Albumi s glazbom iz filmova u kojima je prste umiješao Quentin Tarantino očekuju se s jednakom pažnjom kao i sami filmovi.. Ne bez razloga jer još od “Reservoire Dogsa” Tarantino promoviran kao jedan od rijetkih filmaša koji glazbene standarde koristi kao bitne sastojke svoje"audiovizualne" slagalice. Za razliku od “Pulp Fictiona” i njegovog stilskog šarenila Tarantino se ovoga puta  odlučio za soul i funk sedamdesetih. Umjesto otrcanih hitova  pažnju je usmjerio na kultne brojeve Bobbyja Womacka (“Across 110th Street”), Billa Withersa (“Who Is He...”), Brother Johnson (“Strawberry Letter 23”), Randy Crawford (“Street Life”), Minnie Riperton (“Inside My Love”), Vampie Sound Inc. (“The Lions And The Cucumber”), Delfonicsa (“Didn’t I Blow Your Mind This Time”)... Riječ je o skladbama čija se atmosfera potpuno poklapa s filmskom slikom. Jedna od rijetkih žanrovskih iznimaka je izvrsna Cashova “Tennessee Stud” no  uljez nimalo ne kvari ukupnu zvučnu sliku. Riječju, soundtrack filma “Jackie Wilson” prije je lucidno posložena autorska kolekcija soul/funka sedamdesetih nego li puki glazbeni pratilac  radnje s filmskoga platna...