži vas "budnim" do samog kraja. Režija je odlična, i primjećuju se u nekim segmentima da je redatelj John Hillcoat, koji je oduvijek imao želju snimiti western, svoje uzore tražio u spomenutim Peckinpahu i Leoneu. Gluma je također za svaku pohvalu, a tu bih posebice izdvojio odličnog Ray Winstonea u ulozi Kaptana Stanleya, no o njemu i ostalim glumcima malo kasnije.

Najjači adut filma uz sve nabrojano je već spomenuta sumorna atmosfera te odlična fotografija za koju je zaslužan francuski snimatelj Benoit Delhomme. Zrnata slika, prljav, sparan, divlji, pust i suh ambijent u kojem se priča odvija, čine svoje, te doslovno možete osjetiti očaj, bezizlaznost i smrad u zraku, koji još više pojačava zvuk i prisutnost muha koje lete posvuda. A povrh svega toga, film je još i u nekoliko navrata zaista iznimno krvav, nasilan i brutalan te dosta težak za gledanje. Ima tu tako odrubljivanja glava, bičevanja, rezanja noževima, silovanja, pa se na trenutke čini kao da gledate neki slasher horor. Uglavnom film definitivno nije za svakoga. Osobno nisam imao ništa protiv tog brutalnoga nasilja, no do kraja filma me je umorio spor ritam, te kada sam izašao iz kino dvorane osjećao sam se kao da me netko isprebijao ili kao da sam cijelu noć čitao knjigu iz filozofije ili psihologije.

No film nije dosadan, dapače. Ono što ovaj film najviše razlikuje od američkog westerna, gdje je sve manje više crno-bijelo, je to da su ovdje likovi sve samo ne pozitivci i junaci, jer u ovom filmu nitko nije nevin i nitko nije u potpunosti pozitivac, pa čak ni djeca koja sa takvim oduševljenjem gledaju javno bičevanje kao što današnja igraju video-igre.

Jedini lik koji se donekle izdvaja u tom sirovom društvu je lik Marthe Stanley, Kapetanove žene koju igra izvrsna Emily Watson, iako i ona ima svojih moralnih ispada. Njezina gluma je minimalistička, bez mnogo ekspresija i gestikulacija ali nam ipak uspijeva pružati odličnu izvedbu i s lakoćom prikazati tu jadnu ženu koja je iz civilizirane Engleske došla u neciviliziranu i pustu zemlju kako bi bila podrška svom mužu koji je pak idealist te želi zemlju civilizirati pod svaku cijenu. A upravo on, iako u najboljoj namjeri, sve i zakuha, te se svojim stajalištem "cilj opravdava sredstva" dovede u pogibeljnu situaciju, izgubivši kontrolu onog trenutka kada pušta brata jednog od najtraženijih kriminalaca, kako bi ga taj isti ubio i tako spasio mlađeg, slabijeg brata kojeg Stanley odvede u zatvor. No, drugi taj njegov čin protumače kao znak slabosti, pa Stanley gubi njihovo povjerenje. Kao što sam već ranije spomeuo, kapetana Stanleya igra fenomenalni Ray Winstone koji je svojom izvedbom nadigrao čak i samog Guy Pearcea, iako je i on naravno dobar u svojoj ulozi. Zanimljivo, Pearcea je za gl. ulogu zajedno sa redateljem izabrao sam Cave, rekavši da je "on jedan od onih glumaca koji s malo pokreta i riječi može pokazati jako puno". No, čini mi se da je ipak pokazao malo manje nego što inače može, no možda se i varam jer je mene osobno više zaintrigirao Winstone nego Pearce.

Uz njih u filmu se još pojavljuju i Danny Huston u ulozi najstarijeg brata i obrazovanog ali manijakalnog i hladnokrvnog ubojice. Njegova izvedba me pomalo podsjetila na onu Marlona Branda iz "Apocalypse Now". Krasi ih obojicu onaj smireni pogled, ali i ludost koja se nazire iza njega. Također tu je još i John Hurt u jednoj maloj ali zanimljivoj i odlično odglumljenoj ulozi te David Wenham (jedini preživjeli iz "300") koji je možda i najslabija karika te izvrsne glumačke ekipe. Njegova izvedba uštogljenog engleza i onaj tanašni glasić su me zbilja iritirali. Ali, možda je to i trebalo biti tako.

Inače, Cave koji je kao što vjerojatno svi znate pjevač i vođa grupe The Bad Seeds s kojom je objavio do sada 13 albuma, a uz to, objavio je i četiri knjige, te odradio nekoliko manjih filmskih uloga, kao recimo u "The Sky Above Berlin" Wima Wendersa ili "Johnny Suede" Toma DiCilloa, je već imao iskustva sam pisanjem scenarija. Naime on i redatelj John Hillcoat, obojica Australci koji se poznaju već dugi niz godina pošto je Hillcoat svoju redateljsku karijeru započeo tamo 80-ih godina kao redatelj videospotova za Nicka Cavea (kasnije je još snimao i spotove za grupe kao što su INXS, Depeche Mode, Suede, Preachers itd.), su već surađivali jednom ranije. A bilo je to 1989. godine na prvom Hillcoatovom filmu "Ghosts... of the Civil Dead", za kojeg je Cave također napisao scenarij, a odigrao je u njemu i jednu od uloga.

No, iako mu to nije bilo prvi put da piše scenarij, Cave je sam priznao da je bio iznimno nervozan prije početka pisanja jer nije znao da li je uopće sposoban napisati filmski scenarij, te da li će se moći nositi s pisanjem dijaloga. Ali na kraju ga je napisao u roku od samo tri tjedna, a i kao što je sam rekao, ispostavilo se da mu je bilo mnogo lakše napisati scenarij nego tekst za neku od svojih pjesama. "Lakše je izraziti se u dvosatnom filmu nego u trominutnoj pjesmi" izjavio je u jednom intervjuu. Ali baš kao i tekstovi većine njegovih pjesama, i ova priča je kao što rekoh prilično, mračna, brutalna te prepuna živopisnih likova i krvavih situacija. Ponudu za pisanje scenarija je dobio sasvim slučajno. Redatelj Hillcoat ga je naime prvotno zamolio da mu napravi glazbu za ovaj film, što je Cave na kraju i učinio zajedno s Warrenom Ellisom, ali su ujedno došli i na ideju da on napiše i scenarij. Radnju je kako kaže bazirao na australskoj povijesti o kojoj je slušao u pričama koje mu je pričao djed. Posebice na pričama o čuvenom odmetniku Nedu Kellyju iz druge polovice 19. stoljeća, čija životna priča je već obrađena u istoimenom filmu "Ned Kelly" iz 2003. sa Heath Ledgerom u naslovnoj ulozi, a kojeg Cave smatra izrazito glupim filmom.

Sve u svemu, "The Proposition" je težak i mračan film koji prikazuje i opisuje nasilan svijet koji je mogao izaći samo iz glave Nicka Cavea, ali i svijet koji vjerojatno nije daleko od onoga kakav je postojao. Nekima se možda neće svidjeti zbog krvavog nasilja ili pak možda kao i meni zbog svoje neke sporosti koju mu ja nikako ne mogu "oprostiti". Neki će pak vjerojatno uživati u svemu tome, kao naravno i u izvrsnoj glazbi Nicka Cavea, koja je na momente nježna, a na momente žestoka. Film je dobar, ali nije za svakoga, posebice ne za one željne samo prolazne zabave kakvu pružaju većinom klasični westerni, što sam recimo ja djelomično očekivao.