Da je Baron Cohen izvrstan provokator, jasno je već dobrim dijelom tekućeg desetljeća. No, i provokacija bi trebala voditi nekom vragu - što nam je jako dobro pokazao opjevanim prethodnikom - a ako ničem drugom, onda barem dobroj zabavi. Film se u tom nastojanju nerijetko sapliće, nudeći u prvom redu samo i isključivo šok iza kojeg zaista rijetko stoji nešto konkretnije od Brünovih muda u krupnom planu. Za razliku od kazakhstanca, zajebancija kod Brüna, kao i kod Ali G-ja, očito ima puno više smisla u televizijskom formatu.
Ipak, nisu mu strana izvlačenja sočnog materijala, bilo od roditelja željnih medijskog proboja svoje djece ("da, može smršaviti sa trenutnih 15 na 10 kilograma u tjedan dana, makar liposukcijom") ili korisni savjeti ljudi koji se bave konvertiranjem homoseksualaca u 'normalne' ljude ("nipošto slušati Village People", "nek' vam lov bude hobi" i "prisustvujte orgijama"). Završni je pak obračun Brüna kao Straight Davea sa svojim asistentom homoseksualcem u ringu pred par tisuća alkoholom, al' prvenstveno svjetonazorima nabrijanih, nerijetko i krezubih mještana neimenovana grada u Arkansasu najbolje sumirati poštapalicom Kenny Banie - "zlato, čisto zlato".
Za razliku od "Borata", koji je za pozadinu naoko prizemnim šalama imao jednu jako zabrinjavajuću i mračnu poruku, kod Brüna je provociranje uglavnom samo sebi svrha, i usporedivo sa konzumacijom kolača sastavljenog isključivo od šlaga. Usprkos onome što nam u skladu sa svojom trendseterskom personom Brüno poručuje sa plakata, Borat je i dandanas itekako in. |