Dok je "Mad Max" bio više drama sa adrenalinskim jurnjavama, "The Road Warrior", snimljen samo dvije godine kasnije, je bio potpuno drugačiji od originala, mračniji, nasilniji i pomalo psihodeličan, priča za sebe. Gotovo da osim glavnog junaka nije imao nikakve veze s originalom, te je nudio ono što se publici najviše svidjelo u originalu - jurnjave i razbijanja, kao i mnogo, mnogo krvavog nasilja od početka do kraja, te su ga mnogi tada smatrali previše nasilnim, a neki ga još uvijek smatraju takvim.

"Mad Max 2" je jedan od onih rijetkih filmova koji se opravdano smatraju boljim od originala, jer je u mnogo toga nadmašio original. Osim što je ostvario bolji box office rezultat (u Australiji je zaradio 11 milijuna $, a u ostatku svijeta preko 100 milijuna $), unio je i pravu revoluciju u akcijski žanr te postavio nove standarde koje su kasnije mnogi filmovi kopirali i slijedili, a Mel Gibsonu je donio status svjetske zvijezde koji je prvim filmom bio samo naznačen. Također je imao pametno osmišljene likove i zanimljivu, u ono vrijeme čak i originalnu priču, još mračniju post-apokaliptičnu atmosferu koja mu je davala specifičan vizualni identitet, kao i žestoku revolucionarnu akciju te izvrsne kostime, zbog čega ga publika još i dan danas obožava.

Tu bih posebice istaknuo hrvatsku publiku. Naime, ovaj film se nalazi na visokom 14. mjestu top ljestvice 50 najboljih filmova 20. stoljeća prema izboru hrvatskih gledatelja, koju je objavio naš sad već "pokojni" filmski časopis "Hollywood" 2000. godine u svom 50-om broju nakon četveromjesečne ankete, što govori dovoljno samo za sebe.

Budućnost je ovdje prikazana još opakija i još mračnija nego u originalu, sve je prepuno raznoraznih divljaka, nomada, punkera i luđaka koji izgledaju kao da su izletjeli iz vikinškog doba, ali umjesto da jašu na konjima i vitlaju mačevima, jure okolo na nabrijanim mašinama koje idu na nitro te koriste noževe, sačmarice, samostrele, bejzbol palice i ostala oružja. Ovdje civilizacije gotovo da i nema, kao ni goriva oko kojeg se svi međusobno bore i ubijaju. Ovo je divlji zapad, ali bez konja i zakona. Također, ovaj nastavak ujedno na početku u kratko objašnjava kako je došlo do takve situacije, što u originalu nije bilo objašnjeno.

Uz to što je brutalniji, mrvicu je i zabavniji od originala zahvaljujući glumcu Bruceu Spenceu i liku pilota kojeg on glumi, koji najviše pridonosi humoru. Gibson s druge strane opet rastura ekranom. Max je ovaj put usamljeni lutalica, koji misli samo na sebe, lešinar koji živi dan za danom i traga za gorivom kojeg je sve manje kako bi njegov V8 i dalje jurio pustopoljinama post-apokaliptične Australije. No ubrzo od usamljenika postaje junak dana, iako on to zapravo ne želi, te se vremenom vidi jedan trag ljudskosti koji je ostao u njemu nakon pogibije obitelji.

Millerova režija je još bolja nego u originalu, prikazano je potpuno rasulo društva u kojem jedinu vrijednost ima gorivo, post-apokaliptični nered, te se postepeno gradi napetost i tako nas uvodi u veliko finale - legendarnu 20-minutnu jurnjavu u maniri "Ben Hura", sa kamionom, motorima, autima i još raznoraznim nabrijanim i sklepanim vozilima, prepunu spektakularnih vratolomija koja se još i dan danas zasluženo svrstava među najbolje filmske jurnjave ikada. Kamera je opet smještena u samu akciju i doslovno možemo vidjeti brutalnost i žestinu tih sudara na ekranu, što nam daje iluziju stvarne opasnosti, a ne bezopasnih vratolomija. Dijelovi lete naokolo, kao i udovi ljudi koji ih voze, sve u cjelini izgleda poput nekog demolition derbyja. Ono što su Miller i njegova ekipa snimili na ovom filmu, i kako su snimili, a da pritom nitko nije poginuo, ne polazi mnogim redateljima ni u današnjim filmovima uz svu tu tehnologiju koju imaju na raspolaganju i CGI efekte. Antologija!

Osim izvrsne akcije, Miller nam je isporučio izvrsne životne likove, tj., usredotočio se na njihovu karakterizaciju. Kao što rekoh ranije, Max je ovaj puta čovjek bez ičega koji samo želi preživjeti u tom okrutnom svijetu, veoma sličan negativcima, hordi barbara koji žele isto što i on - gorivo. No za razliku od njih, koji gotovo da ne znaju za milost, u njemu je ipak ostao djelić ljudskosti, što prema kraju filma izađe na vidjelo, posebice u njegovom odnosu sa dječakom. Skupina ljudi koja brani rafineriju je prepuna raznoraznih likova i karaktera, ali sve njih krasi jedna osobina, želja za boljim životom koju im može osigurati gorivo, i spremni su učiniti sve da ga zaštite. Od negativaca, meni osobno najviše se u pamćenje urezao psihotični Wez, kojeg je izvrsno odigrao bivši S.A.S. komandos Vernon Wells. Tip dominira ekranom i zbilja djeluje zastrašujuće, čak mnogo više od vođe horde, monstruoznog i nabildanog Humungusa, čije očito groteskno lice uopće ne vidimo jer je sakriveno iza željezne maske. Njega je pak odglumio Kjell Nilsson, inače bivši Olimpijac i dizač utega. A kad već spominjem glumce, ne smijem zaboraviti i Michaela Prestona kao Pappagalla, vođu skupine koja brani rafineriju (tip iznimno sliči na Micka Jaggera).

Baš kao i u originalu, pohvale opet idu i muzici Briana Maya. Soundtrack nastavka je još bolji nego onaj iz originala, te ovdje muzika uvelike pomaže podizanju adrenalina i stvaranju pomalo stravičnog ugođaja beznađa, savršeno se uklapa sa onime što vidimo na ekranu.

Za kraj evo vam nekoliko trivijalnih činjenica koje možda niste do sada znali, a dobro će vam doći ako se ikada nađete nasuprot Tarika Filipovića u "Milijunašu".

Nakon velikog uspjeha originala, u nastavak je naravno bilo uloženo znatno više novaca, točnije 4 milijuna australskih dolara, zbog čega je u to vrijeme proglašen najskupljim australskim filmom. Iako se možda na prvi pogled ne čini, jer izgleda kao da je sve sklepano od raznoraznih cijevi, željeza, dijelova automobila i tko zna čega, ali rafinerija u pustinji je bila najskuplji i najveći set ikada izgrađen do tada u Australiji. Usto, produkcija je zahtijevala najveću eksploziju na australskom filmu do tada, kojom je raznesen taj isti set. Film je inače kompletno sniman na lokacijama u Australiji, točnije u New South Walesu.

Miller i preostala dva scenarista, Brian Hannant te Terry Hayes su navodno za pisanje priče bili inspirirani samurajskim filmovima Akire Kurosawe, te knjigom Josepha Campbella "The Hero With a Thousand Faces".

U filmu su korištena dva Interceptora. Jedan iz originala, te drugi izgrađen posebno za scenu eksplozije. Zanimljivo je da su nakon što je završeno snimanje originala i prije nego što je film pušten u kina (te postigao ogroman uspjeh), svi automobili bili određeni za uništavanje, no netko je zaključio da bi bila šteta da unište i Interceptora. Kada su krenuli sa pripremama za nastavak, sjetili su se da je auto čitav, te su ga odlučili ponovno iskoristiti. Malo su ga modificirali i preuredili za nastavak, a nakon što je završeno snimanje nastavka, Bob Forsenko ga je restaurirao, te se taj auto sada nalazi u muzeju "Cars of the Stars Motor Museum" u Engleskoj gdje ga se može vidjeti još i dan danas.

Isto tako, popularni Maxov pas je zapravo bio obični pas iz lokalnog šinteraja, te je bio posebno uvježban za film. Nakon snimanja ga je udomio jedan od kamermana. Inače originalni naslov "Mad Maxa 2: The Road Warrior" je bio samo "Mad Max 2", ali su ga odlučili promijeniti u "The Road Warrior" za američko tržište, kako ne bi došlo do zabune kod publike. Kasnije je vraćen originalni naslov, a ovaj alternativni mu je dodan kao podnaslov.

Domaće DVD izdanje ovog filma se ne može pohvaliti sa dodacima, no ne očajavajte jer ni vanjska izdanja nisu ništa bolja. U većini slučajeva jedini dodatak koji ćete pronaći na DVD-u je trailer filma. Zvuk je Dolby Digital 5.1, slika je widescreen 16x9, i pored svega toga tu su još i hrvatski podnaslovi. Jedino što trebate pripaziti ako budete imali namjeru nabavljati ovo DVD izdanje kod nas je cenzurirana verzija filma, koja je kraća od normalne "uncut" verzije za nekih 4 minute. Naime sve iole nasilnije scene, poput rezanja prstiju jednom od likova i slično su izrezane ili skraćene. No te verzije su danas rijetke, i učestalije su bile tek kada se DVD kao medij pojavio kod nas.

Sve u svemu, "Mad Max 2: The Road Warrior" je bezvremenski klasik žanra, izvrstan kultni film koji ne zastarijeva, te i dan danas plijeni jednakom pažnjom kao i prije 20 i nešto godina. Kao što već rekoh na početku - antologija, film koji svaki filmofil mora pogledati!