Alternativna komedija na britanskoj sceni pojavila se krajem sedamdesetih godina, paralelno sa ustoličenjem Margaret Thatcher u premijersku stolicu. Bio je to odgovor na tadašnji sustav, kojim je dominirala nezaposlenost, ekonomska depresija i socijalna podijeljenost. Većina aktera, iako fakultetski obrazovani, dolazila je iz radničkih obitelji. Bili su mladi i imali su čvrste socijalne i političke stavove, uglavnom lijeve orjentacije, kojih se nisu sramili isticati. I to po mogućnosti što glasnije. Ono što je počelo u svibnju 1979. godine u londonskom klubu Comedy Store - dakle, točno onaj mjesec kad je Thatcherica postala britanska premijerka - nastavilo se kroz televizijske programe, što u manjoj (novopokrenuti Channel 4) što u većoj mjeri (dakako, BBC). Na početku osamdesetih to su bili "Not the Nine O'Clock News" i "The Young Ones", kasnije "New Statesman", "French and Saunders" i "A Bit of Fry and Laurie", da bi kroz devedesete alternativna komedija prestala biti alternativna i postala dio srednje struje, primjerice u vidu serijala "Absolutely Fabulous".

Paralelno sa projektom koji je razvijen za novi televizijski kanal, Channel 4, BBC je sa nekim od glavnih igrača alternativne scene 1982. na male ekrane doveo sitcom "The Young Ones". Ekipa koja je, osim što su nastupali u spomenutom Comedy Storeu te Comic Stripu, već bila prisutna na televiziji u skeč showu "A Kick Up the Eighties" i gotovo istodobno pokrenutom "The Comic Strip Presents..." bila je zaslužna i za "The Young Ones". Bili su to Rik Mayall, Adrian Edmonson, Nigel Planer, Ben Elton, Alexei Sayle i Lise Mayer. Mayall i Edmonson nastupali su već kao dvojac, kao i Planer i Peter Richardson (koji se sukobio sa producentom serijala Paulom Jacksonom i odustao od suradnje te se fokusirao na vođenje skeč showa, to bi bio spomenuti "The Comic Strip Presents..."), dok su Elton i Mayerova studirali na sveučilištu u Manchesteru zajedno sa Mayallom i Edmonsonom. Sayle je pak bio jedan od prvih koje je iznjedrio klub Comedy Store.

Autori scenarija u sirovom obliku bili su Mayall i Mayerova (koji su tada bili i par), a sve je to u kakav-takav red dovodio Ben Elton. Dodatni materijal pisao je Alexei Sayle, peti redovni član glumačke postave i to sam za sebe, jer se uglavnom pojavljivao najčešće na način koji bi bio karakteriziran kao stand-up nastup, iako uvijek vezan uz radnju epizode u koju bi banuo.

Serijal je pratio dogodovštine četiri studenta Scumbag sveučilišta, a ujedno i sustanare, koji su radili gotovo sve što im se prohtjelo osim samog studiranja, vodeći se valjda onom starom kako sam izraz podrazumijeva nešto što traje. Bili su to kvazi anarhist i pjesnik Rick (Mayall), nasilni punker Vyvyan (Edmonson), depresivni hipi Neil (Planer) te tajanstveni Mike (Christopher Ryan, jedini član glumačke postave koji nije dolazio iz svijeta stand-up komedije). Nailazili su putem na prilično bizarne situacije i nadrealne epizode netipične ne samo za studentski život već uopće, a svakodnevnica im se uglavnom sastojala od netolerancije iz koje je proizlazilo međusobno žestoko verbalno i fizičko zlostavljanje i obračunavanje. Razlog tome je uglavnom bila različitost karaktera.

Rick je bio marksist i anarhist, samoprozvani pjesnik naroda (People's Poet), uvjeren u vlastitu veličinu i popularnost među ukućanima. Van vlastite perspektive o samom sebi bio je pak pompozni licemjer bez ikakvog traga duha koji, iako se gorljivo zalagao da se svi vole kao braća, nikad nije učinio za bližnjeg nešto što bi se moglo nazvati bratskom ljubavlju. Okladu u kojoj je postavio sebe kao 'najpopularnijeg člana kućanstva' je izgubio. Dakako, od samih ukućana. Klinički depresivan i počesto sklon suicidu, Neil je bio najčešća meta iživljavanja ostalih, uglavnom kad bi zakazao u onome što se od njega očekivalo, a to bi bilo obavljanje kućanskih poslova. Vyvyan, nasilni punker narančasto obojane kose sa metalnim zvijezdama pričvršćenim na čelo (i tetovažom 666) gotovo se stalno sukobljavao sa gorespomenutim dvojcem, dok je prema Mikeu ipak gajio određeni respekt. Kao uostalom i ono dvoje, pa Mike nije ulazio u fizičke sukobe već se uglavnom bavio načinom da nešto na brzinu zaradi. U međuvremenu se bavio samim sobom sipajući pritom jeftine šale, čije je prirode itekako bio svjestan.

Iako isprekidana nadrealnim scenama poput antropomorfnih životinja ili kućanskih pomagala, Vyvyanovog posjeta Narniji te gostujućim glazbenim brojevima (od strane izvođača poput Madnessa i Motorheada), radnja svake epizode uglavnom je pratila određenu, dosta često bizarnu situaciju. Tako se ekipa susrela sa golemom poplavom u Londonu, atomskom bombom u kući koju je Mike pokušavao prodati, a kojom je Rick planirao ucjenjivati Thatchericu, pronalaskom nalazišta nafte u podrumu i pričom o vampiru. Ipak, nije nedostajalo ni nešto prizemljenijih tema bližih studentskoj svakodnevnici tipa ubijanja posljepodnevne dosade, organiziranja tuluma i odlaska s onu stranu zakona. Uz legendarni odlazak na University Challenge, gdje ih je na rubu (istina ne baš regularne) pobjede spriječila Rickova glupost. I poveći komad peciva.

Ipak, ispod površine kojom je dominirao fragmentirani narativ u kombinaciji sa isječcima nevezanim za radnju vladali su standardni temelji sitcoma kao formata. Četiri člana predstavljala su, prema samom Mayallu, klasičnu nuklearnu obitelj. Neil je u toj obitelji bio majka, Mike otac, a Vyvyan i Rick djeca, s tim da je jedan predstavljao sina, a drugi kćer.

Ono što je seriju izdvajalo nisu bile situacije u kojima bi se akteri našli, već karakter. Nikada prije takva razina nasilja, krvi, seksa i smrti nije bila prisutna u nečemu što se izdvajao kao vrh komedije na televiziji. Humor je bio, karakteristično za struju kojoj je pripadao, socijalno i politički angažiran. Bavio se klasnim razlikama, referirao na policijsku brutalnost i pljuvao po tada aktualnoj britanskoj politici i političkom vrhu. Jedna od stvari s kojom se sprdalo u serijalu bile su i subliminalne poruke, na način da su nasumično ubacivani flash frameovi dovoljno dugi da ih se primijeti bez da ih se raspozna.

Serijom su u gostujućim rolama prošla većina imena alternativne scene, od kojih su neki danas planetarno popularni. Među ostalima, i bez ikakvog redoslijeda, u seriji su se pojavili David Rappaport, Terry Jones, Stephen Fry, Hugh Laurie, Emma Thompson, Chris Barrie, Jennifer Saunders, Dawn French, dvojac Stephen Frost i Mark Arden, Robbie Coltrane, Tony Robinson, Helen Atkinson-Wood, Mel Smith i Griff Rhys Jones, Norman Lovett i mnogi drugi.

Kao i ostatak alternativne scene, i akteri "The Young Onesa" uspješno su nastavili sa svojim karijerama, a dobar dio njih je i kasnije surađivao. Mayall, Edmonson, Planer i Elton složili su 1987. godine "Filthy Rich and Catflap", Mayall i Edmonson su se devedesetih tukli i psovali u "Bottomu" (iz kojeg se izrodilo i pet kazališnih turneja) i gostovali u "Blackadderu" - koju je pak pisao Elton - a sam Mayall bio je zvijezda "New Statesmana".

Sam "The Young Ones" možda i nije klasik u kvalitativnom smislu riječi na način na koji su to ostali popularni sitcomi BBC-jeve produkcije (pogotovo jer dobar dio problematike kojom se bavio nije više aktualna) ali je definitivno vrijedan gledanja. Barem kao podsjetnik na početke karijera nekih zaista velikih umjetnika.