Za potvrdu teze kako komedija nije žanr s kojim se lako pozabaviti - dapače, upravo suprotno - primjera ima nebrojeno. Gotovo svaki vikend na američkom tržištu pojavi se jedna, bila ona orjentirana više romansi ili pak gegovima koji se vrte oko tjelesnih izlučevina (primjerice, od rujanska četiri vikenda samo je jedan bio bez komičnog elementa), ali usprkos toj hiperprodukciji zbrajanje dojmova na kraju godine rijetko kad može kao vrh dotične izdvojiti više od njih nekoliko.
Osobno sam uživao u najraznorodnijim pokušajima nasmijavanja, a koji nisu ostali samo na pokušaju. Uživao sam između ostalih u komediji u kojoj su junaci dobar dio vremena proveli u dvije prostorije, u jednoj u kojoj Hugh Grant na kraju osvoji koketnu Amerikanku, jednoj u kojoj mladić putuje kroz vrijeme da bi tamo rastavio i ponovno spojio vlastite roditelje, jednu u kojoj jednog uredskog zaposlenika boli kurac za sve i jednoj u kojoj dva jebivjetra iz predgrađa s guštom tuku po zombijima.
Ono u čemu nisam nikad uživao je komedija u kojoj se par iz New Jerseyja greškom nađe u središtu jedne nesretne okolnosti tokom koje počiste New York od pokojeg gangstera, par trulih državnih službenika, a da ih na koncu čitav kordon specijalaca pusti da odšetaju kući bez barem dvije minute najprostijeg brifinga. I naravno, putem nanovo otkriju svoju golemu ljubav spram ovog drugog.
Naravno, sličnost ovog zadnjenavedenog sa umobolnom premisom ovog filma, kojeg potpisuje tip koji ama baš ništa nije naučio od braće Farrelly kojima je bio asistent u nekoliko navrata, je sasvim slučajna. Jer takve bedastoće na okupu su jedino moguće nasumičnim nabacivanjem kakvim se valjda autor i poslužio dok je sjedio za laptopom i tipkao. Ako nešto ne trpim to je kad se publiku smatra glupom i ne ponudi joj se nešto iole stimulativno, a ovaj je film takav gotovo do zadnjeg zareza.
Tako postavljenu situaciju naprosto ne može spasiti nitko, ni Carrell (koji nije snimio pošten film još od "The 40 Year Old Virgin"), ni Tina Fey (koja nije snimila pošten film uopće), pa se za rijetke trenutke prisustva kakvog-takvog zabavnog faktora treba strpiti da se na ekranu pojavi recimo James Franco. I onda i on ode, a vama ostavi da se mučite s filmom koji žešću glupost želi prezentirati kao nešto gledljivo, duhovito čak, u nadi da mu publika zbilja i jest onako glupa kakva bi trebala biti da joj se ovo svidi. E, pa, neće ići. |