Gotovo uvijek je sa Smithovim filmovima slučaj da što su skuplji to su lošiji. "Zack i Miri" jedan su od Smithovih teškaša, težak 24 milijuna dolara i dosad relativno ustaljena putanja kvalitete manje-više se nastavila. Iako solidan, film ipak spada u donji dom Smithove filmografije. Kako zbog izričaja koji je, kao i pojedine scene, na mjestima sam sebi svrha, tako i zbog neizbježnog osjećaja da nekim scenama naprosto nedostaje rečenica do dvije da upotpune dojam. Kako Smith i nije bog zna kakav redatelj, već prvenstveno majstor verbalnog izričaja, šupljikavost u segmentu u kojem je inače najjači nipošto nije dobar znak.

Konačni dojam ipak je nešto bolji nego bi se moglo zaključiti čitajući prethodni pasus. Dijalog je usprkos povremenim zastojima i dalje prepoznatljiv, standardno krcat verbalnom gimnastikom i referencama na sedmu umjetnost, razvoj radnje iako šabloniziran i predvidljiv više no dovoljno pitak, a film u cjelosti dovoljno kratak da se toj šabloni i predvidljivosti progleda kroz prste. A Rogenovi će poklonici, među kojima osobno baš i nisam, doći na svoje. U konačnici se drugačiji pristup u odnosu na autorov dosad najbolji film, više no odlični "Chasing Amy", nije pokazao toliko dobitnim. Dok u spomenutom nakon otkrivanja karata i izgovaranja 'volim te' pravi film tek počinje, Zack i Miri su gotovo na kraju svog filmskog puta.