Upravo u takvom Silvestrijevom pristupu čini mi se leže i sve mane ovog soundtracka. Naime premda "Van Helsingova" glazbena podloga sadrži manje više sve potrebite glazbene elemente (masivnu orkestraciju, vojsku perkusionista, hrpu sintića i naravno gigantski zbor) konačan je dojam ipak poprilično narušen kompozitorovim neobičnim pristupom materijalu koji bi se najbolje mogao opisati konstantnim fortissimom. Naime uzevši u obzir da je u osnovi ipak riječ o soundtracku akcijsko-avanturističkog filma, Silvestri posve neprimjereno izbjegava postepeno graditi svoje glazbeno tkanje prema impresivnom finalu pa je uvodna stvar podjednako dinamična, energična i (pre)glasna kao i ona koja zatvara soundtrack. Čitavo djelo stoga podsjeća na jedan veliki četrdesetminutni akcijski glazbeni broj sa rijetkim i gotovo zanemarivim stankama usporenog ritma. Kao olakotna okolonost može se doduše istaknuti kako je takav pristup bio jednostavno neizbježan iz prostog razloga što i sam Sommersov film nije ništa drugo doli jedna velika filmska "roller-coaster" slikovnica, no iz čitavog je soundtracka upravo zbog toga teško izdvojiti jedan dojmljiv i dugo pamtljiv broj a da o potencijalnim kandidatima za klasike filmske glazbe i ne govorimo. |