5 SF filmova iz 70-ih na koje uvijek treba podsjetiti kako bi barem obnovili gradivo

Sedamdesete su bile jedno od najvažnijih i najtransformativnijih desetljeća u povijesti filma. Upravo su tada nastala brojna ostvarenja koja danas smatramo klasicima, od „Ratova zvijezda“ do „Kuma“. Bez smjelih autora i filmova nastalih u tom razdoblju moderna kinematografija izgledala bi znatno drukčije.

Posebno je procvjetao žanrovski film. Sedamdesete su zauvijek promijenile horor, ali bile su i iznimno plodno razdoblje za znanstvenu fantastiku. I to ne samo zbog početka pustolovina u galaksiji daleko, daleko ili Spielbergovih „Bliskih susreta treće vrste“.

Produkcija je bila toliko bogata da su brojni odlični filmovi jednostavno ostali u sjeni poznatijih naslova.

Čak i unutar velikih i popularnih franšiza postoje filmovi iz tog vremena koji danas ne dobivaju pozornost kakvu zaslužuju. Naravno, tu su nezaobilazni klasici poput kontroverzne Kubrickove „Paklene naranče“, no ovoga puta zanimaju nas manje očiti izbori.

Donosimo pet znanstvenofantastičnih filmova iz 70-ih koje možda još niste pogledali — a vrijedilo bi.

Osvajanje Planeta majmuna (Conquest of the Planet of the Apes, 1972.)

Franšiza „Planet majmuna“ već desetljećima uživa golemu popularnost, a tome je dodatno pridonijela i moderna serija filmova pokrenuta filmom „Uspon Planeta majmuna“.

Ipak, dok je većina ljubitelja znanstvene fantastike upoznata s originalom i novijim nastavcima, jedan od najboljih filmova cijelog serijala često ostaje nepravedno zanemaren — „Osvajanje Planeta majmuna“ iz 1972. godine.

Foto: 20th Century Studios / „Conquest of the Planet of the Apes“ (1972.)

Četvrti film serijala, u režiji J. Leeja Thompsona, odvija se u budućnosti u kojoj su majmuni pretvoreni u ljudske robove. Čimpanza Caesar, kojeg glumi Roddy McDowall, ponovno se pojavljuje nakon gotovo dvadeset godina skrivanja i počinje pripremati pobunu protiv čovječanstva.

Uz njegovu pomoć majmuni se okreću protiv svojih okrutnih gospodara, a ono što u početku djeluje poput relativno skromnog distopijskog nastavka postupno prerasta u mračnu i snažnu priču o revoluciji potlačenih.

Film je posebno zanimljiv i zbog činjenice da je njegov izvorni završetak morao biti ublažen kako bi se izbjegla stroža dobna oznaka. Zbog toga je kinoverzija izgubila dio svoje snage.

Ako imate priliku, vrijedi potražiti produženu verziju filma, objavljenu i na Blu-rayu, koja bolje prenosi njegovu izvornu ideju i ton.

U franšizi prepunoj poznatih nastavaka, „Osvajanje Planeta majmuna“ ostaje jedan od najpodcjenjenijih.

Westworld (1973.)

Foto: Arrow Films / UHD izdanje filma „Westworld“ (1973.)

Mlađoj publici „Westworld“ je prije svega poznat kao ambiciozna HBO-ova serija koja je tijekom četiri sezone kombinirala znanstvenu fantastiku, filozofiju i pitanja umjetne inteligencije.

No cijela priča počela je mnogo ranije.

Originalni „Westworld“ iz 1973. napisao je i režirao Michael Crichton, književnik koji će godinama poslije napisati „Jurski park“. I ovdje je u središtu priče zabavni park — samo što stvari ubrzo krenu katastrofalno pogrešnim smjerom.

Radnja se odvija u futurističkom tematskom parku u kojem imućni posjetitelji plaćaju kako bi mogli živjeti fantaziju Divljeg zapada. Park je naseljen iznimno naprednim humanoidnim robotima koji gostima omogućuju da bez posljedica glume revolveraše.

Barem dok sustav ne zakaže.

Nakon što roboti postanu smrtonosni, Martin, kojeg glumi Richard Benjamin, mora se boriti za preživljavanje u svijetu koji je trebao biti bezazlena zabava.

Crichtonov film nije toliko složen i razgranat kao kasnija HBO-ova serija, ali upravo mu jednostavniji pristup ide u prilog. Priča je izravna, a istodobno puna zanimljivih ideja i društvenih komentara.

Više od pola stoljeća nakon nastanka, brojne teme filma i dalje djeluju iznenađujuće aktualno, a dodatnu težinu daju mu glumci poput Yula Brynnera i Jamesa Brolina.

„Westworld“ je danas zanimljiv i kao vremenska kapsula — rani primjer ideja kojima će se Crichton vraćati kroz čitavu svoju karijeru.

Film je nedavno dobio i luksuzno UHD izdanje izdavača Arrow Films, što ipak pokazuje da nije zaboravljen — a bila bi prava šteta da jest.

Dark Star (1974.)

John Carpenter danas je poznat kao jedan od velikih majstora horora, redatelj klasika poput „Noći vještica“ i „Stvora“.

No prije Michaela Myersa i antarktičkog užasa njegova je redateljska karijera započela neobičnom, izrazito jeftinom znanstvenofantastičnom komedijom „Dark Star“.

Film je čudan, zabavan, povremeno zbunjujući i potpuno drukčiji od onoga po čemu će Carpenter poslije postati poznat, ali upravo ga to čini posebno zanimljivim.

Priča je smještena u daleku budućnost i prati skupinu astronauta čiji je zadatak uništavati nestabilne planete. Nakon dvadeset godina misije suočavaju se s nizom problema — od neposlušnog izvanzemaljskog stvorenja do inteligentne bombe koja počinje propitivati smisao vlastitog postojanja.

Foto: University of Southern California / „Dark Star“ (1974.)

Scenarij su napisali Carpenter i Dan O'Bannon, kasnije jedan od autora „Aliena“.

Projekt je izvorno nastao kao studentski film, da bi naknadno bio proširen u dugometražno ostvarenje.

„Dark Star“ zasigurno nije Carpenterov najbolji film, ali iz današnje perspektive pruža fascinantan uvid u njegove početke. Već se ovdje mogu prepoznati tragovi redatelja koji će poslije postati jedan od najvažnijih autora žanrovskog filma.

Carpenter je tijekom karijere nebrojeno puta dokazao da uz malo novca može postići mnogo, a „Dark Star“ možda je najraniji dokaz te sposobnosti.

Film je neobuzdan, vrlo neobičan i nepogrešivo proizvod svog vremena. Istodobno pokazuje da velika ideja ponekad može biti važnija od velikog budžeta.

Terror of Mechagodzilla (1975.)

Svatko tko se zanima za znanstvenofantastične filmove sedamdesetih vjerojatno je u životu pogledao barem jednog „Godzillu“. Ipak, brojni rani nastavci te dugovječne franšize često se u sjećanju stapaju jedan s drugim.

„Terror of Mechagodzilla“ iz 1975. zaslužuje izdvojeno gledanje.

Foto: Toho / „Terror of Mechagodzilla“ (1975.)

Riječ je o jednom od najboljih primjera klasične kaiju akcije izvedene uz pomoć glumaca u golemim gumenim kostimima — prije nego što je računalna animacija preuzela filmska čudovišta.

Priča počinje nakon što ekspediciju koja pokušava pronaći ostatke Mechagodzille zaustavi golemi dinosaur Titanosaurus. Istodobno, Interpolova istraga dovodi biologa do rada doktora Mafunea i njegove misteriozne kćeri Katsure.

Njihova povezanost s izvanzemaljcima i novom, poboljšanom verzijom Mechagodzille na kraju vodi prema spektakularnom sukobu čak triju čudovišta.

Dok je originalna „Godzilla“ iz 1954. bila snažna metafora za ratnu traumu i nuklearno razaranje, „Terror of Mechagodzilla“ bez zadrške prihvaća pretjeranost i ludilo kasnijih nastavaka.

Film je šaren, neobuzdan i povremeno vrlo kičast, ali njegov završni čin pruža upravo ono zbog čega su ljubitelji kaiju filmova desetljećima ostali vjerni serijalu.

Posebnu težinu filmu daje povratak Ishira Honde, redatelja originalne „Godzille“. Ovo je ujedno bio posljednji film originalnog razdoblja serijala poznatog kao era Shōwa.

A završio je upravo onako kako priliči — velikim obračunom Godzille, Mechagodzille i Titanosaurusa.

Nakon takvog prizora čovjek gotovo poželi da se filmska industrija barem povremeno ponovno vrati praktičnim efektima i čudovištima u kostimima.

Planet of Dinosaurs (1977.)

Kada danas govorimo o filmovima s dinosaurima, teško je pobjeći od franšiza „Jurski park“ i „Jurski svijet“.

Razlog je očit: Spielbergov „Jurski park“ iz 1993. bio je revolucionaran film čiji vizualni efekti i danas izgledaju impresivno.

Ali dinosauri su filmskim ekranima hodali mnogo prije toga.

„Planet of Dinosaurs“ iz 1977. zanimljiv je primjer kako je ovaj podžanr znanstvene fantastike izgledao u razdoblju prije „Jurskog parka“.

Naravno, u ovu priču neizostavno moramo uključiti i Karela Zemana. Njegova „Cesta do pravěku“ („Journey to the Beginning of Time“, 1955.) nije iz 70-ih pa ne može u ovu konkretnu listu. Ipak, estetski je taj srednjoeuropski spoj paleontološke ilustracije, maketa, stop-motiona i avanturističkog SF-a važan prethodnik filmovima poput „Planeta dinosaura“.

Foto: Cineworld Pictures / „Planet of Dinosaurs“ (1977.)

Priča je vrlo jednostavna. Pilot svemirskog broda Jim, kojeg glumi James Whitworth, zajedno s ostalim članovima posade mora napustiti letjelicu. Završavaju na nepoznatom planetu prepunom pretpovijesnih čudovišta.

Slijedi, očekivano, borba za preživljavanje uz obilje stop-motion dinosaura.

Redatelj James Shea maksimalno je iskoristio tada dostupne tehnike animacije. Upravo su dinosauri i danas glavni razlog za gledanje filma.

Sve ostalo prilično je jeftino i pomalo naivno, ali u njegovoj retro estetici postoji određeni šarm.

Još je zanimljivije promatrati koliko su se filmske tehnike i vizualni efekti promijenili u svega šesnaest godina između „Planeta dinosaura“ i „Jurskog parka“.

Razlika između ta dva filma golema je i predstavlja izvrstan primjer koliko je brzo filmska tehnologija napredovala.

Zbog toga „Planet of Dinosaurs“ nije zanimljiv samo ljubiteljima neobičnih B-filmova. Može ga se gledati i kao svojevrsnu filmsku vremensku kapsulu — podsjetnik na razdoblje kada su ambiciozne ideje često morale nadoknađivati vrlo ograničene tehničke mogućnosti.

Sedamdesete su iza sebe ostavile nebrojene klasike, ali upravo se među manje poznatim naslovima najbolje vidi koliko je znanstvena fantastika tog desetljeća bila raznolika.

Od političke alegorije i pobune majmuna, preko robota koji se okreću protiv ljudi i egzistencijalnih bombi u svemiru, pa sve do Mechagodzille i stop-motion dinosaura, ovih pet filmova pokazuje koliko je prostora tada bilo za neobične ideje i eksperimente.

Neki od njih ostarjeli su bolje od drugih, a poneki danas djeluju šarmantno zastarjelo. No svaki od njih na svoj način predstavlja zanimljiv komadić povijesti znanstvenofantastičnog filma.

Ako ste već pogledali najveće klasike 70-ih, možda je vrijeme da pružite priliku i ovim pomalo zaboravljenim naslovima.

Bonus preporuka: Soylent Green (1973.)

Ako postoji jedan film koji zaslužuje počasno mjesto uz ovu listu, onda je to „Soylent Green“ Richarda Fleischera iz 1973. godine. Možda nije zaboravljen kao neki naslovi s ove liste, ali danas se o njemu govori nešto rjeđe nego o najvećim SF klasicima tog desetljeća.

Foto: MGM / „Soylent Green“ (1973.)

Charlton Heston glumi policijskog detektiva Roberta Thorna koji pokušava riješiti ubojstvo u prenapučenom i ekološki devastiranom New Yorku budućnosti. Hrane, vode i životnog prostora sve je manje, društvene razlike postale su ekstremne, a milijuni ljudi ovise o industrijski proizvedenoj hrani korporacije Soylent.

Film je snimljen 1973., ali njegov pogled na nestašicu resursa, prenapučenost, uništavanje okoliša i moć velikih korporacija danas djeluje gotovo neugodno aktualno. Upravo zato „Soylent Green“ nije samo zanimljiv artefakt znanstvene fantastike sedamdesetih nego i jedan od najpamtljivijih distopijskih filmova tog razdoblja.

Ako ste već pogledali svih pet filmova s ove liste, neka vam „Soylent Green“ bude šesti.

Izvor: Slashfilm / Ryan Scott; obrada: Popcorn