Da se ne naruši kontinuitet celuloidnih izdanja Brownova junaka, filmaši su odlučili zbivanja iz "Anđela i demona" smjestiti iza onih u prethodniku. Bez nekog vidljivog razloga, doduše, jer ono što gotovo jedino filmove veže je lik Roberta Langdona i njegova fascinacija drevnim organizacijama, ritualima i simbolima te njihovim međusobnim povijesnim utjecajima. Druga stvar koja ih veže, ona mnogo bitnija, je i razina kvalitete.

Poput svog prethodnika, "Anđeli i demoni" su film u kojem čista dosada izbija iz svake njegove pore, uz tu razliku da su premisa i okolnosti koje ju okružuju ovaj put ponešto nezanimljiviji od onih kojima smo svjedočili prije tri godine. Kad mu to već nikako ne uspijeva vlastitim umijećem, Howard dobar dio filma provodi umjetno gradeći napetost. U tom nastojanju film se naprosto gubi, jer kako drugačije opisati ravnodušnost pri odbrojavanju sata na kraju kojeg je smrt neizbježna. Ne jednom, i ne isključivo u spomenutom slučaju.

Film je bez pročitanog predloška onoliko loš koliko je to "Da Vincijev kod" nakon konzumiranja uzbudljive Brownove proze. Drugim riječima, prilično je vjerojatno da će film u očima autora ovog teksta dodatno pasti nakon što se uvjerim, a smatram da hoću, koliko je predložak pitak i napet. A budimo realni, za približavanje Brownovog opusa širim masama bio je dovoljan i jedan loš film. Van granica samog filma, možebitne kontroverze i paljba iz crkvenih redova ničim ovdje nije zaslužena, pa je valjda zato i nema toliko. Ujedno je ondje gdje je i ima utoliko smiješnija.