I pitanje je dotičnom kritičaru, moram priznati, sasvim na mjestu. "Coraline", film najbolje opisan pridjevom duhovnog nasljednika morbidno zabavnog Burtonova djeteta, u prvom je redu uradak vizualno besprijekoran do najsitnijeg detalja (kojih ima mnogo više nego što ih u vidno polje uđe pri samo jednom gledanju). U jednom trenutku tmuran i otužan, već u slijedećem šaren, veseo i optimističan, sve naravno u toku sa zbivanjima na ekranu, vizualni aspekt je bez ijedne zamjerke i definitivno forte čitavog filma.
Da ne ostane tek na blještavilu vizualnog, tu je i više no zadovoljavajuća premisa koja u sebi sadrži ono najvažnije - mnoštvo duha. Nesputanog poput naslovnog lika i zagušenog tek u možda nekoliko suvišnih minuta pred sam kraj (što bi uz nešto slabiju iskorištenost potencijala glumačke postave bila i jedina zamjerka), duh je ono što je sav taj sjaj usmjerio prema konačnom rezultatu, a što bi u ovom slučaju bio odličan film. Označiti "Coraline" kao "Noćnu moru" za ovo desetljeće možda i ne govori pretjerano o desetljeću samom, ali za samu "Coraline" teško da postoji veći kopliment. |