Bob Falfa: Hey, you know a guy around here with a piss yellow deuce coupe, supposed to be hot stuff?
Terry: You mean John Milner?
Terry: Hey, nobody can beat him, man. He's got the fastest -
Bob Falfa: I ain't nobody, dork. Right?
Terry: Right.
Bob Falfa: Hey, you see this Milner, tell him I'm lookin' for him, huh? Tell him I aim to blow his ass right off the road.

Universal / 1973 / 112 min.
Režija: George Lucas
Scenarij: George Lucas, Gloria Katz & Willard Huyck
Uloge: Richard Dreyfuss, Ron Howard, Paul LeMat, Charles Martin Smith, Cindy Williams, Candy Clark, Mackenzie Philips, Jack Wolfman, Bo Hopkins, Harrison Ford, Manuel Padilla jr., Beau Gentry, Kathleen Quinlan, Tim Crowley, Terry McGovern, Debbie Celiz, Ron Wincent

Iza zvučne kulise glazbe pedesetih, koju emitira piratska radio stanica Jacka Wolfmana, odvija se filmski mozaik o grupi adolescenata i njihovih djevojaka u kratkoj noći prosječnog američkog provincijskog gradića. Prepun iluminiranih natpisa poput nekog flipera, grad predstavlja otvorenu pozornicu njihovih poduhvata. Na kraju se svi nalaze u skupini koja prisustvuje automobilističkoj utrci izmedu Johna Milnera i njegovog rivala Boba Falfe, glavnog u bandi huligana "Pharaons"...

Kada je 1973. godine George Lucas snimio "Grafite", imao je manje od trideset godina, i jedino iskustvo velikog "meštra" do tog trenutka bio je film "THX 1138" (1971). Prije toga Lucas je snimio niz kratkometražnih i jedan dugometražni film, ali bez većeg odjeka. Iako je "THX 1138" upoznala i široka publika, tek ga "Američki grafiti" izbacuju u holivudsku elitu. Uz skromni budžet od 750.000 dolara, za samo 21 dan snimljen je film koji je do danas ostvario zaradu od preko 55 milijuna dolara. Iste godine kada je snimljen, film je bio nominiran u četiri oscarovske kategorije: kao najbolji film, za scenarij, režiju i sporednu žensku ulogu, ali je ostao bez nagrada.

Prije nego što je započeo snimanje "Grafita", Lucas je prema svim pokazateljima i nekim vlastitim naznakama proveo dobar dio svog vremena u kinu gledajući više puta "Divljaka" (The Wild One, 1953.) sa Marlon Brandom, "Divljaka sa sela" (Wild In the Country, 1961.) sa Elvis Presleyom, neke rane filmove Paula Newmana, razne varijante filmova tipa "Gradić Peyton" (A Peyton Place, l957.), "Piknik" (Picnic, 1956.) sa Williamom Holdenom, te "Skandal na suncu" (A Summmer Place, 1959.) sa Troy Donohueom. Svi navedeni filmovi su odreda oslikavali pobožnost provincije, zvijezda u usponu i latentnog bunta, ali iako je njihov uticaj prisutan, "Američkim grafitima" se ni u kom slučaju ne može osporiti originalnost.

"Grafiti" su tipičan američki film, priča o mitskoj, posljednjoj ljetnoj noći jedne grupe tinejdžera, a gradić o kojem je u filmu riječ vjerojatno je onaj isti iz kojeg potječe autor filma, George Lucas. Riječ je o gradiću Modesto na sjeveru Kalifornije, a godina je 1962. (te godine je Lucas imao točno 18 godina i upravo se opraštao od srednje škole, pa je autobiografski element logičan i evidentan). Ta posljednja noć u Modestu simbolizira kraj tinejdžerskog razdoblja, a njegovi protagonisti su: nesretni i nespretni Terry Fields, malograđanin Steve Bolander i njegova djevojka Laurie Henderson, njen brat Curt, mehaničar-proleter John Milner... U kratkoj noći istovremeno se isprepliću i vesele i tužne epizode, povezane glasom nevidljivog, ali stalno prisutnog Jacka Wolfmana, voditelja piratske radio stanice, ali i tvorca gradskog imagea. Konstante u gradu, koje Lucas obrazlaže riječima: "Snimao sam očekujući kako ću postići efekt kakav je moguće vidjeti na jednom fliperu", su automobili i pjesme, pravilno se ponavljajući iz kruga u krug. "Grafiti" su doista jedna igra gdje su zastupljene, ponekad ironijom, ponekad mehanikom, svi stereotipi američke mladosti: hamburger, hot dog, coca cola, kratke čarape u raznim bojama, jeans, konjski rep kao tada dominatni tip ženske frizure, fliperi, upaljači "zippo", crno-bijeli jukebox, visoke "all star" patike, koledž mokasinke u bordo boji sa ušivenim kovanicama, jakne sa zakovicama na ovratniku... Odiseja protagonista nastavlja se sa bocama pive ili whiskyja, džemperima sa izvezenim inicijalima vlastitog imena, kožnim jaknama sa natpisima koji označavaju pripadnost određenoj bandi, široke suknje strukirane za vožnju vespom. I logično, fast food i drive-in. Takvo kino se u filmu zove "Mel's Drive In" i savršeno ugošćuje automobile sa njihovim protagonistima: krasan chevrolet iz 1958., jedan citroen, nevažna vespa, jedan thunderbird, zatim coupe "hot road" sa friziranim motorom, pouzdanim u autotrkama, riskantnim i omiljenim zabavama mladih tog vremena.

Skladbe, toliko bitne za ugođaj koji nam je ponuđen, skoro da i ne pripadaju godini u kojoj je smještena fabula. 1962. godina pripada kalifornijskom rocku, ali osim udjela u vidu "Surfin' Safari" Beach Boysa, sva ostala zvučna kulisa pripada starijem periodu. Od mitske "Rock Around the Clock" Billa Halleya iz 1955. godine, Plattersovih "Only You" iz 1955. i "Smoke Gets In Your Eyes" iz 1957., "Sixteen Candles" od Cretsa iz 1959., te "Johnny B.Goode", klasični rock'n'roll standard Chuck Berryja iz 1958. Takoder, Jack Wolfman pušta u eter "Runaway" Del Shannona iz 1961. i nezaboravnu skladbu iz 1953. "Crying In the Chapel" Sonny Tilla & Oriolesa. U samom filmu, ispod crvenih jakni školskog sastava "Herbie and the Heartbeats", koji svira na maturalnoj zabavi, krije se tada poznati "Flash Cadillac and the Continental Kids" koji izvode skladbe "At the Hop" i "She's So Fine", obje iz 1957. godine. Ključ objašnjenja korištenja takve glazbe kao zvučne kulise daje jedan od protagonista koji kategorički tvrdi: "Istinski rock'n'roll nastao je pojavom Buddy Hollyja, ali i nestao njegovom tragičnom smrću." Buddy Holly u povijesti je zabilježen kao dosljedni interpretator izvornog rocka (rockabillyja), a u filmu su mu posvećene dvije skladbe: "That'll Be the Day" i "Maybe Baby".

Na obrascu popularnosti ovog filma snimljen je i nastavak, "Američki grafiti 2" (More American Graffiti, 1979.) u kojem su nastupili i mnogi protagonisti iz prvog dijela, ali kao i mnogi nastavci doživio je fijasko. "Američki grafiti" je odličan film, ne samo nostalgije radi, već i  i kao model za tumačenje mogućeg završetka što su protagonisti radili nakon njega. Jedna od ključnih scena upravo je pri kraju filma kada se Curt začuđen zaustavlja ispred izloga u kojem se nalaze brojni televizori, svi istovremeno uključeni, ali se na svakom odvija drugačiji program. Kao da nudi poruku koja signalizira neizvjesnost i dvoumljenje protagonista u pogledu životnog izbora i svega onog što treba napraviti...