Kako to obično biva, mladi entuzijasti koji znaju posao, rade iz ljubavi i baš ih briga za zaradu ne mogu pogriješiti. Tako su Andy i Larry Wachowski snimili film. Dino de Laurentis je dao novce, a ono što je izašlo kao krajnji proizvod sada je povijest. I to fascinantna povijest, bez obzira na trivijalnost priče.
Jer kada film "Bound" (kod nas preveden "Preko svake mjere") krene u prvi vam trenutak ništa nije jasno. Tko tu koga jebe u glavu, je li Violet Corky ili naša vrsna soboslikarska braća nas gledatelje, u prvi mah nije jasno. Ali kada se stvari počnu raspetljavati postajemo svjesni nevjerojatne činjenice - više ne možemo odustati, gotovi smo - baš kao i s Matrixom. Priča je vrlo jednostavna (s nekim namjerno izokrenutim klišejima): tu je Corky, upravo je izašla iz zatvora, voli tetovaže, bavi se fizičkim radom, nosi muške gaće i najviše od svega voli pivu iz boce i nesputani sex sa ženama. U stanu do živi Violet. Radi (najstariji zanat na svijetu) za mafiju i Caesara, ali joj je pomalo svega dosta. Želi van, pod svaku cijenu. Pogodili ste, ljubav i strast je rođena. Corky i Violet shvatile su da su na ovaj svijet došle samo zato da bi bile zajedno, ali imaju jedan veliki problem. Mafija je mafija u svakom filmu i svakoj stvarnosti i potrebna je velika vještina da joj se pobjegne, a da pritom sačuvate živu glavu. Nakon fantastičnog plana koji iziskuje pljačkanje 2 000 000 $ od opake i, naravno, talijanske familije, i optuživanja te iste familije za krivnju, stvari krenu u nepredviđenom smjeru. Provesti bilo koji filmski plan uvijek je teško i to je klišej kojeg braća Wachowski vole iznad svega. Kako zakomplicirati stvari i dati gledateljima do znanja da do samog kraja neće znati što će se dogoditi. Ovdje je skrivena prava umjetnost ovog filma. Napetost, nepredvidljivost i naravno kemija koja drži ovaj film na neslućenim razinama.
Dva stana, klaustrofobija, nevjerojatni kadrovi, kamera Billa Popea, odlična glazba, specijalni efekti kojih nema, a izgledaju fenomenalno, gluma koja vapi za nagradama, zapleti i raspleti, krajeva koliko hoćete, a niti jedan nije posljednji i tako dobri slowmotion-i od kojih vas bilo glava....
Ovaj film jednostavno volite gledati bezbroj puta jer koliko god bio klasičan sve u njemu je potpuno originalno. Joe Pantaliano je fenomenalan kao Caesar.
Nitko, pa ni on sam ne zna što će slijedeće učiniti. Sve što želi jest ostati živ i također ne zna tko ga jebe u glavu, ali je spreman sve učiniti kako bi njegova ostala cijela. Familija je potpuno zbunjena, a naše cure svaku situaciju okreću u svoju korist. Zašto? Zato jer su žene i mogu učiniti sve što žele. Jedino što ih muči je strah od one druge, ali kao i uvijek, klišeji prevladavaju - ljubav ipak pobjeđuje - koliko god da je neklišeizirana. I tako postajemo svjesni da mali filmovi, koliko god jeftini bili mogu biti mala remek djela. Nisu im potrebni Oscari i ostale lažne nagrade, oni su iskreni bez obzira na sve. Takvi su i njihovi likovi kakve god da ih strasti vodile, prljave ili čiste.
Braća Wachowski su nakon ovog filma morali su uspjeti i napraviti Matrix. Formula uspjeha se skriva upravo ovdje.
Ali kao što znamo originali su fenomenalni zato što su originalni. Tako je uvijek bilo, tako će i biti. Braća Wachowski nisu odustali od dobitničke ekipe, u ovom filmu kao i u Matrixu svi su na svojim mjestima i samo možemo reći da rasturaju.
Samo naprijed dečki. I cure. Uživajte... |