Iako su kao izlika za odgodu bili tada aktualni Nortonovi i Farrellovi projekti ("The Incredible Hulk", "In Bruges"), razlog je, da se pretpostaviti, nešto jednostavniji. Film je naprosto loš. Zamislite bilo koji klišej vezan uz situaciju kada na površinu ispliva moralni trulež unutar policijske jedinice i velika je vjerojatnost da ćete ovdje na njega naići. Pozitivac kojeg progoni sumnjivi detalj iz prošlosti i koji traži iskupljenje, krivci koji kao navijeni ispaljuju parole o časti i sređivanju stvari unutar svojih redova, samoubojstvo potaknuto sve jačim osjećajem krivnje i vrh koji jedini nema pojma o čemu se radi samo su neki od elemenata ne samo stoput viđenih već i drugdje kudikamo bolje odrađenih.

Da se ne bi zaustavili na 'zaštiti svojih' samo unutar policijskih redova, autori taj element produbljuju (ili to barem pokušavaju) uvođenjem obiteljskog okruženja. Rezultat? Ne samo da ovom slučaju moramo slušati otrcane fraze iz jedne, već iz dvije podjednako iritantne perspektive i dobar dio filma se barata pojmovima vjernosti i časti, kako u obiteljskom tako i u profesionalnom smislu, o posljedicama određenih (čitaj: ispravnih) postupaka i nečem što se u ovom kontekstu uvijek, ali baš uvijek pogrešno naziva općim dobrom. Uz relativno pravičan rasplet i pokoju zakašnjelu reakciju, dakako ispravnu, svi sastojci za etiketiranje filma kao oveće hrpe klišeja koju valja zaobići su tu. Pokušaji opravdavanja filma zvjezdanim imenima koji su se u ovoj situaciji našli jednostavno ne prolaze.