Iako se iz određene perspektive mogu svesti pod zajednički nazivnik, nepotrebna i loša prerada nisu ista stvar. Odrediti nešto kao nepotrebno povlači tek jednu nostalgičnu crtu, i ne govori ništa o kvaliteti konačnog proizvoda ostavljajući prostora za manevar. S druge strane, kod obilježavanja nečega kao lošeg tog prostora za uzmak nema. Ova ovdje, nažalost, osim što gotovo neizbježno upada u ovu prvu, ima i dosta elemenata koju ju stavljaju i u ovu drugu kategoriju.

Rijetka je pojava koja će, kada je riječ o akcijskom trileru, pobuditi zanimanje u tolikoj mjeri kao što je to slučaj sa Gibsonom. To je s dobrim razlogom tako, a za što nam kao ogledni primjer može sasvim fino poslužiti ovaj naslov. Jer dok je god dotični u kadru, filmu se zna zalomiti i da bude jako dobar, dakako, u domeni žanra. No, kada on nije na vidiku, u igru ulazi neželjena sintagma 'raspad sistema'. Nije da su trenuci sa Gibsonom u potpunosti lišeni ponekad glupavog dijaloga i radnje koja se na trenutke odvija prilično neprirodno (bilo ishitreno, nelogično ili pak kao da je komad filma ostao na podu sobe za montažu), što je simptom čitavog filma, ali barem on scenu izgura s ovu stranu uvjerljivosti. Drugi se pak, i u onim slučajevima kada je imaju, nisu pretjerano zamarali da je i demonstriraju.

Aktualnost opravdana sa tek par sporednih rečenica i nije nekakav razlog da bi se 25 godina kasnije ista tematika približila širem krugu ljudi, pogotovo jer se mini-serija više bavila političkom pozadinom negoli razbijanjem prozora luksuznih limuzina kundakom vatrenog oružja. Pozadina je ovdje tek jedan jako siromašan kućerak iz Potemkinova sela koji je tu kako bi se umjetno stvorila jedna nepostojeća dimenzija u pokušaju odmicanja od formulaičnosti jednog trilera koji ima osvetnički pohod kao osnovu. Ipak, kada bi bilo moguće, s užitkom bi pogledao (vjerojatno nepostojeću) alternativnu verziju filma na tragu Helgelandovog (i Gibsonovog) "Paybacka".