Ubrzo se pojavljuje banda sadističkih bikera čiji je Night Rider bio "istaknuti" član, koji siluju i ubijaju od grada do grada, te se žele osvetiti policiji za smrt svog prijatelja. Tijekom jednog od njihovih mnogobrojnih krvavih pohoda, policajci uspijevaju uhvatiti jednog od njih. Isto tako ga ubrzo moraju pustiti zbog nedostatka dokaza, što posebice razljuti Jima Goosea, inače veoma dobrog Maxovog prijatelja, te se on zakači sa njima. Nedugo nakon tog incidenta Goose upadne u njihovu klopku, te ga oni živog spale.

Max se tada odluči zaozbiljno napustiti posao te se uputi sa ženom i djetetom na sjever, kako bi se malo opustili i odmorili. Isto tako se ispostavi da je i banda bikera krenula na sjever, te se njihovi putovi sasvim slučajno isprepletu na gotovo napuštenom području. Banda tada pregazi njegovu ženu i dijete, ostavivši njihova slomljena tijela nasred ceste što psihički slomi i razljuti Maxa. On tada postaje pobjesnjeli Max... Vadi iz ormara svoju policijsku uniformu, uzima nabrijani V8 auto i skraćenu dvocijevku te kreće u osvetnički pohod, ubijajući članove bande jednog po jednog.

Iako danas djeluje potpuno neinventivno i prepuna klišeja, priča ima svoj određeni šarm, a mora se uzeti u obzir da je tada to bila prilično originalna priča, te da je imala originalan koncept koji su kasnije slijedili mnogi drugi filmovi. Ali opet, tko bi rekao da će taj jeftini (koštao je svega 300 tisuća AUD, od kojih je 15 tisuća otišlo Gibsonu), sirovi post-apokaliptični film ceste sa hrpom jurnjava i razbijanja automobila, te sa zbilja jednostavnom pričom osvete prepune klišeja doživjeti takav komercijalni uspjeh te davne 1979. godine u domovini, a kamoli u svijetu (u domovini je zaradio 8, u cijelom svijetu oko 100 milijuna $), te još k tome do danas postati kultni film, tim više što se ne radi o američkom proizvodu nego o australskom. Ali jest. Ponajviše zbog toga što je imao tada specifičnu fabulu (post-apokaliptična budućnost), drugačiji način uvođenja publike u priču, te drugačiji način na koju su portretirani likovi, kao i karakterističnu sirovu, moglo bi se reći pankersku, post-apokaliptičnu atmosferu i vizualni identitet, kao i na kraju krajeva realne, opasne adrenalinom nabijene jurnjave koje se i dan danas smatraju među najrealnijim jurnjavama i vratolomijama izvedenim na filmu.

A uz sve to, upravo je taj film napravio Mela Gibsona od Mela Gibsona, koji samo tom filmu i toj kultnoj ulozi može zahvaliti svoj današnji status velike filmske zvijezde. Da stvar bude još bolja, Gibsonu ta uloga nikada nije ni bila namijenjena, tj., dobio ju je sasvim slučajno. Naime on je na audiciju za "Mad Maxa" došao kao podrška i pratnja svome prijatelju, ali kad su ga producenti vidjeli prepunog masnica i ogrebotina preostalih iz opake barske tučnjave, pomislili su da se tip zbilja pripremio za ulogu pa su ga odlučili angažirati. I tako je Mel ušao u legendu kao pobjesnjeli Max, antijunak u koži, koji luta post-apokaliptičnom Australijom u posljednjem V8 Interceptoru.

Nakon uvodnih nabrijanih i antologijskih desetak minuta, film postaje spor u sredini (vrijeme ga je očito malo dostiglo), no prema kraju definitivno opravdava svoj naslov, te u drugoj polovici postaje uzbudljiviji. Pohvale idu i izvrsnoj glazbi skladatelja Briana Maya koja svakako pridonosi atmosferi, kao i odličnoj režiji George Millera koji je svojim prikazima pustopoljina Australije doprinio zbilja upečatljivoj viziji post-apokaliptične budućnosti. Uz to, unatoč malom budžetu uspio je snimiti uzbudljive akcijske sekvence stavljajući kameru na same automobile i motore što je pridonijelo realnijem tonu akcije (bez CGI-a).

Gibson je solidan u svojoj izvedbi, tim više što mu je to bio tek drugi film u karijeri i tek je, kako bi se reklo, učio zanat. Max je u njegovoj izvedbi policajac na rubu ludila kojeg samo njegova obitelj sprječava i spašava da ne prijeđe preko ruba, oni su njegova oaza mira i dobrote u tom svijetu zla i bolesti s kojim se on svaki dan susreće na poslu. No kad mu to oduzmu, on prelazi preko tog ruba i postaje hladnokrvan ubojica, pobjesnjeli Max. Sam kraj filma je fenomenalan, Max odlazi u svom autu, ostavljajući prošlost iza sebe, jer tamo nema više ničega što bi ga zadržalo na tom mjestu, postaje jedan od tih "luđaka".

I ostatak glumačke ekipe je prilično upečatljiv u svojim izvedbama. Hugh Keays-Byrne je izvrstan kao ludi vođa bande Toecutter, ima neki svoj određeni govor tijela, ludi pogled, iznenadne pokrete koji ga čine dovoljno zastrašujućim. Kao još jednog glumca vrijednog spomena valja izdvojiti Stevea Bisleya, kao policajca Jima Goosea. On je prilično zabavan tip, pomalo lud, ali na onaj dobar način, no uzima neke stvari previše osobno, zbog čega i nastrada. Inače, Bisley je veoma popularan glumac u Australiji, te je poznat po mnogobrojnim TV serijama, kao što su npr. "G.P." i "Water Rats". Zanimljivo je spomenuti kako su on i Gibson nastupali već i prije zajedno u filmu "Summer City" iz 1977., koji je i jednom i drugom bio prvi projekt u karijeri.

"Mad Max" je inače osvojio nekoliko nagrada u Australiji, kao što je nagrada Australskog Filmskog Instituta (AFI) za dostignuća u montaži, zvuku i za najbolji originalni soundtrack, te je do 2000. godine držao rekord u Guinnessovoj knjizi rekorda kao najjeftiniji film sa najvećim profitom, kada ga je s trona skinuo "The Blair Witch Project".

Kako u ono vrijeme Gibson još uopće nije bio poznat, ni u domovini a kamoli u svijetu, trailer filma nije bio fokusiran na samu radnju i njega, nego su u traileru prikazivali samo akciju, jurnjave i razbijanja kako bi privukli publiku. Uz to film je za američko tržište bio sinkroniziran jer Amerikanci nisu najbolje razumjeli australski engleski zbog njihovog naglaska i slenga.

Film je snimljen u vremenu od 12 tjedana i bio je to prvi australski film sniman u anamorfnom widescreenu. Kako je budžet filma bio iznimno malen, čak i za ondašnje pojmove, a kamoli današnje, jedino je Gibson imao pravo kožno odijelo, dok su svi ostali glumci, koji su glumili policajce imali jeftina odjela od lažne kože. Policijski auti koji su korišteni u filmu su se konstantno popravljali kako bi se mogli iznova koristiti, a najzanimljivije od svega je što su Miller i Byron Kennedy, producent filma, montirali film u Byronovoj kući na stroju koji je posebno za to načinio Byronov otac, inače inženjer po struci.

DVD izdanje ovog filma je poprilično siromašno, te se na disku nalazi samo film bez ikakvih dodataka, čak nema ni trailera. Pohvalno je jedino što je zvuk Dolby Digital i slika 16x9 widescreen. Također, domaće DVD izdanje nudi mogućnost gledanja filma sa njemačkom i španjolskim audiom, ali zaista ne znam tko bi želio gledati film na njemačkom ili španjolskom, osim ako se ne bi radilo o čistoj zafrkanciji. Tu su naravno i titlovi, i to engleski, hrvatski, njemački, talijanski, mađarski, portugalski, hebrejski, poljski, turski, finski, islandski, norveški, švedski, nizozemski i francuski. Istinski fanovi ovog uratka bi si svakako trebali nabaviti američko Special Edition R1 izdanje na kojem se nalazi pregršt dodataka kao što su audio komentari filmske ekipe, nekoliko dokumentaraca, originalni australski trailer, foto galerija te knjižica sa citatima iz filma i informacijama o istome.

Sve u svemu, "Mad Max" je jednostavan, pomalo sirov, pa danas čak i trashy film. No isto tako je i efektan, nezaboravan i kultni film, koji je uvelike utjecao na filmski žanr, te danas slovi kao malo remek-djelo koje se svakako isplati pogledati. Čisti dokaz kako je i za jako, jako malo novca moguće snimiti nešto kvalitetno ako imate dovoljno mašte i kreativnosti. Dakle, ako ga niste kojim slučajem pogledali učinite to čim prije.