Kada su dobili odgovor od tajnice da moraju pričekati dok North završi s predavanjima, stariji muškarac (Lee Marvin) grubo je izudarao slijepu ženu da bi iznudio traženu informaciju. Posjetioci su se zatim uputili na drugi kat da bi stigli do učionice u kojoj je Johnny, iako već obavješten o ljudima koji ga traže, jednostavno flegmatično čekao ne trepnuvši ni okom, a koji trenutak kasnije srušiti će se izrešetan salvom metaka iz dva revolvera s prigušivačima. Posao je obavljen i Charlie i njegov partner Lee (Clu Gulager) vlakom su se zaputili nazad. 

No Charliea su neke stvari i dalje mučile. U cijeloj svojoj karijeri ljudi koje je gonio uvjek su pokušali pobjeći, a ovaj je «samo stajao i popio «porciju». Zašto su dobili najveći honorar u karijeri za tako jednostavan posao? Znao je da je Johnny bio upleten u pljačku vrijednu milijun dolara u Kaliforniji, i da je prevario ortake. No on tih novaca više nije imao kod sebe, jer «Nitko ne može potrošiti milijun.». S druge strane nepoznata osoba koja ih je unajmila da «srede» Johnnya plativši im honorar od 25.000$, nije brinula o nestalom milijunu, «a jedina osoba koja ne brine o milijunu je osoba koja ima taj milijun». Uz takvo razmišljanje, a djelomično potaknut i željama o povlačenju iz posla, jer godine čine svoje, a on je već umoran od skrivanja i bjegova, Charlie nagovori Leea da pokrenu istragu za svoj račun, kako bi otkrili što se dogodilo s novcem i ako uzmognu da ga se oni dokopaju za sebe...

1946. godine producent Mark Hellinger želio je snimiti film prema priči «Ubojice» («The Killers») Ernesta Hemingwaya, a prvi izbor za režisera mu je bio Don Siegel. Kontaktirao je Jacka Warnera, ali kako ovaj nije podnosio Helingera, «A ja sam mu bio upravo odvratan», kako je Don Siegel ustvrdio u jednom interviewu, cijela priča je završila tako da je Hellinger napravio film sa Robertom Siodmakom i to jedno od remek djela film noira, a on je ostao vrlo razočaran pošto mu je to trebao biti prvi režiserski projekat a uz to je bio i veliki obožavatelj Hemingwaya. Te će godine ipak debitirati filmom «The Verdict» («Presuda»). 17 godina kasnije Siegelu će ponovno biti pružena šansa kada mu je Lew Wasserman, tada šef «Universala», ponudio da napravi remake «Ubojica». To je trebao biti prvi dvosatni TV film. Kada je Siegel prihvatio Wassermanovu ponudu postavio je jedini uvjet da ne želi da to bude kopija Siodmakova filma, da ne želi Hemingwayeve rečenice koristiti u scenariju, pa i cijeli tok radnje pratiti iz vizure dvojice najmljenih ubojica. Universalov šef, a ne manje bitno i Siegelov prijatelj na to je odvratio: «Pa zato i želim da ga ti radiš.» ali je morala ostati osnovna zamisao o čovjeku koji zna da će biti ubijen i ne poduzima ništa po tom pitanju.

Siegel je odmah znao koga želi u ulogama plaćenih ubojica, i od obojice je odmah dobio pristanak: Lee Marvin je u početku želio ulogu Johnny Northa, ali ga je redatelj odvratio od toga objasnivši da je uloga starijeg ubojice najzanimljivija i najvažnija u filmu. Od Gulagera kao Marvinova pomoćnika Siegel je tražio da bude sušta suprotnost starijem kolegi: ako je ovaj ozbiljan, ovaj mora izvoditi najneočekivanije šale, ako ovaj pije whiskey ovaj mora piti sok, ali jedna crta im je bila ipak zajednička: velika količina grubosti. I oboje su savršeno odradili svoj dio - Marvin će kreirati tako upečatljiv lik gubitnika, (podsjećajući na momente na Bogarta, a takav lik će posebno dobro ponoviti u filmu «Point Blank“, Johna Boormana) posebice u završnim scenama, kada sav krvav napušta kuću, teturajući,držeći ruku stisnutu kao da je pištolj u njoj, zatim pada, a pored njega njegova  aktovka, rastvorena, s novcem u njoj, leži na tratini, dok je Gulageru ova uloga bila i prilika da se u karijeri pomakne od dugogodišnjeg snimanja TV serije «The Virginian», mada će mu karijeru uglavnom i dalje obilježiti nastupi u TV produkcijama. John Cassavetes također je pristao nastupiti u Siegelovu filmu, čak rekavši da neće niti čitati scenarij koji mu je ponuđen, jer mu treba novac pa scenarij i nije bitan. To je naravno, bila šala, jer je i on bio Siegelov prijatelj koji će se dobro snaći u ulozi čovjeka  koji će biti prevaren, i sve izgubiti, uključivši i život, zbog ljubavi prema pogrešnoj ženi. I upravo će u razgovoru sa Sheilom Farr (Angie Dickinson) Charlie shvatiti ono što ga je mučilo cijelo vrijeme: zašto Johnny nije pokušao ništa:» Vidiš jedini čovjek koji se ne boji smrti je onaj već odavno mrtav. A ti si ga ubila prije 4 godine. Mi ti nismo ni trebali».

Vrativši se Wassermanu, Don je imao gotovo cijelu listu uloga podijeljenu, uključivši i Angie Dickinson u ulozi Sheile Farr, no nije znao koga odabrati za ulogu glavnog negativca, Jacka Browninga. Prijedlozi su uključivali  Ralpha Meekera, Walthera Mattaua, Van Johnsona, John Forsythea. No onda ga je Wasserman iznenadio prijedlogom da ode i pokuša nagovoriti Ronalda Raegana. Siegel je bio osupnut jer Ronnie nikada u karijeri nije glumio negativca i bojao se da će to naškoditi njegovom imageu, no uz podosta nagovaranja, usporedbi sa Bogartom, Cagneyem, Peter Lorreom, Sydney Greenstreetom, koji su svi ostali popularni unatoč brojnim ulogama negativaca, te spominjanjem vrhunskih klasika poput «Blaga Sierra Madre», Siegel je uspio dobiti pristanak da sve dalje razgovore riješe direktor Universala i Raeganov manager. Interesantno je da će Ubojice osim što će biti velika promjena od dotadašnjih tipova uloga za Ronalda Raegana će to biti ujedno i zadnji film, jer će se te iste godine (1964.) početi baviti jednom sasvim drugačijom karijerom, u kojoj će biti iznimno uspješan: onom političkom. A u ovoj svojoj zadnjoj ulozi negativca, grubijana, bio je izuzetno uspješan, životan, dao je lik u kojem nije bilo ničega demonskog, nikakvih vatrenih osjećaja, on je bio samo poslovan čovjek, a svi osjećaji su mu se svodili na to da kalkulira što dobiva, a što gubi kojim činom.

Iako će se Siegelov film pokazati komercijalno uspješnim, kritika ga je sasjekla. Razlog tome leži u činjenici da je pušten pod naslovom «Ernest Hemingway's The Killers» unatoć tome što su se i režiser i glumci protivili tome: u filmu nije ostalo ništa od Hemingwayeva predloška, što je Siegel cijelo vrijeme i želio postići, a mislio je pustiti film pod naslovom «The North Kill», dok se radna verzija zvala «Johnny North». S naslovom kakvim je objavljen neizbježno je povlačio paralele s književnim predloškom, i to mu nije moglo ići u korist. No publika je prepoznala kvalitete ove mračne priče o pljački, ubojstvima, dvostrukim prevarama, pa iako se izgubio «noir» ugođaj orginala žestina i oporost filma možda su više i odgovarale vremenu u kojem je napravljen. A upravo zbog te silovitosti, primjerice premlaćivanja slijepe osobe ili držanja Sheile za noge dok visi kroz prozor, film na kraju i nije izdan kao TV, već kao igrani film jer je smatran nepogodnim za prikazivanje na TV-u što mu je samo pomoglou  njegovu boljem komercijalnom uspjehu.