VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: NE DAO BOG VEĆEG ZLA (Ne dao Bog većeg zla)

Bez ocjene
HRVATSKI NASLOV:
NE DAO BOG VEĆEG ZLA
NASLOV ORIGINALA:
Ne dao Bog većeg zla
REŽIJA:
Snježana Tribuson
SCENARIJ:
Goran Tribuson prema vlastitom romanu
GLAVNE ULOGE:
Filip Ćurić, Luka Dragić, Mirjana Rogina, Ivo Gregurević, Goran Navojec, Dora Fišter, Bogdan Diklić
ŽANR:
Komedija / Drama
PRODUKCIJA:
Maxima/HRT
DISTRIBUCIJA:
MG Film
TRAJANJE:
107 min
GODINA:
2002
IZDANJE:
kino
KOMENTARI:

Još nema komentara na ovu recenziju

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Recenzija: NE DAO BOG VEĆEG ZLA / Ne dao Bog većeg zla

Recenzija: NE DAO BOG VEĆEG ZLA / Ne dao Bog većeg zla NE DAO BOG VEĆEG ZLA
(Ne dao Bog većeg zla)

"Ne dao bog većeg zla" produžetak je Tribusonovog memoarskog ciklusa koji je autor počeo 1989. sjajnim romanom "Povijest pornografije", a nastavio ludo duhovitim knjigama eseja "Rani dani" i "Trava i korov". Kao i čitav ciklus, i novi film se bavi obiteljsko-generacijskim pejzažom junakova odrastanja u Bjelovaru šezdesetih. Film naznačava opći politički okvir epohe, bavi se konzumitsko-popkulturnom ikonografijom (rock, TV, šuškavci, jeans), ali je ovdje po prvi put naglasak jače stavljen na obiteljski mikrokozmos.
NE DAO BOG VEĆEG ZLA / Ne dao Bog većeg zla

Goran Tribuson i dalje je jedna od najvećih neriješenih misterija hrvatskog filma. S jedne strane, Tribuson je odličan pisac, s pravom najpopularniji hrvatski prozaik. S druge strane, on je gorljivi filmofil, magistar filmologije i vrstan poznavatelj filma.
slika
slika_2
Znaju li se te činjenice, teško je objasniti kako to da je Tribusonov praktički rad na filmu obično završavao u zoni bezizražajnog sivila. Premda vjerojatno najproduktivniji hrvatski scenarist devedesetih, Tribuson nikad na film nije uspio preseliti onu vrckavost, medijsku i formalnu osviještenost koju imaju njegove knjige. Razlozi za to su razni. Neki put je surađivao s redateljima limitiranog dara (Juran, "Potonulo groblje"). Neki put su filmski autori birali njegove pogrešne knjige (Gamulin, "Polagana predaja"). Neki put došlo bi do kratkog spoja između Tribusonove i redateljeve vizije (Schmidt, "Srce nije u modi"). Zanimljivo je da je Tribuson uvelike filmovan, ali da barem dosad na ekran nisu dospjele njegove najpopularnije i najbolje knjige. Otkad je koncem osamdesetih u čudnim okolnostima propao projekt "Siva zona", nitko se u filmu nije dohvatio njegovih filmičnih i filmski inspiriranih krimića. Istodobno, Tribusonov bjelovarski "amarkordovski" ciklus također je ležao filmski netaknut sve dok prošle godine, u obiteljskoj kooperaciji, nije snimljen film "Ne dao bog većeg zla".

"Ne dao bog većeg zla" produžetak je Tribusonovog memoarskog ciklusa koji je autor počeo 1989. sjajnim romanom "Povijest pornografije", a nastavio ludo duhovitim knjigama eseja "Rani dani" i "Trava i korov". Kao i čitav ciklus, i novi film se bavi obiteljsko-generacijskim pejzažom junakova odrastanja u Bjelovaru šezdesetih. Film naznačava opći politički okvir epohe, bavi se konzumistiko-popkulturnom ikonografijom (rock, TV, šuškavci, jeans), ali je ovdje po prvi put naglasak jače stavljen na obiteljski mikrokozmos.

Ako je dosad Tribuson i imao nesreću s adaptacijama i adaptatorima, ovaj se put ne smije žaliti, jer je sve ostalo u obitelji. Redateljica "Ne dao bog većega zla", naime, piščeva je sestra Snježana, što je osobito zanimljivo s obzirom da su scenaristov i redateljičin alter ego zapravo junaci filma. Film je sasvim protivno hrvatskom filmskom metropolitanizmu sniman u Bjelovaru, a upregnuo je i brojne lokalpatriotske kreativne snage, pa čak i beogradskog glumca (a Bjelovarca) Bogdana Diklića.

Nažalost, rezultat je više prosječan nego dobar. Paradoks je da su razlozi za to najviše u scenariju. "Ne dao bog većega zla" razotkrivaju neobičan fenomen: Goran Tribuson kao osviješteni, intermedijalni i autentični jeans-pisac kad sjedne raditi za film najednom oblači štofane hlače i postaje drven, krut, ropski opterećen pravilima. Kao da s rečenicom "ovo nije proza, ovo je drugo, sad radimo film" kod Tribusona nestaje sav vic i ostaje gola, ne baš zanimljiva fabula.

Jer, lišen supkulturnih referenci i urbane samosvijesti, "Ne dao bog većega zla" se svodi na dvije niti: ljubavnu priču i obiteljsku kroniku. Priča o junakovim (Luka Dragić) ljubavnim jadima vrlo je tanka i bez dramaturške razrade. Obiteljsku priču redateljica je svjesno ili intuitivno usmjerila prema ocu (Ivo Gregurević), i to se pokazalo kao jedina dobitna karta. Ne samo zato što je Gregurević odličan glumac (a jest) ili zato što je to nova kvaliteta čak i za poznavatelje Tribusonova štiva (a i to jest). Ponajprije je riječ o tome da je Gregurevićev otac lik heroja iz socijalističkog mikrosvijeta koji nije dosad prikazan u našem postkomunističkom filmu: indiferentni partijac, žrtva socijalističkog javašluka, radišno gunđalo, to je životan i prepoznatljiv heroj jedne epohe koju je već prekrila mahovina stereotipa. Taj je lik najjače uporište filma Snježane Tribuson, i razlog zašto ga vrijedi vidjeti unatoč njegovim brojnim slabostima.
slika_3
« povratak Jurica Pavičić
Bez ocjene
© 2003 popcorn.hr