VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: SINOVLJEVA SOBA  (La Stanza del figlio)

Bez ocjene
HRVATSKI NASLOV:
SINOVLJEVA SOBA
NASLOV ORIGINALA:
La Stanza del figlio
REŽIJA:
Nanni Moretti
SCENARIJ:
Nanni Moretti, Linda Ferri i Heidrun Schleef
GLAVNE ULOGE:
Nanni Moretti, Laura Morante, Giuseppe Sanfelice, Jasmine Trinca
ŽANR:
Drama
PRODUKCIJA:
Sacher Film/Rai/Telepiu/Bac/Le Studio Canal +/Miramax
DISTRIBUCIJA:
UCD
TRAJANJE:
99 min
GODINA:
2001
IZDANJE:
kino
KOMENTARI:

Još nema komentara na ovu recenziju

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Recenzija: SINOVLJEVA SOBA  / La Stanza del figlio

Recenzija: SINOVLJEVA SOBA  / La Stanza del figlio SINOVLJEVA SOBA
(La Stanza del figlio)

Antonio je provincijski psihoanalitičar, sretno oženjen i otac dvoje djece. Njegov sin u školi biva umiješan u slučaj krađe, što oca jako ozlovolji. Iduće nedjelje sin odlazi s prijateljima na ronjenje i tamo stradava. Nakon nesreće stvari se u sretnoj i idiličnoj obitelji počinju mijenjati.
SINOVLJEVA SOBA  / La Stanza del figlio

Godine 1998. talijanski redatelj Nanni Moretti snimio je film "Aprile" koji bi se mogao opisati kao neka vrsta političkog video dnevnika. Autobiografski pseudo-dokumentarac prati Morettija (koji je u njemu lik, glumac i autor) tijekom travanjskih parlamentarnih izbora koji su oborili vlast lijevog centra u Italiji. I premda je "Aprile" u mnogo čemu Morettijev ego-trip, pravi heroj filma nije Moretti, već Silvio Berlusconi. Medijski magnat, nogometni šef i političar Berlusconi u filmu je objekt Morettijevog intenzivnog zgražanja koje se u narednih godinama potvrdilo kao ispravna prognoza. Moretti i Berlusconi, dva društveno-politička dioskura, ljevičar i desničar, umjetnik i njegova politička meta, i sad su u klinču. Upravo sad dok se talijanskim ulicama valjaju demonstracije sindikalista, opozicije i intelektualaca, upravo Morettija često viđamo zažarenog s megafonom u ruci kako progoni svog političkog demona.
slika
slika_2
Ali, od vremena "Aprila" naovamo za Morettija se mnogošto promijenilo. Još koncem devedesetih Morettija se doživljavalo kao osebujnog (pa i iritantnog) društvenog komentatora, gunđalo čiji su konceptualno-eksperimentalni filmovi zapravo produžena ruka njegove političke i estetske kritike. U samoj Italiji Moretti se proslavio "Crvenom lastavicom " (1989), satirom na krizu i samoukidanje talijanske KP u vrijeme pada Zida. Previranjima unutar KP čiji je gorljivi privrženik Moretti je posvetio i (navodno dojmljiv) dokumentarac "La cosa" (Stvar). Početkom devedesetih Morettija će jako prigrliti Francuzi, a osobito Cahiers du cinema i canneski festival. Moretti je u frankofonoj percepciji bio samotni nastavljač talijanske tradicije "naprednog" filma, ali i borac protiv Berlusconija, čovjeka koji je u Francuskoj omražen kao "europski petokolonaš američkog kulturnog imperijalizma", kako je to svojedobno izrekao slavni francuski producent Marin Karmitz. U tom okružju Moretti 1993. biva u Cannesu nagrađen za "Caro diario", jedini njegov film koji je igrao u Hrvatskoj. Cannes će kasnije ugostiti i "Aprile", čime su Francuzi nedvosmisleno poručili što misle o Berlusconijevoj kulturnoj politici. Cannes će na koncu ugostiti i "La stanza di figlio", Morettijev posljednji film. I ne samo to: taj će film osvojiti i Zlatnu palmu, što Talijanima nije uspjelo desetljećima.

Ako Nanni Moretti danas s megafonom ruši "legalno izabranu vlast", onda to ima puno veću težinu nego u vrijeme "Aprilea". Jer, "Sinovljeva soba" osvojila je Grand prix najuglednijeg filmskog festivala na svijetu, ali i ne samo to. Osvojila je srca publike: unatoč svojoj depresivnoj temi film je u Italiji bio izvanredno gledan. Prvi put načinivši film koji odgovara uvriježenim konvencijama filmske fikcije Moretti je odmah stvorio hit, čime se njegova često osporavana pozicija vodećeg talijanskog redatelja posve učvrstila. Sve je to užasno simpatično: lijepo je što Italija opet ima uvaženog filmaša, lijepo je što netko održava vatru političkog filma, a pogotovo to što Europljani to hrle gledati. Voljeli bismo bez grijeha na duši reći da "Sinovljeva soba" sve te hvale zaslužuje, ali se bojimo da nije sasvim tako.

Moretti je kao temu svog prvog posve fikcionalnog filma odabrao dramu obitelji koja u ronilačkoj nesreći izgubi sina. Film je počeo pisati još sredinom devedesetih, ali je prekinuo kad mu se rodilo dijete jer mu se tema u novim okolnostima činila zloslutnom. Baveći se potencijalno bombastičnom temom obiteljske tragedije Moretti se asketski samoograničio nizom kreativnih odluka. Njegovi likovi neće nakon nesreće doživjeti nikakvu katarzu. Utjehu neće naći u metafizici - Morettijevi junaci izrijekom su ateisti. Njihovi životi neće se urušiti kao kula od karata, ni doživjeti slične melodramatične mijene. Moretti je sustavnošću isposnika bježao i od bilo kakve vizualno-filmske atraktivnosti. Njegovi junaci rade vizualno bezlične poslove (otac je psiholog). Za mjesto radnje izabrao je našeg prekojadranskog susjeda Anconu ponajprije zato jer je to pomalo bezličan grad, a čak i u takvom okružju Moretti bježi od značenjski potentnih ankonitanskih eksterijera.

Takvim minimalizmom Moretti se uključuje u niski sličnih, low-key mišljenih i realiziranih europskih filmova kao što su "Život iz anđeoskih snova", "Fucking Amal", "V leru" ili "Wonderland". To je odlično, jer ta nam se linija u novom europskom filmu čini i najplodnijom. Ali, dok su spomenuti filmovi u imanentno filmskom smislu imali neki ključ i nešto specifično što ih je činilo zanimljivim, "La stanza di figlio" bezmirisan je poput TV drame. Stječete dojam da Moretti prema filmskom jeziku i formi gaji neopisivu ravnodušnost. Takav manjak čak i elementarnog interesa za imanentno filmsko stvara efekt rutinske suhoće.
Treba, doduše, napomenuti da je mišljenje koje iznosimo manjinsko. Lavovski dio kritike doista je "Sinovljevu sobu" pozdravio kao remek djelo. Treba reći i to da je Moretti radio težak film na tešku temu i s brojnim samoograničenjima koja su dostojna uvažavanja. Sve to ukupnu sliku o Morettijevom filmu čini povoljnijom. Pa ipak, dojma smo da je "La Stanza di figlio" malčice precijenjena.
slika_3
slika_4
« povratak Jurica Pavičić
Bez ocjene
© 2003 popcorn.hr