Tako je zborila Sibilina proročica Amaltea, u Apolonovu hramu smještenom unutar jedne vrletne pećine na planini Gaurusu, poviše luke Cumae. A zaplašeni osamnaestogodišnji mladić, kojemu je to proročanstvo i bilo namjenjeno bio je nitko drugi do li Tiberije Druz Neron Germanik Klaudije. I mada će Klaudiju  pravi smisao toga proročanstva tada ostati skriven (onaj o daru kojeg žele svi osim njega, naravno riječ je bilo o položaju rimskog cara, na koji će on i zasjesti kao predzadnji pripadnik iz Julijansko - Klaudijevske porodice), Amaltea je bila nepogrešiva i u onom završnome dijelu kako će Klaudije jasno prozboriti «nakon devetnaest stotina godina i više». Za ispunjenje tog dijela proročanstva Klaudije, naravno, nikada neće saznati, ali će na svoju štetu to saznati Sir Alexander Korda.

Mađar podrijetlom, pravog imena Šandor Korda, već u ranim dvadesetima zašao je u svijet filma i u njemu će ostaviti neizbrisiv trag. Osim što je u rodnoj Mađarskoj pomogao u stvaranju filma i filmske industrije, značajan rad je iza njega ostao i u bečkim (snimio za jedan bečki studio «Prince & The Pauper» («Kraljević i prosjak») i prvi puta pokazao svoju sklonost ka kostimiranim spektaklima) i berlinskim filmskim studijima, a nakon kraćega boravka u Hollywoodu, otišao je 1932. godine u Englesku, zajedno sa braćom Zoltanom (režiser) i Vincentom (producent) i osnovao tvrtku London film Productions. U samo dvije godine prometnuti će se u osobu koja je udarila čvrste  temelje engleskoj kinematografiji, što će mu i donjeti vitešku titulu 1943. godine kada se njegovom imenu dodaje prefiks «Sir».

1937. godine Korda, (iza kojega je već bio čitav niz uspješnih spektakla, od kojih je najpoznatiji « The Life of Henry VIII – iz 1933. koji je ujedno i prvi Oscar nekom neameričkom filmu – Charlesu Laughtonu, za naslovnu ulogu, dok je sam film ostao na nominaciji i koji je ovim spektaklima vodio usamljenu bitku protiv Hollywooda, konkurirao im svojim nevjerojatno malim budžetom i uspjevao izazvati senzacije i u Engleskoj i u Americi kao što je bio slučaj sa Henryem VIII) poželio je na veliki ekran prenijeti i klasične romane Roberta Gravesa, «I Claudius» («Ja Klaudije») i «Claudius The God (and his wife Messalina)» («Klaudije Bog i njegova žena Messalina») no od samih početaka s tim projektom ništa nije išlo kako treba. Sam Korda ga nije želio režirati, jer je preteško uspostavljao komunikaciju sa Charlesom Laughtonom, glavnom zvijezdom nesuđena spektakla koji je trebao nastupiti u ulozi Klaudija, pa je doveo Josepha von Sternberga. Sternberg, poznat kao «ženski» režiser, proslavio je Marlene Dietrich u «The Blue Angel» («Plavi Anđeo», 1930.), a Korda je želio da istu stvar napravi i za njegovu štićenicu (i kasniju suprugu) Merle Oberon, koja je trebala igrati Messalinu. Nažalost ni Sternberg neće po dobru upamtiti suradnju sa Laughtonom. Očevici sa snimanja, tadašnji suradnici i članovi ekipe, svjedočili su o tome u izvrsnom BBC-evom dokumentarcu «I Claudius – Epic that never was» («Ja Klaudije – Ep kojeg nije bilo» iz 1965.), ustvrdivši da je osnovni problem Charlesu Laughtonu bio što se nikako nije mogao uživjeti u ulogu Klaudija, što je i sam priznavao. Mučio se i pokušavao iz sebe izvući tu ulogu, ali rezultati su bili slabi, a veliki glumac poput njega nije mogao skriti nezadovoljstvo takvim stanjem, što je dovodilo do sukoba sa režiserom jer se i od ono malo materijala što je snimljeno previše scena  moralo ponavljati. Merle Oberon je posvjedočila da je Laughton znao doći i u njenu garderobu i zbog toga joj u krilu plakati od muke. Došao je na ideju da bi možda u nekoj drugoj sekvenci uspio pogoditi Klaudijev lik, pa su svaki dan počinjali snimanje s novom sekvencom i tako sve dok na kraju Laughtonu nije sinulo da ga Klaudije podsjeća na Edwarda VIII (prijestolonasljednika koji se odrekao prijestolja radi ljubavi prema amerikanki Wallis Simpson).Od tada bi Laughton svaki dan prije snimanja preslušao ploču s govorom kojime je Edward VIII abdicirao i nakon toga krenuo na snimanje koje je nakon toga počelo znatno bolje napredovati.

No, problemima tu ni izdaleka nije bio kraj. Kao veliki patriot Korda je pomagao i svoje Mađare i davao bi im raznorazne poslove na setovima svojih filmova. Ni «Ja Klaudije» nije bio izuzetak. Na izradi scenarija po Gravesovoj knjizi uposlio je dvojicu svojih sunarodnjaka. No oni su slabo baratali engleskim i radna verzija scenarija nije ličila ni na što. Korda je bio prisiljen pozvati samog pisca da pomogne preurediti scenarij, a Graves se rado odazvao. I kad je napokon izgledalo da snimanje poprima svoj normalan tijek, i da su svi problemi prebrođeni, desio se završni udarac nakon kojega je cijeli projekat pao u vodu. Merle Oberon je jedne večeri doživjela tešku, po život opasnu saobraćajnu nesreću i završila je u bolnici. Imala je vozača koji je volio brzu vožnju. Po vlastitim riječima ponekad se na raskrižjima pitala «Hoćemo li uspjeti?» (proći raskrižje). Te večeri nisu uspjeli, a Merle je izletjela kroz vjetrobran.To je bila kap koja je prelila čašu. Projekat je napušten i po prvi se puta dogodilo nešto jedinstveno - da imamo dokumentarac o snimanju filma koji ne postoji. Iza njega je ostalo samo 10-15 minuta snimljenih materijala, a sudeći po viđenom u njima (svi su prikazani u spomenutu dokumentarcu) i ma koliko mi Laughton bio drag kao glumac, nismo ostali baš previše zakinuti takvim razvojem događaja, posebice jer se i sama Merle Oberon uspjela oporaviti bez posljedica iako joj je stanje jedno vrijeme bilo kritično.

A ako bi se malo poigrali datumima ustanovili bi da je Klaudije umoren (13.10.) 54 godine a ovaj filmski projekt započeo je 1937., što će reći da je uranio 17 godina u odnosu na Amalteino proročanstvo, a sa proročanstvima se očito nije za šaliti kao što je naučio iz ove lekcije Sir Alexander Korda. Gotovo 40 godina proteći će, a da se nitko više nije bavio Gravesovom knjigom, da bi onda napokon doživjela, po mom sudu savršenu i ponekad možda i dosegnutu, ali nikad prevaziđenu ekranizaciju nekog književnog djela.  1976. godine, Herbert Wise kao režiser i Jack Pulman kao scenarista, odlučili su ponovno okušati sreću (izazvati drevne bogove?) i pod pokroviteljstvom BBC-a ekranizirati Gravesove romane, no ovoga puta u obliku serije od 12 epizoda od kojih je prva (pilot epizoda) u trajanju od 100 minuta, a ostale epizode su bile u trajanju od po pedeset minuta. Priča o životu carske obitelji u starome Rimu kroz nekoliko generacija započinje Augustovom vladavinom, a završava početkom Neronove vladavine i time obuhvaća period vladavine Juliansko-Klaudijevske obitelji Rimom, koji je u to doba na vrhuncu svoje moći. Političke spletke, ubojstva, podmetanja, orgijanja, sve je to dio ove serije i sve je više nego eksplicitno prikazano. Doduše nije ni moglo biti drukčije ako samo razmislimo koja je galerija likova tada bila dio te porodice, Kaligula (Klaudijev nećak) Neron (Klaudijev posinak) Livija, u povjesti zapamćena pod simpatičnim nazivom «trovačica Rima», a oni svi su bili samo vrh ledene sante.

Sada kada razmislim o tome, zahvalan sam svojim roditeljima što su me kao klinca od 5-6 godina tada pustili da to gledam, jer su me s punim pravom mogli poslati u krevet....nažalost isto razumjevanje nisu pokazali kada se prikazivala serija «Borgia» od koje sam uspio pogledati samo uvodnu špicu sa sokolom, prije nego li bi morao napustiti sobu....i naravno nikada više nije reprizirana.

Herbert Wise je kasnije, i to s punim  pravom u interviewima isticao kako je imao nevjerojatnu sreću prilikom odabira glumaca, jer uistinu svi su savršeno pogođeni. No, najviše ga je brinula dodjela glavne uloge, jer se glumac koga je predvidio za glavnu ulogu, pokazao nedovoljno dobrim. Derek Jacobi, koji će briljirati kao Klaudije, bio je prilično nisko na listi mogućih kandidata za ulogu. Razmišljalo se o Ronnieu Barkeru, pa čak i o Charltonu Hestonu, u ulogama starog Klaudija, no Jacobi će postati aktualan kada se odluči da ulogu i starog i mladog Klaudija preuzme isti glumac. I kao što će se pokazati izbor za tako tešku ulogu bio je savršen.  Derek će neprekidno uvježbavati geste i govor osobe opterećene tako teškim zdravstvenim problemima (pri ćemu će mu pomoći i jedan tehničar iz ekipe koji je govorio na sličan način, pa će budući Klaudije dosta naučiti od njega), a par mjeseci nakon svršetka snimanja nije se mogao osloboditi takvog govora i načina hoda. Anegdota kaže da je godinama kasnije, kad je igrom slučaja u kazalištu tumačio ulogu osobe sa sličnom bolešću, jedna od gledateljica pohvalila režisera predstave kako je plemenit što daje uloge tako bolesnim osobama. I svi drugi glumci upravo su savršeni. Brian Blessed, nama najpoznatiji po ulozi kralja u prvoj sezoni Crne Guje savršen je kao August. Prema uputama samog Wisea, koji mu je rekao da glumi normalna, obična čovjeka, a da pusti ljudima koji ga okružuju da svojim odnosom učine od njega cara i gospodara života i smrti, Brian će upravo tako i postupiti. No ipak su dvije scene izuzetne. Prva, kada dovede senatore (čitavu gomilu njih) optuženih za preljub s njegovom kćeri Juliom, tada se u punom sjaju vidi kolika je stvarno njegova moć. Izgleda poput lava pred gomilom pokunjenih ovaca koje znaju da je ovo kraj puta i da ih čeka smrt. Druga scena, izuzetna i rijetko viđena, scena je Augustovog umiranja. Kamera jako dugo fokusira njegov mutan pogled, njegove oči i stvarno se stekne osjećaj da život ističe iz njih. Nijednom nije ni zatrepnuo.

Sian Philips, kao Livija, imala je pored Klaudija možda najtežu glumačku rolu. Morala je svom liku pored ljepote dodati i nevjerojatnu okrutnost i zlobu. Sama je priznala da joj je to bilo užasno teško, kao što joj je bilo teško i ne osvrtati se na sluge kad učine nešto za nju, kao da ne postoje. Jer oni nisu ljudi ,samo sluge, dakle tretira ih se poput predmeta. No kad je se u seriji pogleda kao ženu koja je pobila više ljudi od cijele legije uključivši i samog Augusta, i to kako bi otvorila put k tronu svom sinu Tiberiju, u izvedbi Georgea Bakera (još jedan iz galerije likova, okrutni tiranin i pedofil, s posebnom sklonošću prema malim dječacima) vidi se da je savršeno svladala problematiku. Zanimljiv je i sam način na koji je skončao August. Kako je sumnjao i u vlastitu ženu pred kraj života jeo je samo smokve koje bi ubrao sam sa svog vlastitog stabla. Livija je i tome doskočila, trujući smokve već na stablu.

Dakako bilo bi nepravedno preskočiti možda ponajboljeg filmskog Kaligulu, u izvedbi Johna Hurta. Ludilo, megalomanija, latentna prijetnja po život svih bližnjih, narcisoidnost, sve je to itekako dobro utjelovio Hurt. Čitav niz događaja u kojima ili saznajemo još ponešto mračnoga o Kaliguli ili ga vidimo na djelu, ponekad se stvarno upitam da li je moguće da je takvo što snimljeno daleke 1976. godine. Definitivno najgnjusnija scena je kad Kaligula proburazi mačem sestru koja nosi njegovo dijete, i to nakon što su proglašeni Božanstvima, a uz objašnjenje da ne želi da njega Boga, sruši s vlasti sin, kao što je Zeus srušio svoga oca Krona. Još je nevjerojatnija scena s Livijom na samrti, kad joj Kaligula kezeći se bezobzirno, reče da je neće proglasiti Božicom. Livija je to na samrti željela jer je vjerovala da joj je to jedini spas od pakla nakon svega što je učinila za života. No izrod od Kaligule nije stao ni na tome, legao je pored bake, i sa umirućom (ili već mrtvom ženom u tom trenu) vodio je ljubav. Ta scena je brinula producente da ne bi izazvala previše halabuke i protesta, ali je ipak zadržana.

Vrijedi spomenuti i pojavljivanje Patricka Stewarta (poznatog Jean Luc Picarda iz Zvjezdanih staza) u ulozi zapovjednika Pretorijanske garde koji je spletkama pokušao zauzeti vrhovnu vlast. Nije se libio ni udati vlastitu sestru za Klaudija, kako  bi dobio izvrsne obiteljske veze. No unatoč svim spletkama Pretorijanca Sejanusa ipak nema na popisu rimskih careva. Zanimljivo je da su obje knjige o Klaudiju nastale iz čiste potrebe za novcem, kao što je sam Graves priznao. U to doba 1929. bio je pod velikim hipotekama jer je kupovao Luna Land imanje u Mallorci. Da bi došao do novca odlučio je napisati knjigu o Klaudiju. Čitao je Svetonija i Tacita i njihove kronike o rimskim carevima, ali je bio siguran da su ovi povijesničari  kod Klaudija nešto izostavili, te se zarekao da će napisati «pravu» verziju priče o Klaudiju ako mu ikada zatreba novac.  I prihvatio se posla da bi otplatio hipoteku, izdavši dvije novele o Klaudiju, a kako su oba romana postala izuzetni hitovi Graves je sa 8000£ zarade bez problema otplatio hipoteku. U romanima iz prvog lica, što je poštovala i BBC-eva serija, sam Klaudije, koji je između ostalog bio i povjesničar, pripovjeda svoju biografiju. Normalno da je to urešena biografija u koju je Graves ukomponirao i neka svoja viđenja povjesti. Jedno od njih, koje je sasvim moguće, jest da je Klaudije većim dijelom izigravao invalida (iako jest bio invalid) da bi preživio čistke svoje ubilačke rodbine, no druga Gravesova teza je malo previše romantičarska i iako njemu osobito draga malo vjerojatna, a ta je da je Klaudije namjerno postavio Nerona za nasljednika, jer je kao zakleti republikanac, vjerovao da će time zadati smrtni udarac carstvu. Kao i obično teško je razaznati istinu, nakon što je proteklo toliko vremena, a i ono malo pisanih tragova što su sačuvani ne jamče preveliku pouzdanost.

Ono što se zna jest da se uistinu pokazao kao sposoban car koji je osvojio Mauretaniju i jugozapadnu Englesku koju je pripojio kao novu provinciju rimskom carstvu. Uspio je ono u čemu i sam Julije Cezar nije. Bio je inteligentan i mudar, no valjda po obiteljskoj liniji u sebi je krio i crtu okrutnosti jer je sva pogubljenja svojih protivnika osobno nadgledao. Do dana današnjeg on je ostao povjesničarima kao jedan od najzagonetnijih rimskih careva. Imao je pravo August, koji se pred kraj života zbližio s Klaudijem (iako ga je do tada smatrao, kao i svi ostali uostalom, šepavim i mucavim idiotom) obrativši mu se riječima: «Ima u tebi više no što se vidi na prvi pogled.»

Serija je, iako su kritike bile u početku prilično mlake, da bi se pred kraj snimanja spominjao i «veliki promašaj», doživjela  ogroman uspjeh s kojim su se dakako i kritike promjenile u asvim zaslužene hvalospjeve.  No tad je uslijedio čitav niz nesreća. Nedugo nakon završetka serije ubijen je producent Martin Lisemore. Na banketu na kome se proslavljao uspješno završen rad na seriji, jedan od statista ugušio se hranom, a tri mjeseca kasnije od srčanog udara umro je i scenarist Jack Pulman. Izgledalo je kao da nekakva kletva visi nad cijelom ekipom, no tu su nesreće stale. Možda se stari Klaudije ipak zadovoljio serijom, pogotovo nakon što je postala hitom, i odlučio da je to ipak ono pravo...tko će ga znati....ti starci znaju biti ponekad čudljivi, a ovaj naš je imao «koju godinicu» za sobom. Kletve ako je i bilo, nestalo je, a ostala je jedna predivna serija koja, kao i Gravesove knjige, zaslužuju najtopliju preporuku.