BBC-jev serijal "Crna Guja" nastao je 1982. godine kao plod suradnje autora Richarda Curtisa i glumca/autora Rowana Atkinsona, dvojca koji se upoznao za vrijeme studija na Oxfordu, a koji je prvo surađivao na serijalu skečeva "Not the Nine O'Clock News" pred kraj sedamdesetih i početak osamdesetih.

Crna Guja rođena je 1485. godine nakon bitke na bosworthskom polju, u kojem je nesposobni mlađi sin kraljeva nećaka Richarda, nadasve ljigavi Edmund, ne znajući o kome se radi, odrubio glavu kralju Richardu III dok je ovaj nakon trijumfalne pobjede tražio konja. Za kralja je ubrzo ustoličen Edmundov otac, a on sam postao je princ kraljevstva, pa se odlučio i za promjenu imidža. Postao je tada poznat kao Crna Guja, na prijedlog vjernog sluge Baldricka, usprkos činjenici da je prvotno u konkurenciji ozbiljno kotirao prijedlog o Crnom Povrću. Ceremoniji je prisustvovala i Edmundova sjenka, blentavi lord Percy, pa je tako nastao trio koji je pojavom sijao strah i trepet u kraljevstvu. Dobro, i nije baš, ali barem su oni mislili tako.

Glavna preokupacija ovog trija fantastikus bila je nekako postaviti Edmunda za kralja, bilo pokušajem dokazivanja da je Edmundov stariji brat Harry porijeklom 'sa strane' ili angažmanom šestorice najopakijih ljudi u Engleskoj sa ciljem da silom zavladaju kraljevstvom. Putem su nailazili na svakojake probleme, ponajprije u situaciji u kojoj ih je vodeći stručnjak za problematiku u zemlji proglasio vješcima, ali i prilikom dogovorene svadbe sa španjolskom princezom (čije su oči, uzgred budi rečeno, svojom plavom bojom posramile čak i čuveni plavi kamen iz Galvestona), kada je Edmund protivno svojoj volji bio postavljen za nadbiskupa Canterburyja (čija je glavna karakteristika bila jako kratak životni vijek zbog redovitog neslaganja sa kraljem), a ni izdaja jednog škotskog plemića nije puno pomogla.

Cilj o kraljevanju je na koncu ipak ostvaren, barem na kratkih tridesetak sekundi, i to zahvaljujući tek jednom u nizu Percyjevih gluposti. Naime, čovjek 'kraj čijeg mozga zrno pijeska izgleda veliko i nezgrapno', uspješno je upropastio Baldrickov plan o trovanju spomenute opake šestorke i njihovog novoustoličenog vođe Sokola stavljajući otrov ne samo u poslužene im pehare, već u čitavu bačvu, što je dovelo do masivnog trovanja sveg prisutnog plemstva na dvoru. Grešku je međutim napravio i Edmund pobjednički ispijajući vino iz pehara skončavši tako svoj manje-više bijedni život.

Serijalu je poradi lošeg odziva publike i visoke cijene produkcije prijetilo trajno otkazivanje, ali su autori pristali na prebacivanje snimanja u studio pred publikom, tako znatno srezavši troškove snimanja na lokacijama koje je prakticirano u prvoj sezoni. Na sreću, glavešine BBC-ja su pristale na takve uvjete i serijal se mogao nastaviti. Pisanja scenarija se ostavio Atkinson, ostavši tako 'samo' na poziciji tumača naslovne uloge, a kao pomoć Richardu Curtisu doveden je Ben Elton. Serijal je život nastavio 9. siječnja.1986. godine (kronološki pogrešno emitiranom) epizodom "Bells".

Kojih stotinjak godina nakon 'originala', Londonom je maglu prodavao njegov praunuk, lord Edmund Blackadder. Okružen potomcima svojih starih kompanjona, slugom Baldrickom i plemićem lordom Percyjem, Edmundova misija bila uglavnom je bila mazanje očiju djetinjastoj kraljici Elizabeti, uz suparništvo sa lordom Melchettom, nepopravljivom ulizicom i neposrednim članom kraljičine pratnje.

Stvari koje je Edmund činio kako bi zadobio kraljičinu naklonost bile su zbilja raznovrsne. Ulizivanje je suvišno i spominjati, ali se često morao odlučiti i za poteze koji su graničili s ludošću. Tako je na izazov svjetskog putnika Sir Waltera Raleigha pristao oploviti zloglasni i do tada nikad osvojeni Rt Dobre Nade, natjecati se sa Melchettom u ispijanju piva i obavljati dužnost glavnog krvnika odnosno, kako bi on to rekao, 'ministra zaduženog za religijski genocid'.

Sve je redom bilo bazirano na lažima, muljanju i spletkarenju, od tromjesečnog odlaska u Francusku, konzumacije vode umjesto alkohola, do višestrukog lažnog predstavljanja kao netko koga je već ranije pogubio, a nije smio. U gadne je probleme upadao i sa biskupom Batha i Wellsa, tj. pozajmljivanjem novca od Crnih fratara, koji inače mrze grijeh, ali se bez pardona zabavljaju sa prostitutkama te s ludim njemačkim otmičarom Ludwigom, koji ga je došao i glave. To jest, vrata.

Treći ciklus Crne Guje smjestio je našeg junaka u ulogu batlera princu regentu Georgeu. U stopu ga je pratio Baldrick, još jednom njegov sluga, a konstantnu sporednu ulogu imala je i gđa Miggins, vlasnica lokalne birtije u koju bi Edmund znao poviriti. Vječito frustriran zbog nevjerojatno neinteligentnog gazde (čija je glupost svake godine Edmundu donosila lentu pobjednika natjecanja 'tko ima najglupljeg gazdu' među kolegama batlerima), ipak je u više navrata znao pomoći jadnom princu.

Lažirali su se tako izbori, princu se tražila bogata životna družica i preuzimao se njegov identitet u svrhu izbjegavanja dvoboja. Doduše, čitavo to vrijeme Edmund je pokušao zadovoljiti i svoje apetite, bilo neizravnim traženjem da ga se imenuje lordom, pokušavajući progurati svoje životno literarno djelo ili jednostavno tražiti bezobrazno visoku povišicu zbog određene usluge.

Iako je spletom okolnosti dosta često izvlačio deblji kralj, primjerice kada je za lorda prinčevom glupošću i nedostatku čitanja između redaka imenovan Baldrick, svoje usluge Edmund je debelo naplatio kada ga je suludi kralj zamijenio za vlastitog sina te je ovaj preuzeo njegovo mjesto princa, a za pretpostaviti je da se kasnije dobro uhljebio i kao kralj.

Prvi svjetski rat doveo je na prvu crtu bojišnice i satnika Crnu Guju. Praćen neizostavnim Baldrickom, ovaj put kao vojnikom (a dakako i sluganom) te Georgeom, ovaj put tek nižim časnikom. Izbjegavanje konačnog juriša na Nijemce bila je glavna Edmundova preokupacija, a to mu je znatno otežavao nizom šarolikih samoubilačkih ideja njegov nadređeni, general Melchett, ali i njegov najbliži suradnik te Edmundov suparnik, satnik Kevin Dragi.

Najživopisniji lik posljednje sezone serijala svakako je bio George. Bio je, redom, talentirani slikar, kuhar, Edmundov malo sposobni odvjetnik (za što je pak bio kriv Baldrick), glavna zvijezda showa čija je organizacija bila u Edmundovim rukama, a ujedno i Melchettova zaručnica (koji je naivno mislio da je dva metra visoka mrga iz rovova u haljini pripadnik ženskog spola) te član zrakoplovstva, gdje se sprijateljio sa slavnim Lordom Flashheartom.

Kako bi izbjegao juriš, Edmund je pribjegavao svim dostupnim sredstvima, od sabotaže komunikacija (bilo igre pokvarenih telefona, bilo ubijanjem goluba pismonoše), glumljenja talijanskih kuhara, organizacije predstave koja je trebala podići moral britanskim vojnicima te traženja špijuna u lokalnoj bolnici. Ipak, neizbježni kraj ekipa je doživjela 1917. godine dugo očekivanim jurišom na nemjerljivo bolje naoružanog protivnika, koji je usput uživao u privilegiji da suludu akciju Britanaca poprate iz svojih bunkera. Sama epizoda "Goodbyeee" proglašena je nedavno u jednoj anketi najboljom odjavnom epizodom nekog serijala.

Jedini lik koji se, osim naravno Crne Guje, pojavio u svim varijantama koje su ugledale svjetlo dana bio je Baldrick. Konstanta vezana uz njegov lik bila je da je svakom novijom inkarnacijom bivao sve gluplji i gluplji. Dok je originalni Baldrick bio jedan od inteligentnijih likova prve sezone, slijedeći su na mentalnom planu rapidno opadali, pa je na kraju jadni Baldrick bio isključivo predmet sprdnje između ostalog ne mogavši razlikovati guzicu od lakta, misleći da je u nastanku svjetskog rata bio upleten i jedan noj, a ni jedenje cigareta mu nije bilo strano. Tumačio ga je Tony Robinson, čije se ime prije nekoliko godina našlo čak u prijemnom testu za britanski Scotland Yard kao dio testa iz opće kulture.

Drugi bitan tumač bio je Tim McInnery, koji je prvotno portretirao lorda Percyja, zatim odustao od repriziranja iste uloge u 'Blackadder the Third' (iako je nastupio kao Grimizni Slak), da bi se u posljednjoj sezoni vratio kao Edmundov ljuti rival, satnik Dragi. Dvije bitne pojave bile su i one Georgea te Melchetta. Georgea je tumačio Hugh Laurie ("Jeeves & Wooster"), a Melchetta cijenjeni Stephen Fry (također "Jeeves & Wooster"). Laurie je imao i dvije gostujuće role, onu pijanca Simona Partridgea i njemačkog osvetnika, princa Ludwiga.

Osim navedenih, kroz serijal su prodefilirala mnoga značajna britanska glumačka imena. Prvi u nizu svakako je Brian Blessed kao Richard IV, koji je bio i najupečatljiviji lik prvog ciklusa Guje. Da ne ostane samo na spomenu njegova imena, dodajmo kako se u Richardovu slučaju radilo o čovjeku koji je Edmunda, dakle vlastitog sina prezirao u tolikoj mjeri da mu ni ime nije znao. Varijanti kojima se služio bilo je prilično, od Edne i Enida preko Egberta i Osmonda do jednostavno 'onog ljigavog'. Rame uz rame sa Blessedom bi komotno mogao stajati fenomenalni Rik Mayall, koji je u ionako bogatu galeriju likova unio figuru lorda Flashhearta, 'najboljeg mačevaoca, najboljeg strijelca, najboljeg mornara i najboljeg poljupca', a u narednoj varijanti najboljeg pilota britanskih zrakoplovnih snaga. Dvaput je u serijalu gostovao i Jim Broadbent, dva nastupa upisao je i Robbie Coltrane, po jednom su se ukazali Adrian Edmonson i Geoffrey Palmer, a gostujuće role su nekoliko puta ostvarili i Miranda Richardson i već spomenuti Hugh Laurie, dakako, izvan okvira kada su bili standardni prvotimci.

Od inkarnacija Crne Guje izvan okvira četiri sezone pojavljivanja zanimljiva je kao prvo jako rijetka pilot epizode. Emitirana 1982. godine, bila je to tek nešto drukčija verzija epizode "Born to be King". Edmund tom prigodom nije bio ljigavac kakvog ga danas poznajemo u njegovoj prvoj inkarnaciji već je više nalikovao lordu Edmundu Blackadderu, dijelom fizički, a gotovo u potpunosti ponašanjem i manirama. Bitna razlika bio je i tumač Baldricka, koji je u ovom slučaju bio Phillip Fox.

Crna Guja ubilježila je nastupe i u još nekoliko varijanti. Najznačajniji je svakako bio "Blackadder's Christmas Carol", uvrnuti pogled na Dickensovo djelo u kojem je Edmund u jako kratkom vremenskom roku prešao put od 'najboljeg čovjeka u Engleskoj do najgoreg čovjeka na svijetu'. Osim što je to bila jedina Guja u kojoj su ponovno oživljeni stare inkarnacije (broj dva i broj tri), zanimljiv je bio i dvostruki pogled u daleku budućnost gdje smo svjedočili Crnoj Guji kao ultimativnom gospodaru svemira i Crnoj Guji kao Baldrickovom slugi. Treba li spominjati zbog čega se naglo promijenio karakter dobrice Edmunda? Sam je to najbolje rezimirao, pa da ne pametujem previše, citiram: 'Bad guys have all the fun.'

Osim navedenih, bila je tu nekolicina skečeva (Blackadder: The Cavalier Years, Shakespeare Sketch, The Army Years, King's Birthday) te zasada konačni "Blackadder Back & Forth", specijalna epizoda smještena u sadašnjost, točnije na prag novog milenija u kojoj se Edmund obznanio prijateljima kako je napravio vremenski stroj i kako ga planira upotrijebiti. Dakako, radilo se o još jednoj prijevari, ali ono što Edmund nije znao jest da ja Baldrick izradio stroj po crtežima Leonarda Da Vincija te da je isti prilično funkcionalan. Dalje zaključite sami, nered je bio zagarantiran.

Govora je tokom prošle godine bilo o potencijalnoj petoj 'pravoj' pojavi Crne Guje, spominjani su boravak u logoru u Drugom Svjetskom ratu kao i boravak u šezdesetima u jednom rock bandu, a bilo je govora i o parodiji na Batmana. No zasad od toga ništa, a osobno bih dodao – i bolje.

Superiornost britanskog humora neupitna je. Dapače, konstantna je. Kvalitetu "Crne Guje" u tom području prilično je jednostavno definirati, barem meni. Naime, uz takve genijalnosti kao što su nepogrešivi "Fawlty Towers" i urnebesne "Mućke", Edmund i njegova ekipa zauzimaju čelno mjesto u srcu potpisnika ovih redaka. Dalje od toga smatram da ništa nije potrebno reći.