... koji se po prvi puta pojavljuje nedugo nakon premijere prvog Bondova filma „Dr. No“ kao još jedan od pripadnika tajne službe Njezina veličanstva. Njegov svakodnevni posao lišen je ikakvog glamura i sjaja, ali zato obiluje gomilom zamornih, svakodnevnih, rutinskih zadataka, kod kojih se nikada ne zna hoće li se izroditi u nešto puno opasnije. I puno, puno papirologije – jer špijuni su, unatoč svom ne baš uobičajenom pozivu, a kako saznajemo već u uvodnom „Dossieru IPCRESS“ i dalje najvećim djelom samo dio birokratskog aparata na platnoj listi nekog od ministarstava. Kao što saznajemo i da taj svijet, svijet Harryja Palmera, nema gotovo nikakvih dodirnih točaka sa svijetom Jamesa Bonda.
Len Deighton, Palmerov tvorac, relativno je dobro poznat pisac u nas, mada, pomalo čudnovato, niti jedan od romana upravo s ovim junakom kod nas nije preveden. No zato je prevedeno 6 knjiga – u stvari dvije trilogije - iz njegove druge špijunske serije o agentu Bernardu Samsonu – Berlin - Game, Mexico – Set, London – Match, te Mamac, Zamka i Žrtva. Prva trilogija je uspješno i ekranizirana u Granadinoj produkciji (Granada se uistinu specijalizirala za prvoklasne serije po literarnim predlošcima – još od Sherlocka Holmesa sa Jeremy Brettom, ili Maigreta sa Michael Gambonom), u kojoj je posebno briljirao Sir Ian Holm u glavnoj ulozi. Deighton se osim sa špijunskim romanima, dokazao i kao uistinu vrstan povjesničar – prevedene su i kod nas dvije njegove takve knjige – „Blitzkrieg“ („Munjeviti Rat“) i „Fighter“ („Lovac“ – meni možda i ponajbolji prikaz Zračne bitke za Britaniju od brojnih pročitanih). Uistinu je šteta što još nitko nije preveo i njegov prikaz drugog svjetskog rata, u knjizi pod intrigantnim naslovom „Blood, Tears & Folly“ („Krv, Suze i Glupost“).
No vratimo se mi u studeni, 1962., u doba kada se pojavio špijunski roman „Dossier IPCRESS“ („IPCRESS File“), kao prvijenac tada nepoznatog autora, koji će požnjeti nevjerojatan uspjeh kako u kritike tako i u publike – svi su jednoglasnim oduševljenjem prihvatili roman u kome je glavni junak sasvim običan čovjek, licem kojega dominiraju naočale rožnatih okvira jer je kratkovidan (vjerojatno prvi filmski junak koji je imao problema s vidom, donekle asocirajući na jednu drugu, stripovsku legendu – Ripa Kirbya), bio je upravo prototip antijunaka. Nevoljki tajni agent, u službu je dospio po kazni – jer se kao narednik britanske vojske stacioniran u Berlinu bavio švercom, pa je bilo ili-ili: zatvor ili služba, s time da Harry nikad nije bio siguran da li je napravio dobar izbor odabravši ovo drugo. I samo ime dobio je na prilično neobičan način: u knjizi „IPCRESS File“, koja je cijela napisana u prvom licu niti jednom riječju ne spominje se ime glavnog junaka. No za potrebe filma bilo je potrebno pridodati mu neko ime. Tako su jedne večeri producent Harry Saltzman i glavni glumac Michael Caine raspravljali o tom problemu, da bi u jednom trenu Saltzman rekao Caineu – daj mi reci neko najgluplje ime koje ti padne napamet, da bi ovaj bez pretjerana razmišljanja odvratio: „Harry“, tek netom poslije uvidjevši svoj gaf. I prezime Palmer dao mu je sam Caine, sjetivši se nekog poznanika iz razdoblja školovanja koji mu nije ostao u naročito srdačnim uspomenama. I to je bilo to: Harry Palmer je ime koje će biti upotrijebljeno u filmu Sidney J. Furieja, kao i svim nastavcima koji su uslijedili.
Saltzman je sa Deightonom uspostavio kontakt nedugo nakon što je književni prvijenac ovoga pobrao sve lovorike. Zajedno sa Albertom Broccolijem mlada je pisca angažirao da mu napravi predložak scenarija za drugi iz serije filmova o Jamesu Bondu – „From Russia With Love“ („Iz Rusije s Ljubavlju“). Iako će malo od originalnog scenarija biti zadržano u filmu Saltzman će se autora sjetiti ponovno kad je došao na ideju da napravi još jednu špijunsku seriju, koja bi bila nešto sasvim različito od onoga što je do sada radio sa James Bondom. A to nešto drugo bio je upravo „IPCRESS File“. U izradi ovog filma učestvovati će velik dio ekipe koji je sa Saltzmanom surađivao i na Bondu od kojih su možda najvažniji kompozitor John Barry i montažer (kasniji režiser koji će i potpisati jedan od Bondovih nastavaka) Peter Hunt.
John Barry, višestruki oskarovac (između ostalog osvojio ih je za glazbu i song za film „Born Free“ („Lavica Elza“) te za glazbu u Costnerovu „Plesu s vukovima“) napravio je uistinu odličan soundtrack, koji osim življe glavne teme, ponovno u bondovskom stilu, sadrži čitav niz laganijih tema, pomalo melankoličnih i sjetnih, koje lagano koketiraju i sa jazzom – kao da podcrtavaju raspoloženje samog glavnog junaka.
Prvotna trilogija o Harry Palmeru sastoji se od filmova: „IPCRESS File“, (1965, Sidney J. Furie), „Funeral in Berlin“ (Pogreb U Berlinu, 1966.,Guy Hamilton) i „Billion Dollar Brain“ („Mozak od Milijardu dolara“, 1967, Ken Russel – njegov drugi film u karijeri). Iako je bila originalno predviđena serija od 5 filmova, Saltzman je nakon trećeg filma oslobodio Cainea od ugovornih obveza (četvrta je trebala biti ekranizirana druga knjiga u seriji „Horse Under Water“ („Konj Pod Vodom“) ali je Saltzman odustao od projekta dijelom i zato što je Deightonu za „Billion Dollar Brain“ morao platiti 250.000$ umjesto predviđenih 100.000$, a nemalu ulogu odigrao je i slabiji financijski učinak trećeg nastavka) pa će Caine, sada već slavna filmska zvijezda, napustiti lik Harry Palmera, mada će i dalje nastupati u čitavom nizu špijunskih filmova, pod dirigentskom palicom poznatih i iskusnih režisera poput Dona Siegela (The Black Windmill („Crna Vjetrenjača“)), Johna Mackenzia (The Fourth Protocol, („Četvrti protokol“, prema romanu Frederica Forsythea)) ili The Whistle Blower („Uzbunjivač“, Simona Langtona). No gotovo 30 godina kasnije osvanuti će još dvije ekranizacije Deightonovih knjiga – „Bullet to Beijing“ („Metak za Peking“) i „Midnight and St. Petersburg“ („Ponoć u Petrogradu“) napravljene kao TV filmovi, ali iako kvalitetom ne zavrjeđuju spominjanje uz originalnu trilogiju, ipak ih glumačka energija, sada već vidno ostarjelog Cainea, diže iznad prosjeka i makar nama, ljubiteljima originalne trilogije, predstavljaju nešto što se mora vidjeti. A čak ni one nisu ostale bez referenci na Bonda – u jednoj od scena Caine pita Jasona Conneryja što mu otac radi, da bi dobio odgovor da je ovaj – umirovljeni špijun. A znamo da se Jasonov otac Sean davno umirovio od službovanja kao tajni agent 007 na velikom ekranu – još tamo negdje nakon zadnjeg povratka u filmu „Never Say Never Again“, („Nikad ne reci nikad više“).
Često se ističe „IPCRESS File“ kao ujedno i najbolji u cijeloj seriji. Uostalom i nagrada BAFTA za najbolji film dovoljno govori o njegovim kvalitetama (Caine i scenaristi ostali su na nominacijama). Imao je i tu zanimljivost da su protivnici bili pripadnici albanske tajne službe (!) – u svim dotadašnjim hladnoratovskim špijunskim filmovima, pa i svima poslije – protivnik je bio KGB, dakle Rusi i/ili istočni Nijemci. E, pa ovdje nam je protivnik novi – ništa manje opasan, koji otima britanske znanstvenike i ispere im mozak. A pojavi se i tradicionalno pitanje – kome vjerovati u vlastitim redovima? Odlična je i cijela ekipa sporednih glumaca – Guy Doleman u ulozi pukovnika Rossa, Harryjeva šefa (pojavljuje se u sva 3 nastavka), uistinu je sjajan kao bešćutni nalogodavac, koji se ne libi Harryju izdati naloge za likvidaciju svih potencijalnih „problema“, kao što ne bi oklijevao riješiti se i Harryja ako bi ovaj postao smetnja. Tu je i major Dalby (Nigel Green), čovjek kojemu je Harry nametnut kao djelatnik, a koga ovaj pak želi iskoristiti u unutrašnjem sukobu protiv Rossa. Svi zapravo imaju neke planove s Harryjem o kojima je poželjno da on ne dozna ništa. Nigela Greena mogli smo zapaziti u čitavom nizu karakternih uloga, poglavito u spektaklima „Khartoum“,“Zulu“, u Cormanovoj „Masque of the Red Death“ („Maska Crvene Smrti“, jednoj od 8 Cormanovih ekranizacija pripovjetki E.A. Poea), te u Harryhausenovoj fantaziji „Jason i Argonauti“.
„Pogreb u Berlinu“ po meni je sasvim nepotrebno zapostavljen ocijenjen kao slabiji nastavak. Možda dijelom za to što mi je to bio prvi susret sa Harryjem, mada ne vjerujem da je to moglo biti od takva od presudna značaja na moj sud, da bih smatram ga ocijenio sasvim ravnopravnim nastavkom, jednako dobrim kao što je to bio i prvi dio. Priča je relativno kompleksna jer osim okvirne – prebjeg ruskog zapovjednika berlinskog zida na zapad, ovdje imamo čak 5-6 interesnih skupina i pojedinaca, od kojih svaka ganja neke svoje ciljeve, a Harry se nađe pomalo izgubljen na terenu na kome je svojedobno i zaradio zatvorsku kaznu i zbog koje je i postao tajni agent. Izgubljen dobrim dijelom i zbog toga što su mu pretpostavljeni rekli samo ono što su oni mislili da treba, a ne što je stvarno trebao znati. Tu će po prvi puta susresti svog glavnog ruskog protivnika u izvedbi Oskara Homolke. Za ovog rođenog Austrijanca, u pravilu se uvijek misli da je podrijetlom negdje iz istočne Europe. Dijelom i stoga što je često imao uloge sovjetskih oficira, komunističkih špijuna i sličnih. Upravo nezaboravan je bio u genijalnom Hitchcockovu flmu „Sabotage“ („Sabotaža“), ali sam spomen njegova imena uvijek me prvo podsjeti na lik i djelo pukovnika KGB Stoka upravo iz ovih filmova.
„Mozak od milijardu dolara“, za nijansu je ipak slabiji od prva dva filma, možda zbog priče koja pomalo i ne drži vodu. Bogati naftaš iz Teksasa, general Midwinter (Ed Bagley) stvorio je super kompjuter, zvan „Mozak“ („The Brain“), koji donosi nepogrešivo precizne odluke. Midwinter, nesuđeni fašistoidni diktator pomoću kompjutera i dobro opremljene vojske plaćenika želi srušiti sovjetsku vlast u S.S.S.R.-u. Pukovnik Stok najavljuje nuklearni odgovor ako se Midwinterova ekipa pojavi na njihovim granicama, a Harry, sada u privatnim vodama jer je otvorio detektivsku agenciju, ponovno mora vaditi kestenje iz vatre....Vjerojatno najrjeđe prikazivan od sva 3 filma (kod nas nikada!) nedavno se pojavio napokon na DVD-u. No, koliko god bilo nevjerojatno – zahvaljujući Michaelu Jacksonu – imamo nepotpun film, kraćen za kojih 45 sekundi za R2 izdanje. Michael Jackson bio je nositelj je prava na sve pjesme skupine The Beatles, a u izbačenoj sceni Harry Palmer ulazi u kuću gdje se na TV vrti „A Hard Day's Night“ spomenute skupine. Očito je Jackson tražio preveliku naknadu na ime prava, pa je iz filma ta scena isječena. No kako je naknadno vlasništvo nad pjesmama Beatlesa preuzeo Sony, moglo bi značiti da će najavljeno skoro izdanje „Mozga od Milijardu dolara“ za R1 ipak biti cjelovito.
Ni u ovom serijalu ne možemo izbjeći pojavljivanje moderne tehnologije, no u znatno manjem obimu i znatno je manje avangardna u odnosu na ono što vidimo u Bondovim filmovima. Čak su i zadržani znatno realniji okviri. Sad, druga stvar je što, recimo, predodžba super kompjutera u šezdesetim godinama i danas nije mogla ostati ista. Poneki gledatelj može se prezrivo nasmijati kada ugleda „Mozak“ ili uređaj za ispiranje mozga u prvom filmu, odbaciti cijelu priču kao nešto zastarjelo, no to bi bilo uistinu nepravedno i pogrešno. Ipak je to priča o ljudima a ne toliko o tehnologiji, dok to za Bondove filmove ta činjenica gotovo uopće ne vrijedi.
Ima u Harryu Palmeru ponešto Alfijevsko („Alfie“, režija Lewis Gilbert, prva Caineova nominacija za nagradu Oscar): Voli komade („birds“ upravo kako ih i Alfie zove) i misli da im je neodoljiv, no za razliku od Alfiea, Harry bude onaj koji je najčešće iskorišten od strane pripadnica ljepšeg spola, ultimativno i ostavljen. Osim poraza u privatnom životu i porazi na poslovnom planu su sve samo ne rijetki: mada nije niti glup niti naivan, (jedino se pukovnik Stok može pohvaliti da ga je u jednom od susreta u potpunosti nadigrao i za taj uspjeh pridodao još jednu medalju na svoje bogato okićene grudi za taj uspjeh), najčešće bude bespomoćan promijeniti tijek stvari u široj konstelaciji snaga – baš poput pijuna preko kojega se krupnije figure prepucavaju.
To je upravo ono što je pisac i želio postići sa ovim likom, a što je i mene navelo da Harry Palmera svrstam na sam vrh, dakako rame uz rame sa Georgeom Smileyem (u izvedbi Aleca Guinnessa u fenomenalnim serijama „Tinker, Tailor, Soldier, Spy“ („Dečko, dama, kralj, špijun“) i „Smiley's People“ („Smileyevi ljudi“) ), na mjesto meni definitivno najdražeg od svih špijuna koji su ikada prodefilirali velikim ekranom. I zbog čega smatram da zaslužuje svaku preporuku. |