VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: INTERVJU: SRĐAN DRAGOJEVIĆ

EXTRA SLIKE:
KOMENTARI:

Re: INTERVJU: SRĐAN DRAGOJEVIĆ
Odlican intervju!
Komentar: HAL 9000 02.02.2010.

Re: INTERVJU: SRĐAN DRAGOJEVIĆ
Zahvalan sugovornik! :-))
Komentar: Gand 02.02.2010.

Re: INTERVJU: SRĐAN DRAGOJEVIĆ
Dragojevic me stvarno vrlo pozitivno iznenadio. Pod tim ne mislim da sam imao negativno misljenje o njemu, nego sam ga samo povrsno "znao" iz filmova. Lijepo je upoznati covjeka-filmasa i ovako kroz njegova razmisljanja tako da...
Tu svakako treba pohvaliti i novinara :-) na odlicnim pitanjima kojima su mu dao slagvort.
Kad se samo sjetim jedne nase novinarke koja je dosla do Altmana i onda ga pita kako ste se dugo oblacili za ovaj dogadjaj! LOL
Komentar: HAL 9000 02.02.2010.

Re: INTERVJU: SRĐAN DRAGOJEVIĆ
Kad smo već iskreni mene je neugodno iznenadio. Previše pametovanja i samodopadnosti za moj ukus.
Komentar: Dar 02.02.2010.

Re: INTERVJU: SRĐAN DRAGOJEVIĆ
Darovo pitanje o Sumrak sagi nisam postavio, pa je ljutnja razumljiva.
Komentar: Gand 02.02.2010.

Re: INTERVJU: SRĐAN DRAGOJEVIĆ
potpisujem HALove komentare, Srđan je na mene ostavio utisak 'čovjeka na mjestu'
Komentar: Lane 03.02.2010.

Re: INTERVJU: SRĐAN DRAGOJEVIĆ
Istina za Sumrak :))
Komentar: Dar 03.02.2010.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Special: INTERVJU: SRĐAN DRAGOJEVIĆ

Special: INTERVJU: SRĐAN DRAGOJEVIĆ INTERVJU: SRĐAN DRAGOJEVIĆ
(02.02.2010.)

Srđan Dragojević je na sebe privukao pozornost prije nego je napunio 30-tu. Svojim prvim filmom postao je nezaobilazno ime srpskog filma. U samo dvije godine snimio je dva kultna naslova; „Rane“ i „Lepa sela lepo gore“. Njegov filmski opus iz '90-tih drži se jednim od najznačajnijih u srpskoj kinematografiji, kako za to desetljeće, tako i uopće. Vratio se ovih dana s novim djelom, „Sveti Georgije ubiva aždahu“ za čiju su hrvatsku premijeru ulaznice razgrabljene u tren. Režiser koji provocira okolinu, pionir koji se bavi temama od kojih mnogi i danas zaziru, bez dlake na jeziku, Srđan je odgovorio na pitanja uredništva i čitatelja Popcorn magazina.


Popcorn: Imam osjećaj kako ljudi u tuđem radu vrlo pedantno traže mane, nakon čega ostane li vremena i za to, pokušaju vidjeti i bit. Tako su mediji krcati napisa o „Aždahi“, ali nezaobilazno se dotičući budžeta, dok se kritikom bavi tek dio njih. Da li je segment novca u startu kod publike kreirao visoka očekivanja ili je riječ o nečem drugom?

Dragojević: Ljudi koje spominješ, a to su pretežno mladi i, avaj, ne više tako mladi, "wanna be" filmski autori i razni nedojebani "geekovi" i "nerdovi", na isti su se način obrušavali i na moj prethodni film, "Mi nismo anđeli 2", tražeći u filmu prisustvo sponzora, ne obraćajući pažnju na formu, stilske eksperimente, itd. Kunući se da obožavaju Američki B film, nemaju toliko mozga da primete da su "Anđeli 2" zapravo otvoren dijalog sa Američkom B komedijom 80-tih godina... Ljudi kod nas generalno uživaju da pljuju po svemu i svačemu, ima tu i dosta lične frustracije, psihopatologije... Žao mi je što žive u ovom odvratnom vremenu te svoja nezadovoljstva moraju da ispolje tako što im je lakše da mrze nešto ili nekoga a ne sebe, svoju osujećenost, inertnost, nedostatak perspektive. Žao mi ih je, ali umereno, jasno, jer ja pokušavam teškim radom i koncentracijom na sopstveni posao da prevaziđem taj užas u kome živim i - napravim po neki film. Tako sam "preživeo" i devedesete, radio sam i - verujte mi, da nisam, možda bih i ja bio poput tih nesrećnih duša.

No, ima u ovim napadima i dosta onoga što majmuni iz kojekakvih agencija nazivaju "spinovanje" - nađe se tema za skandal i onda mediji beslovesno "guslaju" po tome a pritom banditi na vlasti omoguće hokstaplerima i secikesama da za male novce otkupe "Beograd film", čitavu mrežu gradskih bioskopa i pretvaraju ih u prodavnice, kafiće i butike... Ne, to nije skandal, niti to što Novi Sad nema vise ni jedan bioskop, što Kragujevac nema bioskop, skandal je što je vlada Srbije dala milion evra za film koji košta četiri miliona, znači film koji je doneo tri miliona evra sa strane... Pritom, ima najmanje petnaestak filmova u poslednjih nekoliko godina, recimo "Krojačeva tajna", "Aporija", "Uslovna sloboda" i mnogi drugi, koji su zajedno dobili jedno dva miliona evra, zajedno ostvarili gledanost od, recimo 2000 gledalaca, da se, pritom, neki od njih nisu ni pojavili u bioskopima, neki nisu nikada završeni a dobili su novac... Takođe postoji tu i taj gnusan, odvratan politički aspekt čitave priče, "Aždaha" je dobila podršku prethodne vlade, onda se vlada promenila i sad aparatčici nove vlade doživljavaju taj projekat kao tuđ, neprijateljski, protivnički...To su sitne duše i mozgovi koje ja mogu samo da sažaljevam... No ti, su "mozgovi" i doveli do toga da najgledaniji film u regionu, srpski, padne na najniže grane - i, mislim da im je drago zbog toga. Sada njihove "podguzne muve" mogu da snimaju spotove za predsedničke i partijske kampanje i svoje opskurne filmove, bez ikakve želje da se malo okušaju i u "realnom životu", u bisokopu. Znate, moji su filmovi uvek imali gledalaca koliko i glasača dovoljnih najuspešnijoj političkoj partiji da dođe na vlast. Mislite li da je političarima, bez obzira koje partije, to drago? Nije. Kada imate taj rezultat možete da dozvolite sebi situaciju da vam za njih "šište jaja". Eto, doterali su me do toga da sa svojim filmovima samo "pređem cenzus". Ali, još uvek ga prelazim. I jos uvek za njih imam isti "bol u predelu mošnica".

Popcorn: 2008. godine, Hrvatima je na Motovun film festivalu predstavljen „Čarlston za Ognjenku“. Premda fascinirani, za ove naše krajeve, raskošnom postprodukcijom, nakon odgledanog filma kod kritike i gledatelja ostala je pozamašna praznina; priča je potopljena kompjutorskom grafikom, dinamike i glume ima u natruhama. „Aždaha“ se kao i „Čarlston“ bavi ljubavnom pričom smještenom u Srbiju opustošenu ratovima. Iako si za razliku od Stojanovića imao genijalan književni predložak, da li ti je „Čarlston“ pomogao da ne ponoviš njegove greške?

Dragojević: Ja se, lično, ustežem da nešto proglasim lako "genijalnim"... Jesi li ti tu dramu čitao? Gledao je na pozornici? Tvoje pitanje sadrži drugu krajnost našeg mentaliteta - ili je nešto genijalno ili je - đubre, zar ne? To je svakako izvrsna drama, ali nije bilo lako transponovati je u drugi medij. Zao mi je sto u "dekonstrukciji" nisam otisao još mnogo dalje. Nisam, iz razloga koje sada ne vredi pominjati...

Mislim da si nepravedan što se "Ognjenke" tiče, pa taj film izgleda u srpskoj kinematigrafiji kao da su ga pravili "marsovci", opet je to, već pominjano, traženje mane po svaku cenu, bez da se uoče i istaknu vrline i doprinosi... Ja ti ne govorim ovo zato što sam i sam pisao jednu verziju "Ognjenke", na protiv, kao jedan od scenarista mogu da budem nezadovoljan jer sam ja taj film napisao kao "screw-ball comedy", dobro, nešto kao "post-moderni Frank Capra" ali je reditelj krenuo svojim putem, manje ga je zanimao "plot" a više ezoterija...no, to je pravo autora...

Popcorn: Opet si s „Aždahom“ kao i kod „Lepih sela“ pribjegao „sublimalnim porukama“. U svom posljednjem filmu ljudima nudiš melodramu, a na dnu tanjura im serviraš snažan antiratni pamflet. Izgleda li kritici film pametnije ako ga se može raslojiti i vodiš li se onime kako je narod jednostavan i da mu na prevaru treba uvaljivati žličicu u usta?

Dragojević: Kritičari nikada nisu kod nas razumevali "dramaturgiju termita", nešto čime se ja bavim od svog prvog filma, "Mi nismo anđeli". Dakle, jednostavan zaplet, poigravanje sa žanrom, trivijalnim (kako bi neki rekli, ne ja, da se razumemo, meni su mnogi Kanski pobednici, "teška" umetnost, primer trivijalnosti) na površini a ispod toga, subverzija, autorski pecat... Ja sam uvek voleo takve filmove, takve se i trudim da napravim... pa vi kod nas imate sad, tobože, umetničke filmove, a vidite da taj reditelj ne ume da izrežira dijalošku scenu sa tri glumca, da ne zna neke osnovne stvari... Imate filmove koji više potsećaju na "art-video", ono, za galeriju, uđeš u prostor omeđen crnim čašavima i gledaš "instalaciju" na video beamu... Može, naravno, ali to nije Bioskop, sa velikim B. A mene zanima Bioskop. A u Bioskopu se, pored semenki, nađe i mnogo umetnosti. A tog Bioskopa je, na žalost, jako malo po festivalima gde mnogi naši kritičari idu u redovno, besplatno "hodočašće", tu je "švetski sto", uvek se mogu od onog što je preskočio neki koktel i otišao da vidi film raspitati šta je "umetnost" a šta nije...

Narod? Narod nije, kako ti veliš, "jednostavan", svaki normalan čovek i žena vole da gledaju nešto interesantno, vole da vide "žive" karaktere, vole da čuju dobar i prirodan dijalog, najbolja umetnost nikada nije lišena tog "zabavnog", pa, zaboga, Šekspir je vrhunska zabava, ima sve, i dobru priču i veštinu i eleganciju.... Truffaut i Fellini su ekstremno zabavni, bilo je Europskih autora koji su punili dvorane sa svojim umetničkim filmovima... A sada kod nas imate slučaj da je film koji ima, na primer, 1709 gledalaca biva proglašen od kritike kao "ultimativno umetnički" jer, zaboga, "vrhunska umetnost nije za svakoga". Dapače, mislim da je vrhunska umetnost ta koja uspe da prenese poruku, emociju, stav a da je, pritom gledaju stotine hiljada ljudi...

Popcorn: Nakon što skupa s ekipom uložiš godinu dana života u film, znatan dio medija danima bruji o nekoj minornoj sceni golotinje. Nećemo procjenjivati koliko je to primitivno, više me zanima kako podnosiš natpise koji na takav način svrću pozornost na tvoj rad?

Dragojević: Odvratno je to, naravno. No, ako je to pomoglo da par stotina ljudi dođe u bioskop i vidi golu Natašu Janić a da je, pritom, film na njih delovao, izazvao neku emociju, može od toga i biti, očito, neke koristi. Što se mene, lično, tiče, ja na te stvari ne obraćam pažnju. Živimo u "kalu", no taj kal je moguće i izbeći, izbor je vaš. Možete ići kroz blato a možete i preći na drugu stranu ulice i izbeći da userete cipele. Izbor je uvek vaš. Ja pređem na drugu stranu ulice, ne gledam "velikog brata", ne čitam "Jutarnji list" , "Gloriju", "Story". Sve je to stvar ličnog izbora, možete pustiti tu gamad u kuću, dopustiti da vam slikaju decu, kožne garniture, četku pored klozeta, ili - to nećete učiniti.

Popcorn: Tvoj idući film, radnog naziva „Parada“ (je li radni ili konačni naslov?) bavi se problemom gay populacije. Hoćeš li i tu kroz osnovnu priču provući neku širu problematiku?

Dragojević: Zgodan je naziv, moguće da će ostati. Da, na površini to je priča koja se bavi mogućnošću da dva veoma različita sveta, dva čoveka, jedan homofob i jedan gay nađu način da komuniciraju i rade zajedno. Na površini, to se može čitati i kao "buddy movie". Ispod je priča o razumevanju, bez obzira na klasu, veru, naciju... Imate priču o čoveku koji, kada ga "izdaju" beogradski "čvrsti" momci odlazi da za "nemoguću misiju", čuvanje "Pridea", obezbedi "radnu snagu" među ljudima protiv kojih je ratovao, ide u Hrvatsku, u Bosnu, na Kosovo...

Popcorn: Ajmo demistificirati jednu bitnu stvar. Nećemo generalizirati, ali neki ljudi doživljavaju „Aždahu“ kao film o srpskom junaštvu. Primjerice, lik kojeg tumači Branislav Lečić skoro da je lociran kao prototip domoljuba junaka, iako si ga ti neskriveno prikazao kao luđaka koji vojsku vodi u klaonicu. Kako objašnjavaš činjenicu da se publika na premijeri tvojih filmova nagurava za karte, a iz kina izlaze bez da su razumjeli osnovne ideje s kojima pristupaš priči?

Dragojević: Pa sad, da je to osnovna ideja, i nije. No, mnogi ljudi sa ovih prostora imaju to - "mi smo mali ali ratnički narod", imaju tu glorifikaciju "ratništva", bez obzira što danas, to većini "normalnih" ljudi deluje kao nešto "anahrono", nešto što može da izaziva samo potsmeh... No, treba tu biti oprezan, pažljiv, ne potsmehnuti se olako toj "čežnji ID-a za destrukcijom". Taj ludak koga Lečić maestralno igra izaziva u ljudima neku vrstu nostalgije za tim jednostavnim, herojskim vremenima... Nije teško tu alternativu doživeti kao poželjnu u poređenju sa ovom gde, umesto da uzme pušku u ruku, taj "mali čovek" plaća kredite banci, primitivni tajkun ga šikanira i tera na štrajk glađu u krugu fabrike u kojoj je radio trideset godina...Treba to uvažiti ali, treba se i protiv tog "olako obećanog herojstva" i boriti... Nije ona bitanga od Miloševića bila naivna kada je rekla "Ako ne znamo da radimo, umemo da se bijemo", kao što današnji mediji, tajkuni i poltičari prodaju parafrazu toga: "Ako ne umemo da radimo, umemo - "na foru", ustoličavajući u modele ponašanja Antu i Simonu, glumce koji ne glume, pevačice koje ne pevaju, političare koji ćute, bizMismene koji se, zapravo, biznisom i ne bave...

Popcorn: Usprkos tome što vrijeme nosi svoje, srednjoj generaciji je zasigurno čudno gledati velikane srpskog filma u sporednim ulogama. U tvojoj „Aždahi“ Milena Dravić, Dragan Nikolić i Bora Todorović tek se sporadično pojavljuju. Kako je tebi bilo raditi s legendama koje si kao klinac gledao na TV-u?

Dragojević: Ma ja nemam tu sklonost ka "idolatriji" i lepo je raditi sa onima koji je i ne očekuju. Potpuno mi je isto raditi kao i sa malim Peđom koji ima deset godina i koji se prvi put pojavio na filmu.

Popcorn: Prije dosta godina, otac moje drage prijateljice gledao je „Ko to tamo peva“. Iako voli dobru šalu, na malo se dijelova iskreno nasmijao. Rekao je kako su scene iz tog filma svakodnevnica s kojom je on 20-tak godina živio u rodnoj Šumadiji. Objasnio je to otprilike ovako: „Smijati se na taj film, bilo bi isto kao da se vi vozite gradskim autobusom do svog kvarta. Nema tu previše smiješnih stvari“. Gledajući „Aždahu“ na premijeri u Rijeci, zapitao sam se smiju li se Hrvati istim stvarima kao i Srbi? Postoji li neki esperanto za humor, univerzalni geg govor razumljiv svima, i koliko ga tečno govoriš?

Dragojević: Mislim da se smeju potpuno istim stvarima, tu nema nikakve dileme. Meni su Tomić i Dežulović podjednako smešni kao njima moji filmovi. Imamo i mi svoje "Kerume" koji se ponašaju identično, siguran sam da su vaši autobusi kroz Dalmatinsku Zagoru doživljavali iste "zgode i nezgode" kao i naši kroz Šumadiju. Ta "egzotika", avaj, i kod nas i kod vas nestaje... No, postoji specifičnost "našeg" humora, tu mislim na region, koji je subverzivna, "eksplozivna smesa", ironije, samopodsmeha i auto-destruktivnosti. Ima naroda koji je, na primer, ne razumeju. Ja se sećam da je moj film "Lepa sela lepo gore" imao izvanrednu bioskopsku distribuciju u Velikoj Britaniji dok u Njemačkoj ništa, "čabar". Znate, kada strancu ispričate istinitu priču o svešteniku koji voli da popije pa na slave redovno vodi sa sobom i maloletnu decu, jedno dete popije pivo a drugo čašu vina, pa kad ga u povratku zaustavi policija, dobri popa, nakon što je duvao u alko test, protestuje kod policajca tvrdeći da je aparat pokvaren, jer i deci, kada dunu, nađu alkohol u krvi... Zamislite vi sad Nemicu ili Amerikanku koje se zgroze na tu priču, pitajući kako je moguće da niko oca te dece nije prijavio za zlostavljanje... ona će, naravno, propustiti da primeti izuzetnu dosetku koju ta priča nudi... Naš humor je, generalno, veoma politički nekorektan, kao i uostalom, svaki u velikoj literaturi i filmovima... Da li ste se zapitali zasto ni na jednom festivalu već godinama nije pobedila komedija? Zato što svaka polu-talentovana budala može da napravi priču o sveštenom licu koje zlostavlja svoju decu i da izazove kao reakciju, iz botoxom obrađenog grla, glasiće: aaah, oooh i treptanje sterilnih sitno-buržoaskih pizdurina koje na pijedestal vrhunskih vrednosti stavljaju političku korektnost i mediokritetstvo...

Popcorn: Koliko se komedija i ideja smiješnog s godinama mijenjala u Srbiji, od Nušića i Sterije do danas?

Dragojević: Ne znam. Parafrazirao bih onu čuvenu, u: "Spasi nas Bože srpske komedije i hrvatske kulture". Postoji problem tog očekivanja od strane publike u regionu... Iz Srbije stižu komedije. Ali, ne mora. Ja, na primer, cenim neke novije Hrvatske filmove što zaobilaze to "purgersko" koje mi, odavde, obično identifikujemo sa Hrvatskim filmom... Zbog te bliskosti i sve veće orijentacije jednih na druge, i što se glumaca tiče i fondova za manjinske koprodukcije, ja se zalažem za formiranje jednog regionalnog fonda, kao što se zalažem za to da autori i umetnici iz okruženja budu članovi komisija u regionu... To bi smanjilo muvanja ali i dalo jednu širu perspektivu... Mi smo veoma slični ali smo i različiti, sa tom činjenicom se suočavam i uživam u njoj "pakujući" moj novi film koji je koprodukcija između Srbije, Hrvatske, Makedonije i Slovenije.

Popcorn: Da li bi pristao snimiti čistu ljubavnu priču, bez povijesti i komedije ili balkanske problematike u pozadini?

Dragojević: Ne znam takve. To je kao da Woody Allenu tražite da snimi film, umesto o newyorčanima, o opsadi Sarajeva. Živimo na Balkanu, istorija nas pritiska u svim svojim aspektima, od kojih mnogih nismo ni svesni, a sa njima, opet, živimo. Mada, „Parada“ je čisto ljubavna priča, tu su dva para, jedan gay i jedan straight i priča govori šta sve čovek može da uradi za ljubav svog partnera...

Popcorn: Možeš li iz pozicije najgledanijeg srpskog (a po nekim brojkama i daleko šire) režisera, reći imaju li ljudi u regiji što za pogledati u kinu? Pričamo o domaćoj produkciji.

Dragojević: Ma, ja gledam sve. Ali, često je to, priznajem, nepatvoreni mazohizam. Trenutno se u našim bioskopima ne prikazuju novi domaći filmovi, ali ima na pretek američkih sranja. Koja, poput "Sherlock Holmsa" nisu za gledanje. Mislim da će se sada pojaviti nekoliko srpskih filmova - a gde će se oni prikazivati, to se više nikoga ne tiče...

Popcorn: Filmska publika sa prostora bivše zemlje sklonija je srpskom filmu. Netko je to kroz šalu objasnio; Hrvati imaju dramsku, a Srbi filmsku akademiju. Iskreno, što po tebi nedostaje hrvatskom filmu?

Dragojević: Isto što i srpskom: dobar scenario i glumci koji glume umesto da se krevelje. Naši su filmovi nešto hrabriji, vaši donekle tehnički izgledaju bolje i pismenije. No, u istom smo "sosu". Moramo više da sarađujemo međusobno, kao nekad. Isto kao što, na kraju, moramo imati zajedničku, regionalnu fudbalsku ligu, tako moramo da ponovo na noge postavimo regionalnu kinematografiju.

Popcorn: Dotičući se svog filmaškog iskustva preko bare, rekao si kako režiser u Hollywoodu ima ulogu animatora, te da mu je glavna zadaća održati dobru atmosferu na setu. Približi nam malo dio te stvarnosti.

Dragojević: Dosta sam o tome prčao. Mrzi me.

Popcorn: Je li porobljavanje svijeta američkom produkcijom dosegla neizdržljivost? Kako se izboriti za to da publika ravnopravno s USA filmovima može uživati i u ostalim svjetskim kinematografijama, i da u sred Europe ne moramo filmsku ponudu svoditi na tjedne cikluse? Recimo, Hrvatska Radio Televizija u svom filmskom programu zna pustiti „Ciklus europskog filma“, a vjerujem da je i u okruženju stvar jednaka.

Dragojević: Nama su sankcije za vreme Miloševića dosta pomogle. Bez američkih "majorsa", narod je počeo da gleda i evropske filmove. Možda da zajedno napravimo neko sranje pa da nam opet uvedu sankcije. Većina tog đubreta kojeg smo bili uskraćeni zapravo nikome i ne treba.

Popcorn: Vrlo si iskren u svojim izjavama, samokritika ti omogućava da ti publika vjeruje, dok struka koluta očima. Kažu da kod kolutanja očima pomaže udarac otvorenim dlanom u potiljak. Poželiš li ikad, licemjere, oportuniste, elitiste i sve njima nalik i iste, zašarafiti, pa makar i u mislima ili su takve persone daleko ispod razine koja zaslužuje razmišljanje?

Dragojević: Ja se takvima slabo bavim. Osim kada mi, direktno, krenu ugrožavati egzistenciju i karijeru. A to se dešavalo poslednjih godina. Verovatno nema u regionu reditelja koji je snimio pet uspešnih filmova pa da mu projekte odbiju na tri uzastopna konkursa, kao što se meni desilo. Postoji jedna klika domaćih "Salijerija" (što ne znači, daleko bilo, da sam ja Mozart) koji ne mogu da smisle moje postojanje u domaćem filmu. Ja protiv njih mogu samo još težim radom i trudom. I evo, živ sam, verujem da ću na jesen ove godine snimati i svoj sledeći film, koji će, opet, biti jako uspešan i gledan. Pa ću, nakon toga snimiti i "1999.", film koji su mi dva puta odbili na konkursu iako sam imao zatvorenih 50 procenata sredstava, i onda ću ga posvetiti, jasno i glasno, na špici, tim sitnim dušicama, tim malim govnarima koji me iz čiste zlobe i perverznog zadovoljstva ometaju da radim... Šta da vam kažem, za svaki film se valja pomučiti, ako vam je do njega stalo i ako u njega verujete...

Popcorn: „Lepa sela“ si snimio u BiH dok je još trajao rat, čak su tebe i ekipu pod čudnim okolnostima mimo vaše volje odveli pred Ratka Mladića. Nosili ste glavu u torbi, što je po nekima bila nužnost, a po mnogima akt provokacije tada aktualnog režima. Film je u Srbiji ispao jedan od ključnih demistifikatora stanja u BiH, defacto su „Lepa sela“ razbila medijski balon koji je Miloševićev režim napuhao oko Srbije. Ima li umjetnost kao sredstvo mijenjanja svijesti svoju cijenu?

Dragojević: Ima, naravno. Meni je tokom distribucije "Rana" policija zvonila na vrata, pa kažu - mi navratili, niste se javili da svedočite kao očevidac neke male saobraćajke, bilo je pretnji, pritisaka... Da vam ne pričam da zbog potpune medijske blokade filma od strane vlasti ja nisam uspeo dobiti ni jedan jedini dinar ni za scenario ni za režiju tog filma... Pa sam, suočen sa nemogućnošću da bilo šta radim, otišao u Ameriku sa par hiljada maraka ušteđevine, svim novcem koji sam imao u životu... da radim za platu. Sve ima svoju cenu, samo se odlučite da li dovoljno volite to što radite i koliko možete podneti i istrpeti, koliko možete "apstrahovati" ljudsku bedu i mizeriju, "doušnicka pisma", konstantan medijski linč, spletke i podmetanja... Koliko možete žrtvovati da sarađujete sa ljudima sa kojima nemate ništa blisko samo da bi rezultat bio - "njegovo veličanstvo film"? No, sve je to avantura, sa neizvesnim krajem, to je borba u kojoj posvetite dve godine jednom projektu pa vam se desi da vas nekakvo nacionalisticko đubre, kao sto je Bosanski predstavnik u Eurimageu, saplete namerno, samo što ne voli neki vas prethodni film. I tako, dve godine svakodnevnog rada odu u vetar. Ali, uvek postoji nada da ćete taj film snimiti. Jednom. Uprkos svemu.

Popcorn: Ono najbolje kod „Lepih sela“ jest što nisu film „srpske problematike“. Svaka strana koja se našla u posljednjem ratu, može iz njega iščitati kritiku svog angažmana u istome. Da li je u slučaju „Lepih sela“ podrška ili osuda bila veća u vrijeme kad je film izašao ili danas?

Dragojević: Taj film je opstao, posle tolikih godina. Napadi na njega koji potiču od ekstremista, fanatika, nacionalista i srbofoba su samo ogledalo nekih retrogradnih procesa koji su na izdisaju i samih "kritičara".

Popcorn: Govoreći o mijenjaju načina razmišljanja, te rušenju tabua, „Rane“ su prvi srpski film koji je nakon rata doživio distribuciju u Hrvatskoj, iako titlovan i preveden kao „Ozljede“, no eto, ipak prvi. Jel ti to slučajno ispadaš ledolomac ili si po prirodi sklon revolucijama?

Dragojević: Ja verujem da još možda samo film, od svih umetnosti, poseduje tu divnu i magičnu sposobnost da može - da menja svet. Znate kakav je meni bio potsticaj kada sam pre tri godine najavio da ću se baviti Gay paradom i pravima seksualnih manjina u projektu koji pišem pa je jedan bulevarski list dao dve srednje strane majmunima da me javno pljuju i prete mi. Rekoh sebi - "A, tako znači, golubovi?" Snimiću taj film pa ćete kroz njega iskusiti sve "čari" analnog seksa kojih se toliko bojite (a verovatno ga i priželjkujete). Vidite, ja sam svoju perspektivu rata na prostoru bivše Jugoslavije dao kroz "Lepa sela" i "Rane". Nemam ništa protiv da se ljudi time i dalje bave, sada, nakon petnaest godina, ali to vam je kao kad neko ubije lava pa onda priskaču oni hrabri da temeljno izšutiraju i pokažu svoju ogromnu "hrabrost" nad lešinom "kralja životinja". Ja se trenutno, opet bavim ratom, ali, ovoga puta, jednim drugim ratom - ratom za ljudska prava, ratom za normalne ljudske vrednosti za priznavanje prava na različitost i toleranciju...

Popcorn: Tvoj je film dobio na bizarnoj autentičnosti nakon što je glavni glumac „Rana“ Dušan Pekić smrtno stradao.

Dragojević: Oba filma su, pored umetničkih vrednosti, odlični dokumenti o vremenu u kome smo živeli. Dušan Pekić je bio neverovatan talenat, da nije nastradao, tako glupo i tragično, svakako bi bio najbolji srpski gumac danas. To potpisujem.

Popcorn: Osim po filmovima, ostao si zabilježen i po jednoj kratkoj formi. Vjerujem da se još godinama neće snimiti tako otkačena reklama kao što je tvoja za „Vojvođansku banku“. Neki dijelovi reklame i danas se prepričavaju. Kako je došlo do te suradnje i kako su ljudi iz banke reagirali kad su je prvi put vidjeli?

Dragojević: Eh, bilo je tu i raznih strahova. Jeste, jako su bili nervozni da je puste u "eter". No, shvatili su, posle, praktično, da ta serija reklama "radi", da imaju i benefit od nje. Znate, malo je glupo da pričam o nečemu što sam uradio, uzgred, iz čistog zadovoljstva. Raditi reklame je meni veliko zadovoljstvo, prilika da između filmova ostanem u formi. Ali, na žalost, niko me ne zove da radim reklame... Evo, dogovaram se baš sada da radim jednu, mislim da će privući podjednaku pažnju kao ona za "Vojvođansku banku" ali, i u ovom slučaju, klijent me je direktno kontaktirao. Kad je shvatio da je moj honorar čak manji od samoproklamovanih reditelja koji pretežno kod nas "šamaraju" reklame, bio je zbunjen...

Popcorn: Za kraj, da parafraziramo dio kojim zaokružuješ „Aždahu“; misliš li stvarno kako je na našim prostorima, od sudbinske važnosti čovjeka naučiti da hoda po mraku?

Dragojević: Tja. Taj mrak je zapravo metafora svega onoga o čemu sam pričao, te lenjosti, podaničkog mentaliteta, mediokritetstva, zlobe, primitivizma, sitnih interesa itd. Ali, kada nađeš svoj put, taj mrak ti ne smeta. Prosto, koračaš kroz njega.

« povratak Zoran Žmirić
© 2003 popcorn.hr