Slika “istočnjaka” u komercijalnom je filmu dosad bila shematična i prilično ponižavajuća. Za najveći dio Hollywooda Istok je Ultima Tula bez ljudskih prava, fasadeksa i kreditnih kartica, a istočnjaci su grebatori skloni neobuzdanom ponašanju, koketiranju s mafijom i svakovrsnom varanju. Nažalost, novi interes za istočnjake u art-filmu nije pridonio da se onaj komercijalni u tom smislu senzibilizira, jer i festivalski art filmovi prema istočnim Europljanima gaje dvije jednako antipatične strategije: ili rasističko etiketiranje, ili patronizirajuće pokroviteljstvo.

Dobar primjer za to film je “Birthday Girl” britanske braće Jeza (redatelj) i Toma (scenarist) Butterwortha. “Birthday Girl” tipični je izdanak nove blairovske kinematografije – mainstream drama s elementima trilera i komedije koja jednako cilja i na festivalsku nišu i na multiplekse. Butterworthi su film plasirali prošle godine u Veneciji gdje je dobio miješane kritike. Očekivalo se da će imati jači komercijalni objekt, tim više što su Britanci za svoju malu dramu uspjeli pridobiti jednu od najvećih holivudskih diva - Nicole Kidman. Ako je Kidmanica bila mamac za inozemnu publiku, našoj bi publici mogla biti zanimljiva činjenica da je “Birthday Girl” dijelom “ozvučena” i glazbom zagrebačkih repera čija glazba glumi neki neodređeni postsovjetski “sound”.

Glavna junakinja filma Ruskinja je Sofija, djevojka koja pristiže u Britaniju na ugovoreno vjenčanje s konzervativnim, introvertnim i usamljenim činovnikom Johnom (Chaplin). Početna situacija slična je dakle onoj iz “The Last Resort”, ali kod Pawlikowskog istočnjakinju će njen zapadni mladoženja nasamariti i tako posredno pritjerati u dom za azilante. Ovdje je obratno: upravo će Sofija - koja ne zna ni beknuti engleski ali izgleda kao grom - sirotom bankovnom činovniku navaliti nevolje na vrat.

Filmski tisak je uoči premijere “Birthday Girl” bio prepun nagađanja o tome kako će velika zvijezda Kidman izgovoriti svojih desetak rečenica na ruskom, pa i kako će držati na okupu film u kojem preko sat vremena samo šuti. Još više komentara izazvala je Butterworthova odluka da uloge dvojice Sofijinih “nestašnih” rođaka - Alekseja i Jurija - da dvojicu Francuza, Vincentu Casselu i Matthieuu Kassovitzu. U Shakespeareovo vrijeme muškarci su glumili ženske uloge, a u vrijeme Ala Jolsona bijelci crnačke. Čini se da na početku 21. stoljeća takvu “povlasticu” da drugi govore njihov glas imaju samo istočnjaci. Ruskinju u “Birthday Girl” tako glumi Australka, njene sunarodnjake dva Francuza, a ruski urbani zvuk fingiraju Zagrepčani. Ali, i Islanđanka Bjork u “Dancer in the Dark” glumi Čehinju, pa nas to ne živcira. Ne bi živciralo ni u “Birthday Girl” kad cijela ta zapadna simulacija Istoka ne bi bila ukorijenjena i u naraciji: Sofija, Jurij i Aleksej nemaju nikakav svoj život, oni govore, ponašaju se, djeluju i kreću se po stereotipima u kojima Zapad imaginira Istok. Zanimljivo je da je dio britanske kritike ogulio kožu Butterworthu tvrdnjom da je njegov prikaz ljupke engleske suburbije klišeiziran. Sličnu prevlast cementiranih klišea kad su u pitanju Rusi nije percipirala.

“Birthday Girl” braće Butterworth perolaki je i prilično plitak film. Istini za volju, treba priznati da je zabavan, da ga se lako gleda i da su Nicole Kidman i Ben Chaplin odlični. Tipično za britansku post-full-monty filmsku scenu, i “Birthday Girl” je dinamičan, superiorno napravljen i odlično glumljen, ali u osnovi shematičniji i plići od holivudskog mainstreama slične vrste.