Imate osamdeset godina, glumačka ste i redateljska legenda. Smatraju vas najvećom facom u svemiru (ono jedino mjesto iznad Christophera Walkena), a vi umjesto da uživate u mirovini tek se povremeno češkajući tamo gdje vas svrbi, vi ju provodite radno, redovito izbacujući filmove u kino dvorane. I ne samo to, već vam izvrsno ide. Primjerice, prošle ste godine izbacili svoj trideseti redateljski pothvat u karijeri, a i u tekućoj se godini imate čime zabavljati. Naravno, ime vam je Clint Eastwood i imate naklon do poda.

Ipak, ne bi bilo pošteno da ste bezgrešni, pa svako toliko vam se u filmografiji zalomi film koji neće biti ovjenčan nagradama i gotovo jednoglasnim pohvalama. Takav je primjerice film "Invictus". Daleko najbolje stvar koju za njega mogu reći je to što ama baš ništa u njemu ne mogu označiti kao negativno. Dakako, izostanak zamjerki ne znači automatski i izvrsnost, što nam ovaj uradak zorno pokazuje. Zapravo, možda je riječ o najboljem ikada osrednjem filmu, kao i najboljem primjeru za ilustrirati frazu 'dobar, ne i odličan'.

Ono što mu fali na putu prema gore je ono što je Eastwood prije znao izvući i iz naoko manje zanimljive, da ne kažem obične priče; mi smo bili Maggiena publika koliko je to bila i ona filmska, dok se ovdje sve to skupa promatra sa određene udaljenosti. Ono, nije nam loše sve to skupa gledati, ali nismo u središtu zbivanja pa nam ni ne može biti bolje, ne možemo se uživjeti kako treba.

Iako je lokalni socijalno-politički, pa i onaj povijesni značaj događanja na ekranu velik, onaj filmski nije ni blizu te kategorije i za razliku od stvarnog svijeta nije za nikakav legendaran status. Dobar svakako jest (gdje valja naglasiti to 'dobar' u odnosu na 'odličan' i kada je riječ primjerice o Damonovoj glumi, koja je barem triput bolja u "The Informantu"), ali ipak na koncu tek jedan iz druge lige Eastwoodovih ostvarenja.