Od strane filmaša je uvijek korektno kada vlastitom uratku nalijepe odgovarajuću opasku ili ocjenu. Stoga ljudima iza dugometražne verzije "9" valja aplaudirati, jer njihov film počinje naracijom koja kaže slijedeće: „imali smo toliko potencijala, toliko smo obećavali“. Tema spomenutog monologa naravno nije kvaliteta filma, ali to je manje bitno, jer je tražena paralela prisutna. Film je prštao potencijalom da izkritizira štošta prisutnog u civilizaciji 21. stoljeća i to fino upakira, ali se na kraju sveo tek na izvrsno pakiranje u vidu odlične vizualne strane, i ostao na tome.

Istina, ima tu i nekih dobrih ideja, kao i simpatičnih i znakovitih detalja - glas znanstveniku daje Alan Oppenheimer, rođak mnogo poznatijeg Roberta, 'razarača svjetova' - ali ipak dominira prilično slabašan scenarij Pamele Pettler (koja iza sebe ima jako dobre "Corpse Bride" i "Monster House", ali je u oba slučaja bila dio tima), koji ionako neveliku podlogu nije proširio dalje od kakvog-takvog suvislog povezivanja na principu 'reda radi'. Tako se na tanašan narativ često lijepe repetitivne sekvence bili bijega bilo borbe (ili pak njihove kombinacije), a što je najgore, i interes za zbivanja na ekranu je rijetko nadilazi onaj gotovo nikakav. I to nikakav u mjeri na koju odavno nisam naišao.

Eksploatacija dobre ideje u nekim slučajevima funkcionira, u većini njih ipak ne. Ovaj pokušaj definitivno spada u drugu, kao i u onu skupinu primjera loših posljedica žrtvovanja nečeg možebitno izvrsnog radi vođenja isključivo profitom. Kao šarena slikovnica funkcionira, ali to je manje-više sve, čak ni na površini ne ostaje mjesta za nešto drugo, a kamoli ispod nje. Ili ako ćemo jednostavnije, a da ostanemo u mehaničkom duhu filma, ako nije razbijeno, ne popravljaj ga.