"They Live" je definitivno jedan od Carpenterovih najzabavnijih (ako izuzmemo kung fu horror zafrkanciju "Big Trouble in Little China") i najboljih filmova uz "Escape from New York" i "The Thing". Ta crnohumorna SF satira o vanzemaljcima koji nesmetano žive među nama zahvaljujući stroju kojim su nas sve hipnotizirali, te utječu na naše odluke, umrtvljuju naša osjetila i kontroliraju naše živote, još i danas djeluje jednako zabavno i zanimljivo, pa čak do neke mjere i originalno. Inače, koncept priče, da je svijet koji nas okružuje samo prividna iluzija za zavaravanje ljudi iza koje se nalazi malo mračnija stvarnost, vuče dosta paralela sa radnjom velikog hit filma iz 1999. godine, "The Matrix". Zapravo ne bi me uopće začudilo da su Wachowski, redatelji i scenaristi spomenutog filma, veći dio inspiracije za svoj film crpili upravo iz ovog malog Carpenterovog remek-djela. No, za razliku od Carpentera, koji je tu priču obradio u maniri zabavnog SF akcića i satire na tadašnje društvo, prikazujući vanzemaljce kao bogate ljude na visokim pozicijama koji vladaju masama, te ih kontroliraju uz pomoć medija (TV, reklama, časopisa itd.), Wachowski su se u svom filmu uz onaj akcijski aspekt priče usredotočili i na onaj filozofski, u koji Carpenter nije toliko ulazio.

Ovaj film je osim po zabavnoj i zanimljivoj priči ostao svakako zapamćen i po nekoliko sada već kultnih dijaloga, od kojih je najpoznatiji svakako onaj "I have come here to chew bubble gum and kick ass...and I'm all out of bubble gum". Nju je kasnije u nešto izmijenjenoj verziji frajerski izgovarao Duke Nukem u popularnoj FPS video igri "Duke Nukem 3D", kao i jedan od junaka novijeg filma "Spartan" Davida Mameta. Rečenicu su i neki izvođači poput Monastic Squida ili Ice Cubea iskoristili u nekim svojim pjesmama. Zanimljivo je kako je Roddy Piper, inače nekadašnji wrestler, koji igra glavnog bezimenog junaka sam osmislio i dodao tu rečenicu u scenarij. Točnije, to mu je bila jedna od mnogobrojnih ideja, krilatica za uvod u njegove borbe. Kad smo već kod Roddy Pipera, iznenađuje to što je Carpenter izabrao baš njega za glavnu ulogu, odnosno kako nije ponovno uposlio svog starog znanca Kurta Russella (s kojim je inače surađivao pet puta u karijeri), jer je ova rola kao stvorena za njega. No Piper se odlično snašao u ulozi, rola mu je dobro "legla", a čak i pomalo liči na Russella u filmu (fudbalerka i to). Uz Pipera u filmu jednu od glavnih uloga ima i Keith David, s kojim je Carpenter također već prije surađivao na filmu "The Thing", a ovaj ga je toliko impresionirao svojom izvedbom u tom filmu, da je Carpenter posebno za njega napisao ulogu u ovom filmu. Valja naglasiti da su obojica ostvarili zabavne role.

A uz zabavne dijaloge i glumačke izvedbe, "They Live" se može pohvaliti i sa jednom od najzabavnijih i najžešćih uličnih tučnjava snimljenih na filmu, onom između Pipera i Davida. Originalno je Carpenter zamislio da ta tučnjava traje nekih dvadesetak-tridesetak sekundi, no Piper i David su odlučili izvesti tučnjavu za stvarno, te su u biti svi udarci u filmu stvarni, osim onih u lice i međunožje. Tri tjedna su se pripremali za tu tučnjavu, što je itekako vidljivo na ekranu. Tučnjava traje nekih 5 minuta i zbilja djeluje brutalno, prljavo, divlje i realno, ali i zabavno bez fancy kung fu poteza.

Iako je budžet filma iznosio tek 3 milijuna $, i s obzirom na godine u kojima je snimljen, vizualno film izgleda dosta solidno. Efekti su, iako ih nema mnogo, dobro odrađeni, a akcija je vizualno atraktivna još i danas. Doduše izgled, tj. maske vanzemaljaca danas, a pretpostavljam da su i onda, izgledaju prilično smiješno i jeftino. Jasno se vidi da se radi o gumenim maskama koje glumci nose na licu. Čak možete primijetiti kako glumcima miču usta ispod maske dok pričaju. No to nimalo ne smeta, dapače, to daje filmu jedan određeni simpatični trash štih. Kao i za svaki svoj film koji je režirao, tako je i za ovaj Carpenter skladao glazbu, uz malu pomoć Alana Howartha. Ona je jako dobra, zvukovi usne harmonike, gitare i elektronski zvukovi sintisajzera pridonose atmosferi i napetosti filma. Nema tu nekih prepoznatljivih tonova i ritmova kao u dobro nam poznatim glazbenim temama za "Halloween" ili "Escape from New York", ali je glazba ipak upečatljiva tijekom filma, no ne ostaje u uhu nakon njega.

Inače zanimljivo je da je scenarij napisao sam John Carpenter, ali pod pseudonimom Frank Armitage. Naime, Carpenter je veliki obožavatelj pisca H.P. Lovecrafta, a Frank Armitage je zapravo lik jednog od njegovih romana "The Dunwich Horror", prema kojem je snimljen i istoimeni film 1970. godine. Na taj korak se je odlučio jer je ideju za film dobio iz nekoliko različitih izvora, kratke priče "Eight O'Clock in the Morning" Raya Nelsona i stripa "Nada", pa je smatrao da ne bi bilo fer da sam pobere zasluge za pisanje scenarija. Također valja naglasiti kako se u filmu na kratko u cameo ulozi pojavljuje i sam Carpenter, zajedno sa svojim kolegom George A. Romerom, i to ni više, ni manje nego u ulogama kritičara koji kritiziraju nasilje na filmu, a upravo su njihovi filmovi prepoznatljivi po nasilju zbog čega su često bili na meti kritičara, koji su ih smatrali običnim trash redateljima i "eksploatatorima jeftinog filmskog smeća".

Bez obzira na kritičare i njihova trabunjanja, "They Live" je jedno malo Carpenterovo remek-djelo koje svakako treba pogledati i koje skriva daleko više ispod zabavne površine, te još i danas plijeni jednakom pažnjom kao i nekada. Tim više što danas raznorazni mediji igraju veliku ulogu u našim životima. TV, Internet i novine gotovo da upravljaju našim životnim odabirima, baš kao i u ovom filmu, samo što iza svega toga ne stoje vanzemaljci već političari. Sve u svemu - izvrstan film.