VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: KO TO TAMO PEVA?

EXTRA SLIKE:
Ćelavi
Za Beograd!
Ume Miško i zavezanih očiju!
Samo preko mene mrtva!
Pevac i Miško
Kontrola karata, svakih 50 kilometara...
Ništa ne brinite, puška je zakočena!
Stari Krstić
Putnici se primaju samo na stanici
Kostić Bross
KOMENTARI:

Re: KO TO TAMO PEVA?
Izvanredan tekst o još boljem filmu...svaka čast Gande! I kao i tebi i meni je nemoguće ovaj film spominjatu u ijednom drugom kontekstu osim kao domaći film......
Moram priznati da je izdavačima pravi potez bio objavljivanje remasteriranih izdanja ovih legendarnih klasika.....žao mi je što jedino kod nas nema sluha za takve projekte.....
Komentar: Rommel 02.02.2005.

Re: KO TO TAMO PEVA?
Gande, spuco si ga pravo u centar! Cak si zasao u razjasnjenje nekih stvari o kojima se ne razmislja u prvi mah jer kolicina humora prosto neda coveku da dodje do daha a kamoli da udje u neku analizu. Obavezno gledanje vise puta a Gandov text procitati makar jednom.:))
Komentar: Pajke 02.02.2005.

Re: KO TO TAMO PEVA?
"dok je srpski humor bio srce koje pumpa život u taj celuloidni medij", ako se ovo odnosi na cjelokupni jugoslavenski film mislim da je ta tvrdnja onda netocna, humor hrvatskog(jugo) film je bio puno bolji jos od golikovog "tko pjeva zlo ne misli"(mozda i ranije), dok je srpski humor bio nenadmasan tek od kraja 70-tih, pa nadalje. jer ne treba zaboraviti brojne serije koje ce mislim jos dugo ostati nenadmasne po svom humoru a nemoju dodirnih tocaka sa srpskom kinematografijom-malo i velo misto, mejasi, gruntovcani! znaci po misljenju, srpska kinematografija je samo bila uspjesan nastavak ranije hrvatske, nazovimo to "humoristicke" kinematografije! jer ovaj film i sijanovi (i ne samo njegovi) filmovi koji slijede nakon ovog su nesto najbolje kaj se snimilo ne samu u povijesti kinematografije ovih prostora vec citav svjetske kinematografije! kamo srece da nam danasnja mladez odrasta na ovakvim komedijama, umjesto na prijateljima i raznim mrak filmovima koji se prodaju pod humoristicke serije i filmove!
Komentar: abertino 02.02.2005.

Re: KO TO TAMO PEVA?
Sad kad san pogleda mogu i tekst 'ocijenit'.
Odlično.
Komentar: DarkMauL 23.03.2005.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Special: KO TO TAMO PEVA?

Special: KO TO TAMO PEVA? KO TO TAMO PEVA?
(01.02.2005.)

Vozi Miško! 25 godina poslije.

Oduvijek sam volio domaće filmove. Neka mi mlađe generacije ne zamjere, ali kad govorim o domaćem filmu još uvijek u mislima obuhvaćam prostor bivše federacije u kojoj se filmska umjetnost pojedinih republika međusobno prokrvljavala, što je i danas sa kakvim takvim odmakom vidljivo, jer sve dobro što je u filmu napravljeno, napravljeno je baš u tom periodu kooperacije i suživota. Srpski je film uvijek imao karizmu, smatrao se glavom jugoslovenskog filma, dok je srpski humor bio srce koje pumpa život u taj celuloidni medij. No i tu je vidljivo da je sve što je valjalo, naprevljeno davih godina, čini mi se stoga što se tada film radio rasterećeno i bez kalkulacije. Današnji filmovi koji dolaze iz srpske, hrvatske i neke treće filmske kuhinje, mahom je zaprljan atmosferom koja se posljendjih godina nakupila stvorivši teški oblak predrasude i negativnih misli,  koji je poput katrana obljepio skoro pa svaki proizvod kojim smo posljednjih godina počašćeni. Nije stoga ni čudo što nakon svakog gledanja filmova iz novije ex YU produkcije, čak i kod jako dobrih filmova, imate osjećaj da vam je nešto teško palo na želudac. Kao da ste pojeli omiljenu čokoladu, koja je na polici stajala dvije godine.  Imam osjećaj da se današnji fimovi rade s namjerom da narodu budu dopadljivi, a to je najgori mogući recept za dobar film, ili ako baš hoćete nevezano uz film, za dobar humor kakvim je sprski film prije 15 i više godina obilovao. 

Muzikanti

Mlada i Mladoženja
Miško Krstić

Srbi mogu zahvaliti Bogu što su dugo nakon Jovana Sterije Popovića i Branislava Nušića, napokon dobili novu pokretačku satiričarsku energiju u liku i djelu Dušana Kovačevića, a osim Srba zahvalni mogu biti i svi oni koji su imali prigodu pogledati glumačko uprizorenje bilo kojeg Kovačevićevog djela. Jer kad danas s nostalgijom radimo presJek najdražih, najboljih, najgledanijih ex Yu filmova, u svakome koji dolazi s istoka prepoznat ćete Kovačevićev rukopis.  Malo je ljudi koji nisu gledali i bili oduševljeni filmovima kao što su Maratonci trče počasni krug, Radovan III, Specijalni tretman, Sabirni centar, Balkanski špijun, Sveti Georgije ubiva aždahu ili Profesionalac, pa čak i oni koji su skloniji undergroundu, pa će prednost dati Kusturičinom "Undergroundu", moraju znati da je i to čudo nastalo po Kovačevićevom romanu "Bila jednom jedna zemlja" što Kovačevića stavlja na sam pijadestal srpske drame i filmografije posljednih 30 godina.

Inače, poveznica između fimova "Ko to tamo peva?" i "Underground" je snažna, no prlično netrasnparentna pa sam dužan jedno kratko objašnjenje. Kraj filma "Ko to tamo peva?" izmjenjen je u odnosu na scenario i na samu priču kako ju je zamislio i napisao Dušan Kovačević. Povijesna je istina da je 6. travnja 1941. Beograd bombardiran od strane Njemačke i da je u tom bombardiranju pogođen beogradski zoološki vrt, pri čemu su divlje životinje izašle iz svojih kaveza i krenule u šetnju gradom. Kovačević je "Ko to tamo peva?" želio završiti baš tom povijesnom scenom povezavši želju jednoga od aktera filma (Miška Krtića) da po dolasku u Beograd posjete Zoo. Završna scena je trebala biti takva da su oko Muzikanata koji pjevajući odjavljuju film trebale šetati odjbegle divlje životinje, majmuni, nojevi, tigrovi... Sticajem okolnosti, film je sniman baš u periodu kad je umro bivši predjsenik SFRJ Josip Broz, nakon čega je država zatvorila sve granice. Na graničnom prijelazu iz Italije u Jugoslaivju, zadržan je talijanski cirkus čije su životinje trebale biti "glumci" u završnoj sceni, pa je redatelj Šijajn snimio okljaštreni kraj. Stoga je Kovačević radeći scenario za Kusturičin "Underground" insistirao na toj nikad snimljenoj sceni iz "Ko to tamo peva?" kojom je sam Kovačević bio fasciniran. Tako je šetnja divljih životinja urbanim okružjem u sred ratnog ludila postala jedna je od najupečatljivijih scena "Undergrounda".

U toj šarenoj galeriji kultnih ostvarenja, na vrhu piramide svakako se nalazi film koji vole apsolutno svi, "Ko to tamo peva?". U čemu je tajna ovog filma, inače složenog po vrlo kratkoj priči Dušana Kovačevića? Kad ovaj film usporedite s ostalima iz branše, vidjet ćete da odskače prvenstveno po tome što ga krasi vrlo siromašna baza. Devet putnika u trošnom autobusu, krenuvši iz nekog mjesta u Srbiji, prevaljuju put prema Beogradu. Na putu im se događa nekoliko situacija u kojima se akteri snalaze kako znaju i umiju, i to bi manje više bilo sve. Jednom sam prilikom čuo izvrsnu formulaciju za ovaj film."Jedan od najvećih filmova za koje svijet nikad nije čuo". Uistinu, da je ovaj film snimljen u američkoj produkciji, bio bi to kultni film ceste s ruralnom bazom, svjetskoj kinematografiji ništa manje bitan od Spielbergovog "Duela", no ovako je ostao u zapećku Balkana, mada držim da je njegova zimzelenost dovoljno snažna da uzdrma svijet ma kad god ga isti bude otkrio, jer i danas, 25 godina od nastanka, film je jednako svjež kao i onog dana kad je po prvi puta pušten u kino dvoranama širom ondašnje Jugoslavije. Takvih je filmova priznat ćete, barem s ovih prostora malo, skoro pa da ih niti nema.

"Krstić i sin" privatna je autoprijevoznička tvrtka koju vode Krstić senior i njegov sin Miško. Njihov autobus prometuje jednom tjedno na relaciji "Nigdjezemlje"-Beograd s točnim polaskom u pet sati. Tako je bilo i tog dana,  5. travnja 1941. godine gdje se na seoskoj autobusnoj postaji urkcava šareno društvo putnika. Tako će se u autobusu zajedno naći pjevač šansona (Dragan Nikolić) koji u Beograd ide na audiciju kako bi dobio posao pjevača u prestižnom beogradskom restoranu, Aleksa Simić (Mića Tomić), stari solunac koji mjesecima štedi novac za sina koji u Beogradu služi vojsku kraljevske garde, Mlada i Mladoženja (Neda Arnerić i Slavko Štimac), novopečeni netom punoljetni bračni par koji putuje u Beograd "kod njezine sestre",  Ćelavi (Boro Stjepanović) koji mučen tuberkulozom želi što prije do beogradske bolnice, Lovac (Taško Načić) koji je zbog niza okolnosti više išao pješke nego li autobusom, te Brko (Danilo Stojković), prepun sebe, šarlatan srednje društvene klase koji s prezirom gleda na sve oko sebe, pa čak i u trenutku kad pruža ruku pomoći. Posljednja dva putnika su dva Roma (Miodrag i Nenad Kostić), muzikaši s harmonikom i drombuljom. Stari je Krstić (Pavle Vujisić) kondukter u autobusu, kojim pak upravlja njegov ne baš bistri sin Miško (Aleksandar Berček).

Nevjerovatna galerija likova od kojih od početka pa sve do samog kraja filma, ne možete izdvojiti niti jednoga koji bi se po bilo čemu izdigao od ostatka suputnika. Kako film odmiče, tako se karakterizacija likova izdiže na površinu, što se mahom očituje kroz niz tragikomičnih situacija, koje su u biti smiješne samo zato jer se isprepliću oko naših po svemu međusobno različitih putnika. Slikovito je i nadasve simbolično Kovačević svojim rukopisom oslikao presjek jednog naroda na razmeđi političkog vihora između Kraljevine Jugoslavije i njezinog pada. Tako je Brko u nekoliko navrata prikazan kao lažni moralist koji cijeni samo sebe i koji se s visoka razmeće vrijednostima kojih ni sam nema,  ne propustivši napomenuti kako bi se u ovoj zemlji znao red kad bi na vlast došli Njemci. Slika izdajnika nikad nije bila bolje ocrtana, poglavito u nizu situacija u koje je Brko tijekom filma upadao, prvenstveno zahvaljujući svojoj bahatosti i gluposti. Tako i njegovo uvjeravanje Krstića i putnika, kako je slabašni most pred kojim se autobus zaustavio, po njegovoj procjeni dovoljno čvrst da izdrži prijelaz, završilo njegovim padom u vodu nakon čega ga odnosi bujica. Nakon nekoliko sati, autobus s putnicima će se zaustaviti na obližnjoj livadi kako bi se objedovalo, gdje će nekim čudom i Brko isplivati spasivši se. Naš bi narod rekao, "govno teško može potonuti", a slika ljigavca koji je podoban svim sistemima, odlično je ocrtana nakon što kraj Brkine glave prozuji slučajno opaljeni metak iz Lovčeve puške, i to rečenicom divljenja: "Pa ovog je čoveka nemoguće uništiti". 

I ostali likovi sa sobom nose obrise koji vuku snažne asocijacije. Pevac (ne Pevač, već Pevac), je tako slika i prilika samouvjerenog karijeriste s nikakvom podlogom, koji voli ostaviti dojam uglađena gospodina, no koji uprkos vanjskom sjaju kavalirštine neće prezati u nakani da zavede Mladu i to pred svim putnicima, pa čak i njezinim suprugom. Od svih putnika, najbolje će se razumijeti baš s Brkom, gdje će se u jednoj od posljendnjih scena filma razotkriti u svoj svojoj bijedi. Povodljivo će prihvatit Brkinu igru u kojoj se za gubitkak novčanika neopravdano okrivljue muzikaše, te tako prihvatiti dio Brkine mržnje spram Roma. Poltrosnki poslušno držati će ih za ruke dok ih Brko bude šaketao do krvi. Beskrupuloznost i ljigavost, ruku pod ruku zajedničkom silom bijesne nad nedužnima samo zato jer su drugačiji od njih. Jedina koja se u trenutku osude Roma za lopovluk zgrozila nad tim činom, bila je Mlada. Sasvim korektna ravnoteža muškom hermetiziranom društvu koju je Kovačević naglasio posebice nakon što joj je dodijeljena uloga vizionara neizbježnoga, koji srlja u vlastitu propast. Tek par kadrova prije, Mladoženja je nagovara da odustanu od puta u Beograd i vrate se na selo, što ona s gnjušanjem odbija, željna bijeloga svijeta.  Simbolika je u ovom filmu najočitija na samom koncu kad Krstićev autobus s putnicima nakon niza nepredvidivih situacija napokon dolazi na svoj cilj, i to gle sudbine, baš 6. travnja, točno u trenutku njemačkog bombardiranja Beograda, gdje od čitave posade autobusa, preživljavaju samo Romi. Osim njih, živu su glavu izvukli i sublentavi Miško koji je na polovini puta prisilno unovačen u kraljevsku vojsku, te Lovac, dobrohotna poštenjačina naoružana puškom kojom prilično nespretno barata, i koji svoje putovanje u Beograd završava sam u nekakvoj šumetini, očito se ne snalazeći u autobusnoj zavrzlamni likova. Aluzija na partizanštinu kao jedinu mogućnost izlaza iz sulude situacije i kaosa, više je nego očita, pogotovo ako primjetite da je Lovca u autobusu zamjenio Pop s kojim se Lovac niti jednom nije susreo. Svećenstvo i partija oduvijek su u bivšoj federaciji bili totalno oprečni jedni drugima.

Posebnu notu teatralnosti u filmu daju likovi Muzikanata koji nas uvode u film, jednako kao što i daju završnu noticu, a i tijekom filma ih u nekoliko navrata susrećemo u  ulozi naratora. Po svemu su nalik pjevačima iz starogrčkih kazališta, koji su prije svakog čina na liri publici pojasnili što će se sljedeće desiti. Uklopljeni u upečatljivu glazbu Vojislava Kostića ovaj će dvojac ostati zaštitnim znakom filma u neizbrisivoj sceni izvedbe pjesme „Za Beograd!“.  (Vojislav Kostić je inače provjereni lisac koji potpisuje izvrsne glazbene teme iz filmova Orlovi rano lete, Tigar, Drugarčine, Vruć vetar, Rad na određeno vreme, Balkanski špijun, Laf u srcu, Kamiondžije, Bolji život, Vuk Karadžić...)

Od sporednih likova koji se pojavjuju u filmu, najupečatljiviji je lik seljaka koji je iz protesta preorao cestu. Vojska je naime zatvorila glavnu cestu prema gradu, pa se sav promet skreće sporednim putem koji prolazi preko seljakovog imanja. Svakodnevno drndanje vozila preko njegovog posjeda, čovjeku je dosadilo pa odluči uputiti jasnu poruku u kojoj stoji da se tuđi posjed ne može samo tako ometati. Stoga se odlučuje preorati cestu, i naplatiti prijelaz preko novo nastale njive. Orač, koejg inače glumi naturščik Stanojlo Milinković, publici je ostao u trajnom sjećanju svojim zapomaganjem kojim doziva djecu da mu pomogu utjerati putarinu od Krstića. (Milinković je dvije godine kasnije ostvario jednako upečatljivu ulogu seljaka u „Maratoncima“ gdje izvirujući glavom iz bunara, s prasetom u naručju psuje obitelj Topalović koja u njegov bunar želi baciti leš gospodina Rajkovića kojeg su netom automobilom pregazili na cesti). Orač je sasvim diskretna aluzija na sloj ljudi koji gorčinu pretvaraju u profit, koji će možebitno završiti kakvim ratnim profiterstvom ili reketarenjem, a čega niti jedan rat nije pošteđen.

Stephen Hawking je jednom prilikom rekao vrlo zanimljivu rečenicu. "Svemir danas izgleda ovako, zato jer se Big Bang desio točno one sekunde kad se desio. Da se desio sekundu prije, ili kasnije, Svemir bi bio nešto sasvim drugo". Mislim da je ista priča primjenjiva u slučaju ovog filma. Jednostavno je nezamislivo kako bi ovaj film izgledao da nije snimljen tada kada jest, i bez glumačkih veličina koje su se tada okupile oko redatelja Slobodana Šijana. (Šijanova suradnja s Kovačevićem bila je čista kemija, a nakon "Ko to tamo peva?" zajedno su stvorili i kultni film "Maratonci trče počasni krug" i prava je šteta što dva velikana nisu nastavili suradnju, jer Šijanov osjećaj za kadar i tempo, nevjerovatno nadopunjuju Kovačevićevu prozu). S obzirom na šturi scenario, logičan je izbor odabir karakternih glumaca koji mimikom mogu reći puno, no začuđujuća je ogromna koncentracija glumačkih veličina na tako uskom prostoru, pogotovo što nitko nikome ne krade kadar, i u svakom trenutku ima dovoljno mjesta za svakoga od njih. Zauvijek će ostati pamtljive scene kao što su izbuljeni, razroki pogled Pavla Vujisića, frkatnje nosom Danila Stojkovića, natmurena i ljutita faca Miće Tomića, sublentavno cerekanje i ukočenost naivne seljančice Nede Arnerić, zbunjenost Taška Načića, priprosto ulagivanje Dragana Nikolića, bolno kašljanje i patnički uzdasi Bore Stjepanovića, tupa nezainteresiranost Slavka Štimca za bilo što osim za pileći batk i grudi svoje supruge, te dječji smijeh i trčanje za prascima Aleksandra Berčeka, koji je spomenut ću i to, jedini u čitavom filmu izašao ovjenčan brojnim nagradama na mnogobrojnim međunarodnim festivalima. Šarm do glave ošišanog Miška, kojeg čak i njegov grubi i prema putnicima otresiti otac obožava tolerirajući mu sve što Mišku padne na um, jednostavno je  neodoljiv. Kao i svaka minuta ovog genijalnog i neponovljivog djela. Vozi Miško!!!

« povratak Zoran Žmirić
© 2003 popcorn.hr