Nije bilo posebno opasno ostaviti dvije žene same na ranču, jer gotovo i nije bilo nekih posebnih događanja već dugo vremena, štoviše čak je i pleme Kiowa bilo mirno i nije uznemiravalo ni jedan od okolnih rančeva. No baš toga dana, na zemlji Zacharyevih, pojavio se jedan stranac, usamljen, sa sabljom u toku, a odjelo i šešir bijahu mu prekriveni slojevima prašine. Prvo je sreo usamljenu Rachel, koja je otišla pojahati svog omiljena ždrijebca Guipaga, a zatim kad je nju poplašio, pojavio se i na samom ranču.  Mama Zachary je odlučnim nastupom i prijetećim Sharps karabinom u ruci otjerala pridošlicu. Rachel nije željela priznati da je prepoznala došljaka, ali nije mogla sakriti svoj nemir. I to s potpunim pravom jer duhovi prošlosti, koji su ležali zakopani u uspomenama na davne događaje, najednom su neočekivano izbili na površinu u liku luda propovjednika Kelseya (Sam Wiseman) a nitko tada nije znao koliku će štetu izazvati i kolika cijena će morati biti plaćena.

Producentsku kuća «Hecht, Hill & Lancaster» (u početku je bila samo «Hecht-Lancaster», James Hill se kasnije priključio), koju je pokrenuo Burt Lancaster zajedno sa producentom i partnerom Haroldom Hechtom, bila je jedna od prvih kuća koja je prekinula sa dotadašnjim sustavom velikih studija i počela samostalno preuzimati sve aspekte izrade filma. Proizvesti će čitav niz zanimljivih i atraktivnih naslova, većinu dakako sa Lancasterom u glavnoj ulozi, kao što su «The Crimson Pirate» («Crveni gusar»), «Vera Cruz», «His Majesty O'Keffe»,(»Njegovo veličanstvo O'Keffe»), Separate Tables («Odvojeni stolovi», gdje pored uobičajeno dobrog Lancastera uistinu briljira David Niven, u oskarom nagrađenoj ulozi čovjeka koji se predstavlja kao ratni junak, a saznati će se da je kukavica i da nikada ni nije bio u ratu)...no napravili su i neke izvrsne filmove bez Lancastera, primjerice «Cat Ballou» musical Eliota Silvesteina, (s jedinim oscarom Lee Marvina) ili «Marty» Delberta Mana, koji je osvojio četiri oscara, uključivši i onaj Ernesta Borgninea za najbolju ulogu, a bio je ujedno i prvi američki film koji je odnio zlatnu palmu na festivalu u Cannesu.

1960. prihvatili su se rada na ekranizaciji romana «Nepomirljivi» Alana LeMaya, čovjeka koji je autor knjige na kojoj su bazirani i «The Searchers» («Tragači») jedan od najturobnijih westerna Johna Forda, a potaknuti željom  da se napravi realističan prikaz života na divljem zapadu. Režiju je trebao dobiti Delbert Mann, čovjek koji je potpisao neke od ponajvećih uspjeha ove producentske kuće («Marty», «Separate Tables»), a kad je on otpao, režija je ponuđena Johnu Hustonu. Stari iskusni lisac Huston, odmah je uvidio da ova priča prilično oštro obrađuje rasizam, posebice u odnosu prema indijancima što je nešto čega su se ostali westerni rijetko doticali. Želeći tu problematiku  što više istaknuti i potencirati, Huston će se prihvatiti režije, ali stvari neće ići glatko. Producenti (Lancaster) su željeli siguran komercijalni uspjeh i nastojali su ublažiti ili izbaciti pojedine detalje na kojima je inzistirao Huston, a što će dovesti i do razmirica na setu između režisera i glavnog glumca. Iz svega toga proizašla su neka očita kompromisna rješenja, pa jedino time možemo i objasniti da se u drugoj polovici filma više niti ne pojavljuje lik Johnnya Portugala, (John Saxon, poznat po nastupima u «Enter the Dragon» («U Zmajevu gnijezdu») ili «Nightmare on Elm Street» «Strava u ulici brijestova»)) indijanca na službi kod Zacharyevih, a koji je bio predmet zadirkivanja i komentara cijelim prvim dijelom filma, da bi se kasnije sva problematika rasnih predrasuda usmjerila samo na lik Rachel, kada se otkrilo njeno podrijetlo.

Lik Rachel možda je i najproblematičniji od svih. Prvo zbog castinga. Audrey Hepburn, koliko god izvrsna glumica, nije dobar odabir za lik indijanke, niti izgledom niti govorom, tako da samo njezina izvrsna gluma, i ne manje bitno, fizička privlačnost, mogu gledatelja natjerati da zanemari činjenicu da ju je teško i zamisliti  kao indijanku. Primjerice sam Lancaster ima tamniji ten nego li ga ima ona. Također neobjašnjiva i sasvim nelogična scena događa se nakon što je Rachel saznala istinu o sebi.  Tada je sama u sobi pregledala svoje tamnoputo tijelo i shvatila da je uistinu indijanka. Tek tada? Nemoguće je da to nikada prije primjetila jer ako su drugi i mogli objašnjavati njen «tamni» ten izloženošću lica i ruku jakom teksaškom suncu, ona je morala znati bolje i puno prije si postaviti neka pitanja, a ne biti totalno iznenađena i šokirana otkrivanjem istine. Jednako je nevjerojatno da su i braća to opazila tek tada, posebice Cash Zachary (odlični Audie Murphy, u svojoj drugoj suradnji sa Hustonom, prva je bila ratna drama iz američkog građanskog rata «Red Badge For Courage» («Crvena značka za Hrabrost»)) koji je crvenokošce mogao «nanjušiti.»

To je vjerojatno najslabiji dio filma, ali ima on drugih, itekako jakih aduta koji ga uzdižu iznad svih ovih slabosti i  čine ga izvanrednim westernom. Prije svega glumci, posebice stara garda poput Lillian Gish i Charles Bickford. Ako kažemo da je u doba snimanja «Nepomirljivih»(1960) Lillian već pedeset godina snimala filmove, onda je jasno da pred sobom imamo osobu koja je živjela i razvijala u korak s filmom. Za nju se kaže da je izmislila glumu na ekranu. Dok su njezine kolegice sa prapočetaka filma to shvaćale kao usputnu zabavu i neobavezno se šetale ekranom ona je likovima koje je tumačila davala osobnost i bit.

U važnoj ulozi Matthilde Zachary ona će pokazati raskoš svog talenta, dajući lik žene koja je duboko u sebi skrivala tajnu o pravom podrijetlu Rachel, jer se znala kako će okolina reagirati,  a sad je to neprijateljstvo okrenuto prema njenoj maloj Rachel, djevojčici koju joj je muž toliko godina ranije donio nakon što je učestvovao sa drugim bijelcima u uništenju jednog indijanskog naselja. Ta beba je jedina preživjela jer ju je stari Zachary namijenio Matthildi, koja je upravo u nedavnom porodu izgubila svoju vlastitu djevojčicu. Tajnu je toliko dugo čuvana, a sada evo, ovaj lajavi propovjednik, čekajući vješanje, govori svima okupljenima da je Rachel indijanka. Da li nas onda može začuditi Matthildina reakcija kojom se hvata ugarka kojim će ošinuti konja na kojem je Kelsey čekao da ga vješaju, sa već spremnim konopom oko vrata,  i poslati ga u pakao, samo da ga zauvijek ušutka.

Nekako se taj čin, ma kako strašan bio, čini sasvim prirodnim za tu ženu, posljednji pokušaj hrabre da se zaštiti dijete od posljedica za koje sasvim sigurno zna da će biti užasne. Abe Kelsey, koji kao nečista savjest koja proganja obitelj Zachary  podjednako je upečatljiv i intrigantan lik. Izazvati će veliko zlo i na kraju krvavi sukob sa Kiowama, zauvijek će zavaditi obitelji Zachary i Rawlins, koje su do tada bile nerazdvojivo povezane i poslovnom suradnjom i planiranim međusobnim ženidbama, no unatoč svemu što je izazvao, pokazati će se da je samo siroti starac, poludio od boli i tuge, i ostati će nekakav gorak okus nakon njegove smrti, jer je i njega na sva djela motivirala jedna ružna priča iz prošlosti, priča u koju su bili upleteni i Zacharyevi. Kelsey i Zachary su zajedno učestvovali u masakru indijanaca iz plemena Kiowa, kad je Zachary uzeo indijansko dijete kao svoje. No dogoditi će se da će nedugo poslije tog strašnog zločina, indijanci oteti Kelseyeva maloljetna sina, i koliko god on molio Zacharya da naprave razmjenu, da vrati indijansku bebu u zamjenu za malog Kelseya, ovaj je ostao nepopustljiv. Tako je Kelsey zauvijek izgubio sina, a ostala mu je samo mržnja, koja ga je držala na životu i koja ga je iznutra izjedala, duboko se usjekavši u svaku boru na njegovu licu i koja će na kraju svima donijeti neizmjernu nesreću.

Stari Zeb Rawlins (Charles Bickford, izvrstan u ulozi autoritativna Pater Familiasa, donekle reprizi uloge koju je odigrao dve godine ranije u filmu «The Big Country» («Velika Zemlja») Williama Wylera, gdje je glumio umirovljena majora Henry Terrilla), nikako nije mogao preći preko spoznaje da je sina, kojega su nedugo prije ubili Kiowe, umalo oženio za pripadnicu njihova plemena. Jer Rachel Zachary u njegovim očima nije bila ništa više nego li squaw. I svi ostali poznanici i suradnici Zacharyevih su se vidno distancirali od njih. Pa čak će i Cash, napustiti svoju obitelj jer je spoznaja o sestri indijanki za njega bila previše.

Završni sukob sa Kiowama, ponovno predstavlja kompromis željenom tržišnom učinku, jer indijanci pomalo naivno ginu u napadu na ranč, ali su ipak pokazani kao hrabri i ponositi ratnici.  U globalu bitka je jako dojmljivo snimljena (ustvari cijeli film podižu u izvrsni snimci u Panavisionu) s nizom zanimljivih detalja, primjerice scene taljenja olovnih vojnika da bi se u nedostatku municije dobilo još par metaka, kao i proboj indijanaca unutar zgrade a preko zapaljena krova.

Za Hustona kažu da je ovaj film smatrao najgorim svojim filmom. Moguće da je bio nesretan zbog nekih ustupaka na koje je morao pristati tokom rada, a možda i zbog činjenice da je tada trudna Audrey Hepburn prilikom snimanja nekih scena pala s konja i kasnije je došlo do spontanog pobačaja. Iako ona Hustonu to nikad nije predbacila, moguće je da se on ipak osjećao krivim zbog toga, pa to može biti još jedan razlog njegovu nezadovoljstvu filmom od koga se distancirao u periodu post produkcije. No ako je to točno, uistinu je šteta jer svim manama unatoč, ovo je jedan od izuzetnih westerna, sa izvrsnom glumačkom postavom i snažnom pričom o rasizmu i netrpeljivosti među ljudima različite boje kože.