| Bez ocjene |
|
| HRVATSKI NASLOV: |
| IT MIGHT GET LOUD |
| NASLOV ORIGINALA: |
| It Might Get Loud |
| REŽIJA: |
| Davis Guggenheim |
| GLAVNE ULOGE: |
| Jimmy Page, The Edge, Jack White |
| ŽANR: |
|
Glazbeni /
Dokumentarni
|
| PRODUKCIJA: |
| Jimmy Page, Davis Guggenheim, Alba Tull, Bert Ellis, Diana Derycz-Kessler |
| TRAJANJE: |
| 98 min |
| GODINA: |
| 2009 |
| AUDIO JEZICI: |
| Engleski |
| PODNASLOVI: |
| Arapski, Engleski, Spanjolski |
| DODACI: |
| # Toronto Film Festival Press Conference
# movieIQ featuring the "Loud" Playlist" - BD-Live connects you to access real-time information on the cast, music, trivia and more while watching the movie! Also includes an interactive playlist where you can bookmark your favorite songs featured in the film
---
* Format: AC-3, Color, Dolby, Dubbed, Subtitled, Widescreen
* Aspect Ratio: 1.77:1
* Number of discs: 1# Deleted Scenes |
| IZDANJE: |
 |
| Još nema komentara na ovu recenziju |
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
 |
IT MIGHT GET LOUD
(It Might Get Loud) |
|
Jedan kritičar It Might Get Loud sažeo je u jednu rečenicu: „It Might Get Loud ljubavno je pismo gitari“ i to je epitet koji ga prilično vjerno oslikava. Davis Guggenheim ( „An Inconvenient Truth“ ) okupio je malu ali šaroliku družinu – Jimmy Pagea, The Edgea i Jack Whitea.
|
|
| | | |
„Zašto baš oni?“ zapitat će se dobar dio onih koje će film zainteresirati ili znaju ponešto o gitari te odmah iz rukava sipati neka druga tri imena.
|
Jimmy Page (The Yardbirds, Led Zeppelin) svojom je svirkom u Led Zeppelinima obilježio '70-e. Unatoč ignoriranju i podcjenjivanju u medijima te inzistiranju na albumskoj formi zbog čega su odbijali izdavati singlove - prodali su 200 milijuna ploča te postali, prema mnogima, najveći rock band ikad, a Page, poznat po svojem nekadašnjem interesu za okultizam, neosporivi „guitar hero“.
U vrijeme razilaska Zeppelina 1980., na scenu se probija golobrada Dublinska četvorka koja jedva može dovršiti pjesmu koju izvodi, ali ima ogromne ambicije. I zaista, do kraja 80-ih, U2 je najveći band na svijetu te i od kritike proglašavan nasljednicima Led Zeppelina. Sve to možda i najviše zaslugom samozatajnoga Davida Evansa, poznatijeg kao „The Edge“ koji je, slijedeći moto „manje je više“ svojim majstorijama s delayjem stvorio jedinstveni i prepoznatljivi zvonki zvuk koji njeguje i danas, 30 godina kasnije.
Krajem 90-ih u Detroitu niče garažni rock duo „The White Stripes“ sastavljen od Meg i Jacka Whitea. Zanimljivo, dvojac tvrdi da su blizanci, sve dok novinari 2001. ne otkriju da se radi o supružnicima. Uz The White Stripes, neumorni White kasnije osniva i „The Raconteurs“ te nedavno i supergrupu „The Dead Weather“.
Osim očitog kronološkog slijeda karijera ove trojke, povezuju ih i sasvim različiti pogledi na svirku.
The Edge objašnjava da se odlučio na „manje je više“ stil iz razloga što mu se gadio kič i samodopadnost bendova čiji su gitaristi svirali 15-minutne solaže. A baš je Page bio taj koji je svirao maratonske solaže. The Edge se također obilato služi tehnologijom, dok je njemu čista suprotnost White koji smatra da je elektronika u 80-ima ubijala svu kreativnost. On vozi Cadillac iz 50-ih i nema ni mobitel. White je multi-instrumentalist – svira gitaru, bubnjeve i klavir, te je u svojom bendovima i (s nekoliko iznimaka) glavni vokal. Dok Page i Edge gitaru nose kao kap vode na dlanu, White smatra da svirka mora biti borba između gitare i gitarista zbog čega često svira neuštimane gitare kao i one oštećene ili plastične i to do krvi – doslovno.
To je u biti odgovor na ono pitanje zašto baš oni. Guggenheim je odabrao trojku, koja osim što pripada različitim generacijama, nudi tri sasvim različite perspektive na sviranje.
Nakon što se upoznamo sa svakim pojedinačno, Page, Edge i White okupljaju se na uređenoj sceni u nekakvom hangaru te časkaju razmjenjujući iskustva te pričajući zanimljive angdote iz karijere. Ovi dijelovi ponekad djeluju malo usiljeno i netečno, no sve popravlja zajednička svirka. Možda i najupečatljiviji dijelovi filma su scena u kojoj Page odsvira riff iz „Whole Lotta Love“ dok se Edgeu i Whiteu na licima očitava osmjeh dječačkog divljenja, kao i scena svirke „In My Time of Dying“ koja najplastičnije prikazuje opisane razlike između trojice.
Film završava u intimnoj atmosferi uz akustične gitare i pjesmu „The Weight“ („The Band“) te Edgea i Whitea na vokalima. „It Might Get Loud“ nije nikakvo remek djelo ali je vrlo lijep film koji će vam u krajnje opuštenoj atmosferi otkriti poneku „malu tajnu velikih majstora“, a možda vas inspirirati da prvi puta u životu u ruke primite gitaru. Ili – ako već svirate – da probate nešto drugačije. |
|
| | | |
|
|
|
