Damiel je besmrtan. Među nama je od početka vremena i prostora. Može čuti svaku našu misao i utješiti nas neprimjetno. No, ono što Damiel želi je osjetiti hladnoću, protrljati ruke kad je osjeti, popiti kavu, zacrniti prste svježim tiskom jutarnjih novina a najviše od svega želi nju uzeti u naručje i da ona uzme njega u svoje.

Tog jutra ime Ricci napokon je prozvano ispred ureda za zapošljavanje u Valmelaini. Između okupljene mase muškaraca koji očajnički traže posao Antonio Ricci je sretnik koji ga je dobio. Ljepljenje postera diljem Rima, dobar gradski posao. Postoji samo jedan uvjet – posjedovanje bicikla, kojeg je Antonio nažalost morao založiti da prehrani obitelj.

Nisi jedinstvena, prekrasna pahuljica. Sačinjen si od iste umiruće organske tvari kao i svi ostali. This is your life, and it's ending one minute at a time. Poručio nam je pred desetljeće (kvragu, već je deset godina prošlo?!!) kontroverzni i često krivo shvaćeni „Fight Club“ Davida Finchera.

U spavaćici sa svjećnjakom u ruci i prestrašenim izrazom lica Deborah Kerr korača mračnim hodnikom i širokim stubištem viktorijanske kuće. Čujemo fijuk vjetra, škripu vratiju, ženski hihot i čeznutljivo šaputanje: „Kiss me, kiss me, kiss me.“, koje slijedi gotovo orgazmički „Love me, love me...love me!“

„Bog je milostiv. Milostiviji nego što misliš.“ rečenica je koju izgovara jedan od likova Bergmanovog filma. No, je li Bog uistinu takav? Töre, farmer u Švedskoj 14. stoljeća u toku samo jednog dana dobro će spoznati koliko su zapravo tajanstveni putevi Gospodnji.

„Na svakom prstu nosila je prstenje, okolo zglobova narukvice i sitnice, pjevala punim glasom vazda koji je začarao moje srce. Njezine oči ko dva opala sjajna, o kako su me fascinirale, njezino lice ovalno bijelo po mene fatalno.“ Tako nekako u slobodnom prijevodu glasi pjesma koja opisuje glavni ženski lik, po mom sudu najboljeg filma jednog od najznačajnijih europskih redatelja svih vremena - Françoisa Truffauta.

Iako nije doslovan citat, ovo što slijedi ne odstupa previše od nekih neobaveznih razgovora kakve sam uistinu znao voditi sa poznanicima:

- Slušaš Jarrea?
- Naravno! Obožavam ga! Sjajna elektronika!(do ovog trena sve paše jer je Maurice studirao elektronsku glazbu na pariškom konzervatoriju).
- Da, Jean Michel je sjajan!
- Dobar je malac! Maurice je bolji!
- Maurice?...koji crni Maurice?

Čim se u svijetu počeo distribuirati, „Crveni balon“ je postao instant hit među djecom, dječjim psiholozima i vrtićkim odgajateljicama. U vrijeme kad sam ja odrastao, dakle vrijeme komunističkog mraka, vrijeme kad iz današnje perspektive ništa nije valjalo, školska dvorana u kojoj su se održavale priredbe i satovi glazbene kulture, subotom bi se preinačila u projekcijsku salu, pa su djeca mogla po volji doći besplatno gledati filmove.

Uvodna scena vodi nas u godinu 1950. Poslanik u Donjem domu parlamenta Ernest Bevin žustro maše jednom netom objavljenom knjigom i traži odgovore u svezi s tvrdnjama u njoj iznesenim.