VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: PAUČINA: IL MERCENARIO

KOMENTARI:

Re: PAUČINA: IL MERCENARIO
Goran, pišeš zavodljivo i pojedine scene jedva čekam vidjeti kako si ih obećavajuće dočarao.
Tri palca gore!
Komentar: Legura 25.07.2010.

Re: PAUČINA: IL MERCENARIO
well, thank you very much!
Komentar: Jules 25.07.2010.

Re: PAUČINA: IL MERCENARIO
Potpisujem Legurinu opasku...
Komentar: DarkMauL 27.07.2010.

Re: PAUČINA: IL MERCENARIO
zanimljivost je i cinjenica da je film trebao snimiti Pontecorvo, ali se predomislio i snimio Burn sa Brandom!
http://www.freakoram...page-100#!__page-100
Komentar: proteus77 10.06.2011.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Kolumna: PAUČINA: IL MERCENARIO

Kolumna: PAUČINA: IL MERCENARIO PAUČINA: IL MERCENARIO
(24.07.2010.)

(Sergio Corbucci, 1968.)

Vjerojatno nikad niste čuli za „Plaćenika“. Možda vam ni ime Sergio Corbucci ne govori puno. Ali sasvim ste sigurno čuli skladbu „L'Arena“ Ennia Morriconea (ako nigdje drugdje onda u Tarantinovim „Kill Bill Vol.2“ ili „Inglourious Basterds“) koju je napisao upravo za ovaj film. Bio jednom žanr popularno nazvan spaghetti western!


Sergio Leone snimio je 1964. „Za šaku dolara“ svojevrsni remake Kurosawinog „Yojimba“ i pokrenuo lavinu talijanskih westerna. Ipak film koji je najviše popularizirao žanr, iako inferioran westernima Sergia Leonea, je „Django“ snimljen 1966. pod redateljskom palicom Sergia Corbuccia s Francom Nerom u naslovnoj ulozi. „Django“ počinje prizorom u kojem naslovni lik pješači blatom vukući za sobom mrtvački kovčeg. Talijani su u ušminkani američki žanr uveli naturalizam. Prljavština koja je sasvim sigurno bila dio Divljeg zapada skoro nikad nije bila sastavni dio američkog westerna. Talijani su to promijenili. Nasilje je puno izraženije. Obračuni krvaviji. Western je postao drugačiji, brutalniji i ponovno popularan (šezdesetih godina Amerikanci su već polako otpisali žanr). Američki United Artists je ponukan uspjehom Leonovih westerna sufinancirao nekoliko talijanskih filmova žanra. Među njima i „Plaćenika“ Sergia Corbuccia. James Coburn, koji je postao tražen nakon financijskog uspjeha filma „Our Man Flint“ trebao je odigrati naslovnu ulogu, a Franco Nero meksičkog revolucionara. Problem je nastao kad su obojica tražila da budu kreditirani prvi na špici. Corbucci je dao Neru prednost i Coburn je ispao iz igre. Naslovni junak je promijenio nacionalnost. Više nije bio Amerikanac, nego doseljenik iz Poljske da se opravda naglasak glavnog glumca. Kao i u „Djangu“ Nerov lik obožava koristiti strojnicu koja je na neki način redateljev zaštitni znak koliko i glumčev. Koriste ju i u tematski „Plaćeniku“ vrlo sličnom filmu „Vamos a matar, compañeros“.

„Dobro pričaš, poput svećenika ili prvoklasnog prevaranta.“

Dakle, Franco Nero je Sergei Kowalski zvan „Poljak“. On je plaćenik, što praktički znači da ne radi apsolutno ništa ako za to nije dobro plaćen (200 dolara tjedno plus troškovi - unaprijed). Uz to ima gadnu naviku paliti šibicu na koži najbliže mu osobe u trenutku kad ga uhvati volja za pušenjem. Uvijek je hladne glave bez obzira na grmljavine eksplozija i frcanje metaka. U salunu natjera varalicu na kartama da proguta kockice uz čašu mlijeka i napomenu da ih više ne upotrebljava ako ih dobije nazad! Ukratko radi se o tipu s kojim se ne treba šaliti. Igrom slučaja upozna Paca Romana čovjeka koji je na granici između običnog lopova i revolucionara. Roman ga unajmi da mu pomogne voditi njegove neiskusne pobunjenike ( „12 apostola Paca Romana“) u borbi za slobodni Meksiko. Na putu im osim vojske koju predvodi oholi pukovnik Alfonso Garcia stoji i Curly, bogataš koji se želi dočepati srebra iz rudnika. Curly je gad koji prije ubojstva žrtvu ispituje ima li ženu i djecu i uvijek se prekriži nad tijelima jadnika koji su mu stali na put. Ulogu je odigrao Jack Palance koji je bio negativac i u slavnom westernu „Shane“ Georgea Stevensa. Palance je karizmatičan glumac i odigrao je vrlo dobro moćnog pokvarenog bogataša, no ipak ga zasjenjuju sjajni Leoneovi negativci Gian Maria Volonté (posebice u „For a Few Dollars More“), Lee Van Cleef („The Good, the Bad and the Ugly“) te Henry Fonda („Once Upon a Time in the West“). Meksičkog revolucionara je naposljetku odigrao tada sasvim nepoznat glumac Tony Musante čime su producenti uštedjeli dosta love. Musante je izvrsno odradio ulogu i osigurao si nekoliko zanimljivih projekata u budućnosti. Lijepa Giovanna Ralli utjelovila je Columbu. Ženski likovi, osim u rijetkim slučajevima poput „Once Upon a Time in the West“ nisu pamtljivi ni previše zanimljivi u western žanru. Columba je malo iznad tog bezličnog karaktera ali je podređena, baš kao i lik Claudie Cardinale u „Bilo jednom na Divljem zapadu“ muškim likovima. Musanteov lik u jednom prizoru izjavi:“Mislim da su žene koje razmišljaju opasne.“ Možda su scenaristi smatrali da je Divlji zapad dovoljno opasan i bez detaljne karakterizacije rijetkih ženskih likova.

„Uzimati od bogatih da bi se dalo siromašnima nije baš popularno među bogatima.“

Pošto glavnina glumaca nije znala engleski praksa je bila da se talijanski westerni sinkroniziraju. Naravno, neke fraze duže se izgovaraju na talijanskom nego na engleskom (ili obratno) pa da bi se zvuk podudarao sa slikom scenarij je ovisno o jeziku kojim glumac priča morao biti prilagođen. Tako primjerice u sceni kad Curly pita umirućeg revolucionara za lokaciju Paca & Poljaka ovaj u engleskoj verziji odgovara: „Goni se u pakao!“, dok u talijanskoj ironično izusti: „Otišli su na kavu gade!“ Scenarij je uglavnom napisan od strane Luciana Vincenzonia & Franca Solinasa. Vincenzoni je napisao Leoneove „Za šaku dolara“, „Dobar, Loš, Zao“ & „Za šaku dinamita“ te Petronijev „Da uomo a uomo“ sa Lee Van Cleefom. Solinas je radio na „A Bullet for the General“ Damiana Damiania & „La Resa dei conti“ Sergia Sollime. Sve odreda jaki filmovi žanra pisaca ljevičara koji simpatiziraju Meksičku revoluciju. Corbucci je imao prijateljski odnos sa svim suradnicima na filmu. Bio je praktičan redatelj. Franco Nero se sjeća da mu je jednom prilikom predložena bolja lokacija ali bi snimanje zahtijevalo da se ekipa popne na veliku planinu pa je Corbucci odgovorio: „Jednostavnije će biti sasvim dovoljno.“ Vjerojatno je iz istog razloga uspio uvjeriti Jacka Palancea da se skine do gola u prizoru kad ga Paco & Poljak posrame. Nitko od ekipe nije vjerovao da će se redatelj usuditi tražiti to od glumca na kojeg su gledali sa strahopoštovanjem. Ipak, Nero je izjavio da iako je imao opasnu pojavu Palance je privatno bio jako drag i osjećajan čovjek koji je između snimanja pisao pjesme. Scenografija je izvrsna. Talijanski westerni snimani su uglavnom u Španjolskoj koja geografski uspješno „glumi“ Divlji zapad.

„Postati idealist je najkraći put do groblja.“

U areni za borbu bikova nastupa Paco Roman revolucionar koji je postao klaun koji zabavlja publiku nakon borbi. Curly ga je našao i nakon što publika otiđe dolazi ga ubiti sa dvojicom pomagača. Jedan gledatelj je ipak ostao - Sergei Kowalski znan kao „Poljak“ i on će se pobrinuti da dvoboj bude ravnopravan. Upuca Curlyeve pomagače kojemu kao i Pacu daje pušku sa samo jednim metkom. Dvoboj može početi. Prizor podsjeća na završni dvoboj iz Leoneovog „For a few dollars more“ samo sa lakrdijaškim pristupom. Curly upuca Paca koji ranjen pada na pod. Dok „Kovrčavi“ pobjednički diže pušku uvis sa osmjehom na licu. Odjednom se ukoči, osmjeh se pretvara u bolni grč, pogleda prema prsima na kojima ima zataknuti kicoški bijeli karanfil iz kojeg poteče krv. Paco Roman bio je precizniji strijelac. Scena bi u rukama nevještog redatelja izgledala komično, no Corbucci ju je izveo maestralno. Uz dodatak Morriconeove (u suradnji sa Bruno Nicolai) „L'Arene“ radi se o jednom od najupečatljivijih western dvoboja ikad snimljenih. Osim dvoboja ima još nekoliko sličnosti između Corbuccijevog „Plaćenika“ i filmova Sergia Leonea. Sve su to tipični prizori žanra u kojem većina filmova reciklira temu potrage za zlatom, osobne osvete ili borbe protiv ugnjetavača sa dodatkom sarkastičnog humora i britkog dijaloga („Nikad ne okreći leđa čovjeku u čije si džepove netom zavukao ruku!“). Neki više, drugi manje uspješno „Il Mercenario“ sadrži sve klišeje ali su savršeno uklopljeni u priču što ga čini još boljim filmom. Primjerice, na samom početku filma je prizor u kojem radnici iz rudnika jedu grah i Paco nađe crknutog guštera u ručku. Pošto je čuo da ih se tretira isto kao gazde (mada se oni zapravo goste uz zvuke Verdijeve „La donna è mobile“) odlazi naoružan do šefa Garcie i prisili ga da proguta guštera Tu je i scena u kojoj su žedni revolucionari bez sline u ustima prisiljeni isprazniti čuturice i gledati kako se Poljak improvizirano tušira jer mu je vruće a njegove potrebe su važnije od bilo čijih prema ugovoru koji je sastavio i koji je Roman morao potpisati. Na kraju filma Paco Roman shvati da nije dovoljno osloboditi ljude, nego treba i ostati da ih se zaštiti. Naučio je da je revolucija mnogo više od „ubiti šefove i uzeti im lovu“ i dokazao da se banditi poput njega ipak ne mogu naći bilo gdje. Odbio je mogućnost dobre zarade u mogućoj Roman & Kowalski kompaniji i ostao služiti narodu.

„Zbogom Paco, nastavi sanjati ali sanjaj otvorenih očiju!“

U deset godina, snimljeno je oko 850 spaghetti westerna. Uglavnom loših! No tih godina kad je talijanska kinematografija bila u krizi zahvaljujući hiperprodukciji spaghetti westerna zaposlilo se 30 000 ljudi u filmskoj industriji. Među njima i nekoliko imena bivše jugoslavenske kinematografije kao što je Dragomir 'Gidra' Bojanić. Zahvaljujući ponajviše Leoneu, Corbucciu, Solimi no i nekim izvrsnim „izletnicima“ u žanr poput Roberta Hosseina sa jako dobrim „Une corde, un Colt“ (poznat pod naslovom „Groblje bez križeva“) čovjek bi mogao doći do zaključka da su talijani potukli amerikance u njihovom žanru. Takav zaključak bi, naravno, bio sasvim pogrešan. Snimljeno je više kvalitetnih američkih westerna, ali i Talijani su žanru darovali nekoliko istinskih remek-djela. „Il Mercenario“ nije najbolji spaghetti western, nije čak ni najbolji Corbuccijev western (ta čast pripada „Il Grande Silenzio“), ali je zabavan, izvrsno režiran & montiran film sa nezaboravnim soundtrackom. Kao što je Eugenio Alabiso, montažer nekih od najboljih filmova žanra, izjavio: „Tisak ih je nazvao spaghetti westernima. Na sreću pravimo izvrsnu paštu u Italiji“ Za ljubitelje žanra, ili one koji će to tek postati, „ Il Mercenario“ je nezaobilazan film.

« povratak Goran Plantak
© 2003 popcorn.hr