Krajem prošle godine na police videoteka došao je jedan solidan naslov, koji je portretirao situaciju između visokopolitičkih makinacija i istraživačkog novinarstva. Sada, šest mjeseci kasnije, dolazi nam jedan postavljen u sličan okvir, a koji jednako dobro brani dignitet profesije koja se danas dobrim svojim dijelom svodi na četrdesetosmosatni boravak na naslovnicama nakon kojeg slijedi brz zaborav potpomognut uvijek uspjelom potragom na novim dvodnevnim čudom kojim će se zabavljati narodne mase.
Usporedba sa gore navedenim nije limitirana na taj okvir, konzumerizmon i plitkim vijestima zagađen medijski prostor, u koji su oba postavljeni. Riječ je naime o podjednako solidnom naslovu koji ima nešto za ponuditi i nešto za reći. Solidne izvedbe, relevantna radnja, u kojoj se ne dešava puno toga, ali koja govori mnogo, hračkajući pritom i na nekakve osnove na kojoj je izgrađen danas najveći izvozitelj demokracije, i sasvim zadovoljavajući tempo redom su razlozi radi kojih je naslov vrijedan pažnje.
Međutim, nije do kraja izguran onakvim kakav je mogao biti i kakav je morao biti da bi bio relevantniji i pamtljiviji, a osim jednog manje potrebnog detalja u priči smeta i to što je nakon stotinjak minuta potrošenih da se izgradi jedan opipljiv stav i pošalje hvalevrijedna poruka film u samom finišu uskače samom sebi u usta te, ako već ne poništi, onda značajno otupi svoju oštricu. Tako, iako je vrijedan preporuke ako ste za kritiku politike i politikanstva, za nešto bolji film u toj domeni vam se valja okrenuti jednoj izvrsnoj satiri. |