| Re: PAUČINA: DAWN OF THE DEAD (GEORGE A. ROMERO, 1978) |
lijep tekst i pohvale za stvarno šarolik odabir filmova.
romero je zakon!! |
|
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
 |
PAUČINA: DAWN OF THE DEAD (GEORGE A. ROMERO, 1978)
(11.09.2009.) |
|
Četvero ljudi bježi ukradenim helikopterom od invazije živih mrtvaca. Utočište pronalaze u ogromnom šoping-centru. Nakon početnog entuzijazma jedan nezanemariv problem postaje očit: zombiji instinktivno i masovno dolaze u trgovine jer mi je to mjesto bilo od iznimne važnosti tokom prijašnjeg života. Potrošačko društvo će pokazati svoje najružnije lice.
|
|
| | | |
Brat i sestra dolaze posjetiti majčin grob. Čuje se grmljavina, polako pada mrak i brat zadirkuje prestrašenu sestru: „They're coming to get you, Barbara, there's one of them now!“…i bio je! Nekoliko sekundi kasnije napadne ih ustali mrtvac. 1968. godine desetero prijatelja uložilo je po 600 dolara svaki u snimanje horror filma. Naslov filma je „Noć živih mrtvaca“ a jedan od šestero bio je George A. Romero koji će i režirati taj niskobudžetni klasik žanra. Film je snimljen u gerilskom stilu. Cijela ekipa živjela je na farmi bez tekuće vode, kupali se u potoku i u međuvremenu snimali reklame za Calgon i pivo da zarade neku lovu. Nakon premijere „Night of the Living Dead“ nije postao instant hit. Trebalo mu je oko šest mjeseci da vrati mizerni budžet i tek nakon europske premijere i pohvala francuskih kritičara zapeo je za oko domaćoj, američkoj, publici. Ponovna kino prikazivanja u ponoćnom terminu bila su krcata publikom i nije trebalo dugo da Romero dobije poziv hollywoodskih producenata željnih dijela kolača. Redatelj se ipak nije polakomio i usprkos zamamnim ponudama nastavak je snimio tek deset godina nakon originala. Čekanje se itekako isplatilo jer središnji dio izvorne trilogije i danas tridesetak godina od premijere šokira i zapanjuje svojom još uvijek aktualnom kritikom društva u kojem živimo. „Zora živih mrtvaca“ (kod nas prikazivan i pod naslovom „Svitanje mrtvih“) za mnoge je prva asocijacija na riječ zombi. Uznemirujuća je priča o ljudima koje ste možda poznavali i voljeli a koji se nakon smrti vraćaju da se hrane vašim mesom a jedini način da ih zaustavite je da im prospete mozak. Naravno postoje i iznimke, baš kao i u prethodniku i u „Zori živih mrtvaca“ prikazana je skupina seljačina koja uživa u invaziji. Uzimaju lovačke puške, zalihe piva i natječu se u pucanju na spore hodajuće mrtve.
„When there's no more room in hell, the dead will walk the earth.“
Mlada žena i dječak bude se u televizijskom studiju. S monitora čuju se vijesti o napadima živih mrtvaca željnih toplog ljudskog mesa. Znanstvenici upozoravaju da svako mrtvo tijelo mora biti uništeno. Jedini način neutraliziranja zombija je uništenje mozga ili dekapitacija. Dječak kaže ženi „I'm still dreaming.“ Ona odgovori: „No, you're not.“ Ovo je sam početak filma. Romero gledatelja baš kao i u „Night of the Living Dead“ odmah uvlači u središte zbivanja. Nema dugog uvoda ili objašnjavanja tog nesvakidašnjeg fenomena - ustajanja mrtvih. Ljudi se vraćaju iz mrtvih i napadaju žive da se hrane njima. Jedino bitno je da ih je moguće zaustaviti uništenjem mozga. Zombiji su posvuda, ustanovljena su skloništa u koja se usmjerava preživjelo stanovništvo i na ulicama vlada panika. Član specijalne policijske jedinice Roger od prijatelja reportera Stephena sazna za helikopter kojim je moguć bijeg na sigurnije mjesto (mada nitko ne zna koja lokacija se kvalificira pod tim pojmom). Njima se pridružuje tamnoputi Rogerov kolega Peter (karizmatični Ken Foree) i Stephenova djevojka Francine. Iz zraka četvorka ugleda šoping-centar i odluče se spustiti na krov da pokupe namirnice. Nije im namjera dugo se zadržati, no ideja da se utabore u pravom potrošačkom raju postane im primamljiva. Sve sto im treba imaju nadohvat ruke. Jedini je problem što simpatiju prema mjestu dijele sa nemalim brojem živih mrtvaca. S druge strane zombiji su, iako brojčano nadmoćni, prilično spori i neinteligentni tako da naši junaci vjeruju da imaju prilično dobre šanse da očiste šoping-centar od napasnika i izgrade svoj svijet u malom. No, s vremenom im postane očito da ne stvaraju novi raj već zlatni kavez. Postali su zatvorenici svojom voljom. Ima genijalna montažna sekvenca u filmu kojom se glavni akteri uspoređuju s lutkama u buticima trgovačkog centra.
Dario Argento, talijanski redatelj nekoliko kultnih filmova („Suspiria“, „Profondo Rosso“), veliki je obožavatelj djela George Romera. Nazvao ga je iz Italije s velikim interesom za snimanjem nastavka „Noći živih mrtvaca“ i pozvao u Rim da napiše scenarij. Romero je prihvatio poziv i završio scenarij u roku od nepunih mjesec dana. Scenarij je sadržavao više od 250 stranica, što je autor pravdao detaljnim opisivanjem prizora. Romero je poznat po dugim prvotnim verzijama svojih filmova. Nastavak priče o živim mrtvacima u mnogočemu je sličan prethodniku. Radnja je smještena u skučen prostor (taj detalj redatelj je preuzeo iz njemu najdražeg filma „The Thing“ (1951) kojeg je nekreditiran režirao Howard Hawks), u oba filma glavni protagonist je tamnoput, nasilje i socijalna poruka je jasno naznačena. Ipak, postoje i bitne razlike. „Dawn of the Dead“ je film u boji dok je „Night of the Living Dead“ snimljen u crno-bijeloj tehnici, nastavak je sniman s mnogo većim budžetom pa su specijalni efekti razrađeniji i impresivniji (genijalni Tom Savini), redatelj je iskusniji pa nastavak izgleda profesionalnije i vizualno dotjeranije, gluma je bolja. Kritika potrošačkog društva je genijalno izvedena u „Zori živih mrtvaca“. Društvo smatra ako posjeduješ određene stvari, materijalna dobra, da je život divan. Privlače na stvari koje nam ne bi trebale predstavljati nikakvu vrijednost. Skupina sadističkih motociklista prolazi kraj trgovačkog centra i odluči ga poharati. Razbiju vrata i barikade koje je četvorka podigla za zaštitu od zombija. Pljačkaju, uzimaju stvari koje bi im mogle koristiti a ostale uništavaju. Čovjek je čovjeku najveći neprijatelj. Očajni, junaci filma, svjedoče kako je sav rizik koji su poduzeli da očiste mjesto od opasnosti bio uzalud.
Četvero ljudi, različitih karaktera, prisiljeni su surađivati da bi preživjeli u izvanrednoj situaciji. Takva baza u rukama vještog autora gotovo uvijek daje zanimljiv završni proizvod. Imamo Francine (Gaylen Ross), mladu ženu za koju se ispostavi da je trudna. Ona je ranjiva, ima jutarnje mučnine i momci ju izostavljaju iz bilo kakvih dogovora. Ona se pobuni i želi biti ravnopravni član ekipe, sudjelovati u odlučivanju, naučiti voziti helikopter u slučaju da jedini koji zna upravljati vozilom postane žrtvom krvožednih zombija. U jednoj sceni dvoje zombija napada Fran i redatelj je uputio glumicu da vrišti, no ona je odbila biti bespomoćna žrtva koja treba muškarca da ju spasi. Romeru se svidjela ideja tako da je Fran postala iznimka u tadašnjoj standardnoj karakterizaciji ženskih likova filmova horror žanra prema kojoj su bile svedene na oskudno odjevene ljepotice koje vrišteći trče od progonitelja. Godinu dana kasnije u filmu Ridleya Scotta „Alien“ (kod nas nadahnuto preveden kao „Osmi putnik“), Sigourney Weaver će podići lik heroine na još višu razinu. Zatim je tu Stephen (David Emge) Francinein ljubavnik. Običan čovjek, prestravljen situacijom u kojoj se nalazi, nespretan, ishitren i pomalo iritantan sve dok ga bolje ne upoznamo i shvatimo da je od svih likova najsličniji stvarnoj osobi. Čovjek kakve srećemo svakodnevno. U dvojici specijalaca vidi uzore i trudi se biti čvrst i cool poput njih. Roger (Scott H. Reiniger) je hrabar pripadnik specijalne jedinice koji se smatra nepobjedivim i doraslim svakoj situaciji. Kad shvati da to ipak nije polako počinje gubiti razum. Njegov crnoputi kolega Peter (Ken Foree) je autoritet. Uvijek hladne glave, racionalan. Čini ono što mora da bi preživio. Gledatelju je stalo do svakog od tih likova i želi da se izvuku iz bezizlazne situacije. Interakcija među likovima je vrlo interesantna jer se oko puno toga ne slažu no prisiljeni su na kompromise i suradnju. Koliko god bili različiti dijele najvažniji zajednički interes – preživljavanje. U tome dijele sličnost i sa zombijima koji ih okružuju gladni njihovog mesa s ciljem preživljavanja. Živi mrtvaci nisu nužno zli već ih vodi instinkt za preživljavanjem poput životinja.
Romero je poznavao vlasnike šoping centra u Pittsburghu. Kad ih je posjetio tvrdili su da u tom centru možeš preživjeti u slučaju nuklearnog napada. Redatelj ih je upitao: „A u slučaju napada zombija?“. Tako je rođena ideja o smještanju radnje u trgovački centar. Romero je nazvao Toma Savinija i rekao mu da počinje smišljati načine na koje se može ubiti ljude. Upravo će rad na specijalnim efektima za „Dawn of the Dead“ proslaviti Savinija i osigurati mu projekte tipa „Friday the 13th“. Maska zombija je s današnje perspektive pomalo otrcana, no ostali efekti, tipa komadanje tijela, glave koje eksplodiraju i slično su zaista impresivno odvratni što im je bio i cilj. Savini se kao ratni fotograf tijekom Vijetnamskog rata nagledao užasnih prizora u stvarnom životu. Izjavio je da ako mu šminka, efekt ne izazove sličan osjećaj poput sjećanja na te ratne užase znači da nije dovoljno dobar. Osim specijalnih efekata odradio je i kaskaderski posao na setu. Na snimanju je vladala izvrsna prijateljska atmosfera i iako se snimalo samo noću od 11 navečer do 7 ujutro (kada je centar bio zatvoren) nikome nije bilo teško odraditi dnevne pripreme i zatim cijelonoćno snimanje. Svi su željeli biti zombiji u Romerovom filmu usprkos plaći od jednog jedinog dolara po noći + krafna. Nitko nije profitirao snimajući jedan od najkultnijih filmova svih vremena. Film koji sadrži mučne prizore poput ubijanja djece zombija ili likvidiranje podruma punog zombija koji žvaču ljudske ostatke. Film koji sadrži nevjerojatno apsurdne scene poput borbe s pitama sa bauljajućim mrtvacima. Film u kojem prijatelj zamoli prijatelja da ga likvidira kako ne bi postao jedan od tih stvorenja nakon ugriza, ali nadoda da pričeka dok ne bude sasvim siguran jer će pokušati jednostavno umrijeti bez da se vrati kao zombi. Film koji je zabavan i nakon gledanja po deseti put. 1985. snimljen je sasvim solidan „Day of the Dead“ koji je do prije par godina bio završni Romerov film o živim mrtvacima. Redatelj se ipak vratio temi koja ga je proslavila no njegovi posljednji filmovi nikako ne ulaze u isti rang sa originalnom trilogijom mrtvih, baš kao ni nabrijani remake „Zore živih mrtvaca“ u hollywoodskoj produkciji.
Iako je „Dawn of the Dead“ od cenzora dobio oznaku X i samim time zabranu reklamiranja u televizijskom udarnom terminu i većini tiskanih medija, publika je hrlila u kina. Kombinacija eksplicitnog, gotovo stripovskog nasilja, humora i satire očito je bila pun pogodak. Film je za europsko tržište skratio Dario Argento, preimenovao ga u „Zombie“ i zamijenio knjižničarsku glazbenu podlogu glazbom svojih stalnih suradnika - progresivnim rock bandom Goblin. „Zora“ je prema scenariju trebala završiti samoubojstvom dvoje preživjelih. Lik kojeg tumači Ken Foree puca si u glavu a Fran gurne istu u propeler helikoptera. Završetak je naknadno izmijenjen tako da se Peter u zadnji čas predomisli i odustane od samoubojstva te zajedno s Francine odleti helikopterom u nepoznatom pravcu. Instinkt za preživljavanjem je ipak nadjačao, a i vladati će živim mrtvacima sve dok postoji njihovog izvora hrane, tj. živućih ljudskih bića. Peter upita Francine koliko imaju goriva na što ona odgovara: „Not much!“ Peter apsolutno indiferentno s osmjehom doda: „All right!“ Preživjeli su pakao a taj isti pakao ih čeka gdje god da slete nakon vožnje u svitanje mrtvih. |
|
| | | |
|
|
|
