Bez ocjene |
|
HRVATSKI NASLOV: |
NE DAO BOG VEĆEG ZLA |
NASLOV ORIGINALA: |
Ne dao Bog većeg zla |
REŽIJA: |
Snježana Tribuson |
SCENARIJ: |
Goran Tribuson prema vlastitom romanu |
GLAVNE ULOGE: |
Filip Ćurić, Luka Dragić, Mirjana Rogina, Ivo Gregurević, Goran Navojec, Dora Fišter, Bogdan Diklić |
ŽANR: |
Komedija /
Drama
|
PRODUKCIJA: |
Maxima/HRT |
DISTRIBUCIJA: |
MG Film |
TRAJANJE: |
107 min |
GODINA: |
2002 |
IZDANJE: |
|
Još nema komentara na ovu recenziju |
Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
|
NE DAO BOG VEĆEG ZLA (Ne dao Bog većeg zla) |
"Ne dao bog većeg zla" produžetak je Tribusonovog memoarskog ciklusa koji je autor počeo 1989. sjajnim romanom "Povijest pornografije", a nastavio ludo duhovitim knjigama eseja "Rani dani" i "Trava i korov". Kao i čitav ciklus, i novi film se bavi obiteljsko-generacijskim pejzažom junakova odrastanja u Bjelovaru šezdesetih. Film naznačava opći politički okvir epohe, bavi se konzumitsko-popkulturnom ikonografijom (rock, TV, šuškavci, jeans), ali je ovdje po prvi put naglasak jače stavljen na obiteljski mikrokozmos.
|
|
| | | |
Goran Tribuson i dalje je jedna od najvećih neriješenih misterija hrvatskog filma. S jedne strane, Tribuson je odličan pisac, s pravom najpopularniji hrvatski prozaik. S druge strane, on je gorljivi filmofil, magistar filmologije i vrstan poznavatelj filma. |
Znaju li se te činjenice, teško je objasniti kako to da je Tribusonov praktički rad na filmu obično završavao u zoni bezizražajnog sivila. Premda vjerojatno najproduktivniji hrvatski scenarist devedesetih, Tribuson nikad na film nije uspio preseliti onu vrckavost, medijsku i formalnu osviještenost koju imaju njegove knjige. Razlozi za to su razni. Neki put je surađivao s redateljima limitiranog dara (Juran, "Potonulo groblje"). Neki put su filmski autori birali njegove pogrešne knjige (Gamulin, "Polagana predaja"). Neki put došlo bi do kratkog spoja između Tribusonove i redateljeve vizije (Schmidt, "Srce nije u modi"). Zanimljivo je da je Tribuson uvelike filmovan, ali da barem dosad na ekran nisu dospjele njegove najpopularnije i najbolje knjige. Otkad je koncem osamdesetih u čudnim okolnostima propao projekt "Siva zona", nitko se u filmu nije dohvatio njegovih filmičnih i filmski inspiriranih krimića. Istodobno, Tribusonov bjelovarski "amarkordovski" ciklus također je ležao filmski netaknut sve dok prošle godine, u obiteljskoj kooperaciji, nije snimljen film "Ne dao bog većeg zla".
"Ne dao bog većeg zla" produžetak je Tribusonovog memoarskog ciklusa koji je autor počeo 1989. sjajnim romanom "Povijest pornografije", a nastavio ludo duhovitim knjigama eseja "Rani dani" i "Trava i korov". Kao i čitav ciklus, i novi film se bavi obiteljsko-generacijskim pejzažom junakova odrastanja u Bjelovaru šezdesetih. Film naznačava opći politički okvir epohe, bavi se konzumistiko-popkulturnom ikonografijom (rock, TV, šuškavci, jeans), ali je ovdje po prvi put naglasak jače stavljen na obiteljski mikrokozmos.
Ako je dosad Tribuson i imao nesreću s adaptacijama i adaptatorima, ovaj se put ne smije žaliti, jer je sve ostalo u obitelji. Redateljica "Ne dao bog većega zla", naime, piščeva je sestra Snježana, što je osobito zanimljivo s obzirom da su scenaristov i redateljičin alter ego zapravo junaci filma. Film je sasvim protivno hrvatskom filmskom metropolitanizmu sniman u Bjelovaru, a upregnuo je i brojne lokalpatriotske kreativne snage, pa čak i beogradskog glumca (a Bjelovarca) Bogdana Diklića.
Nažalost, rezultat je više prosječan nego dobar. Paradoks je da su razlozi za to najviše u scenariju. "Ne dao bog većega zla" razotkrivaju neobičan fenomen: Goran Tribuson kao osviješteni, intermedijalni i autentični jeans-pisac kad sjedne raditi za film najednom oblači štofane hlače i postaje drven, krut, ropski opterećen pravilima. Kao da s rečenicom "ovo nije proza, ovo je drugo, sad radimo film" kod Tribusona nestaje sav vic i ostaje gola, ne baš zanimljiva fabula.
Jer, lišen supkulturnih referenci i urbane samosvijesti, "Ne dao bog većega zla" se svodi na dvije niti: ljubavnu priču i obiteljsku kroniku. Priča o junakovim (Luka Dragić) ljubavnim jadima vrlo je tanka i bez dramaturške razrade. Obiteljsku priču redateljica je svjesno ili intuitivno usmjerila prema ocu (Ivo Gregurević), i to se pokazalo kao jedina dobitna karta. Ne samo zato što je Gregurević odličan glumac (a jest) ili zato što je to nova kvaliteta čak i za poznavatelje Tribusonova štiva (a i to jest). Ponajprije je riječ o tome da je Gregurevićev otac lik heroja iz socijalističkog mikrosvijeta koji nije dosad prikazan u našem postkomunističkom filmu: indiferentni partijac, žrtva socijalističkog javašluka, radišno gunđalo, to je životan i prepoznatljiv heroj jedne epohe koju je već prekrila mahovina stereotipa. Taj je lik najjače uporište filma Snježane Tribuson, i razlog zašto ga vrijedi vidjeti unatoč njegovim brojnim slabostima. |
|
| | | |
|
|
|