Bill Murray danas slavi 76. rođendan. Postoje glumci koji desetljećima pokušavaju dokazati koliko su različiti, mijenjaju glas, hod, izgled i naglasak, nestaju u svojim likovima. A onda postoji Bill Murray. Čovjek koji je gotovo cijelu karijeru proveo izgledajući kao Bill Murray, govoreći kao Bill Murray i ostavljajući dojam da mu je upravo palo na pamet ono što je izgovorio. I upravo je u tome njegova neobična veličina. Od televizijske anarhije Saturday Night Livea i prvih velikih komedija, preko ‘Istjerivača duhova’ (‘Ghostbusters’) i ‘Beskrajnog dana’ (‘Groundhog Day’), pa sve do ‘Tajkuna iz Rushmorea’ (‘Rushmore’), ‘Izgubljenih u prijevodu’ (‘Lost in Translation’) i suradnji s Wesom Andersonom i Jimom Jarmuschom, Murray je napravio nešto što nije baš često u Hollywoodu. Nije odbacio komičara da bi postao ozbiljan glumac. Otkrio je da su komičar i melankolik cijelo vrijeme bili isti čovjek.

Foto: Bill Murray na 78. Filmskom festivalu u Cannesu, uoči premijere filma The Phoenician Scheme, 18. svibnja 2025. Izvor: Sameer Al-Doumy / AFP via Getty Images.

Čovjek kojemu je dosadno i prije nego što film počne

Murrayjeva komedija nikada nije počivala samo na gegu. Njegovo najjače oružje vrlo je rano postala nezainteresiranost. Dok svi oko njega paničare, viču ili pokušavaju biti ozbiljni, Murray izgleda kao čovjek koji je već shvatio koliko je cijela situacija apsurdna. U ‘Golf klubu’ (‘Caddyshack’) njegov Carl Spackler vodi vlastiti mali rat protiv krtice kao da sudbina čovječanstva ovisi o travnjaku. U ‘Vojničinama’ (‘Stripes’) autoritet postoji uglavnom zato da bi mu se Murray mogao rugati. A kada je stigao Peter Venkman, Murray je pronašao možda savršeni lik za svoj tadašnji komični temperament.

Foto: Bill Murray kao Carl Spackler u filmu ‘Golf klub’ (‘Caddyshack’), 1980. Izvor: Warner Bros. / Orion Pictures; fotografija reproducirana u Vogueu.

Venkman u ‘Istjerivačima duhova’ lovi nadnaravna bića, ali ponaša se kao da mu je i sama pomisao na ozbiljnost pomalo sumnjiva. Murray ne pokušava pobijediti kaos oko sebe. On ga promatra, dobaci nešto i nastavi dalje. U filmu prepunom duhova, čudovišta, protonskih naprtnjača i čovjeka od sljezovih kolačića, njegova najveća specijalna moć ostaje lice čovjeka kojeg ništa od toga posebno ne impresionira.

Što ćemo s Bobom?

Frank Oz je 1991. napravio nešto gotovo savršeno jednostavno. U ‘Što ćemo s Bobom?’ (‘What About Bob?’) stavio je Billa Murraya nasuprot Richardu Dreyfussu i pustio jednog da bude sve mirniji što drugi postaje luđi. Bob Wiley trebao bi biti problem. Neurotičan je, opsesivan, ne razumije granice i slijedi svog psihijatra na obiteljski odmor. Dr. Leo Marvin trebao bi biti razuman čovjek. Ali Murray i Dreyfuss malo-pomalo okreću njihove pozicije. Bob osvaja Marvinovu obitelj i okolinu upravo zato što prestaje pokušavati biti normalan, dok ugledni psihijatar, očajan što nitko drugi ne vidi katastrofu koju on vidi, postupno gubi kontrolu.

Foto: Bill Murray kao Bob Wiley i Richard Dreyfuss kao dr. Leo Marvin u filmu ‘Što ćemo s Bobom?’ (‘What About Bob?’) Franka Oza. Izvor: Buena Vista Distribution Company.

Murray tu pokazuje možda najčišću verziju vlastitog komičnog paradoksa: može biti nepodnošljiv lik kojega publika ipak želi zagrliti. Što Bob više izluđuje Lea, to je nama simpatičniji. Što Leo ima više razloga biti bijesan, to nam izgleda luđe. Frank Oz razumio je da film ne treba zatrpavati dodatnim mehanizmima. Ima Murraya, ima Dreyfussa i između njih postavlja fitilj. Ironija je da odnos iza kamere nije bio ni približno tako bezazlen. Sukobi Murraya i Dreyfussa tijekom snimanja s vremenom su postali gotovo jednako poznati kao i sam film, premda se njihove verzije pojedinih događaja razlikuju. Teško je danas gledati kako Bob dovodi Lea do ruba živčanog sloma, a ne pomisliti kako je dio napetosti postojao i kada je Frank Oz rekao „rez“.

A onda se probudio. Ponovno.

Ako postoji film u kojem su se susreli svi dotadašnji Murrayji i iz kojeg se rodio onaj koji će doći poslije, onda je to ‘Beskrajan dan’ Harolda Ramisa. Phil Connors u početku je gotovo destilat ranog Murraya: ciničan, sebičan, inteligentan i duboko uvjeren da je bolji od ljudi koji ga okružuju. A onda se probudi 2. veljače. I ponovno 2. veljače. I ponovno.

U početku Phil beskonačnost koristi upravo onako kako bismo očekivali od ranog Murraya. Ako posljedice ne postoje, onda ne postoje ni pravila. Jede koliko želi, krade, manipulira ljudima, zavodi žene i pretvara cijeli Punxsutawney u privatno igralište. Ali ista sloboda postupno postaje kazna. Jedna od najvažnijih promjena događa se kada Phil shvati da postoje stvari koje ne može pobijediti ni beskonačnim brojem pokušaja. Starca kojega pronalazi na ulici pokušava spasiti iznova i iznova, ali svaki put stiže do istog kraja. Čovjek koji je mislio da kontrolira vlastiti mali svemir prvi put nailazi na nešto pred čim njegov cinizam ne vrijedi ništa.

Video: Svako jutro ista pjesma, isti datum i isti Phil Connors – Bill Murray u ‘Beskrajnom danu’ (‘Groundhog Day’).

Tu ‘Beskrajan dan’ prestaje biti samo genijalna komedija o čovjeku zarobljenom u vremenu. Murrayev cinizam, dotad njegovo najveće komično oružje, postaje zatvor. Phil može naučiti sve trikove, predvidjeti svaki događaj, zavesti gotovo svakoga i umrijeti koliko god puta želi, ali ujutro će ponovno otvoriti oči uz istu pjesmu. Jedini izlaz nije bijeg iz Punxsutawneyja nego bijeg iz samoga sebe. Tu negdje počinje drugi Bill Murray. Ili možda shvaćamo da drugoga nikada nije ni bilo.

Kada Bill Murray režira Billa Murraya

Između Boba i Phila postoji još jedan Murray kojeg vrijedi izvući iz pomalo nepravednog zaborava. ‘Brza promjena’ (‘Quick Change’) iz 1990., koju je režirao zajedno s Howardom Franklinom, ostala je jedini dugometražni film na kojem je Murray potpisan kao redatelj. Početak je gotovo savršen: Murray odjeven kao klaun ulazi u banku i pljačka je. Ali prava muka ne počinje pljačkom nego pokušajem bijega iz New Yorka. Grad postaje golemi apsurdni labirint u kojem ništa ne funkcionira onako kako bi trebalo, a Murray radi ono što najbolje zna: sve više se umara od svijeta koji ga okružuje.

Foto: Bill Murray kao Grimm, pljačkaš banke prerušen u klauna, u filmu ‘Brza promjena’ (‘Quick Change’) iz 1990. Izvor: Warner Bros.

Možda upravo zato ‘Brza promjena’ toliko dobro pristaje njegovoj filmografiji. Kada je dobio priliku režirati samoga sebe, Bill Murray nije napravio film u kojem je veći od života. Napravio je film u kojem mu život ide na živce. I tu je već nešto od čovjeka koji će nekoliko godina poslije očajnički pokušavati pobjeći iz jednog jedinog dana. Murrayev svijet možda se mijenja, ali Murray u njemu ostaje čovjek koji bi najradije pronašao izlaz.

De Niro se boji, Murray prijeti

Još neobičniji Murray pojavio se 1993. u ‘Jednoj ženi i dva muškarca’ (‘Mad Dog and Glory’) Johna McNaughtona. Već sama podjela uloga djeluje kao mala šala na račun očekivanja publike. Robert De Niro, čovjek koji je već bio Travis Bickle i Jake LaMotta, ovdje je Wayne „Mad Dog“ Dobie, povučeni policijski fotograf kojemu nadimak zvuči gotovo podrugljivo. Bill Murray je Frank Milo, gangster. I funkcionira.

Foto: Robert De Niro kao Wayne „Mad Dog“ Dobie i Bill Murray kao Frank Milo u ‘Jednoj ženi i dva muškarca’ (‘Mad Dog and Glory’) – jedan je povučeni policajac, drugi gangster, upravo suprotno od onoga što je publika od njih tada očekivala. Izvor: Universal Pictures / Ronald Grant Archive / Mary Evans Picture Library.

Murray ne pokušava postati Joe Pesci. Upravo suprotno. Frank Milo govori mirno, smiješi se i djeluje gotovo prijateljski. To je ista ona Murrayjeva ležernost koja nas je godinama razoružavala, samo što je McNaughton iz nje izvukao nešto sasvim drugo. Odjednom ne znamo krije li se iza osmijeha šala ili prijetnja. Upravo zato film toliko dobro pristaje priči o Murrayu: nije morao postati drugi glumac da bi odigrao gangstera. Dovoljno je bilo promijeniti okolnosti u kojima gledamo istog Billa Murraya. Uma Thurman između njega i De Nira dodatno okreće odnose moći, ali najzanimljiviji obrat ostaje pred nama: De Niro se boji, a Murray prijeti.

Wes Anderson pronašao je čovjeka iza šale

A onda je došao ‘Tajkun iz Rushmorea’. Wes Anderson nije izmislio ozbiljnog Billa Murraya, ali je možda prvi potpuno shvatio što se nalazi iza njegova komičnog oklopa. Herman Blume još uvijek ima Murrayjevu ironiju i umor, samo što više nema kamo pobjeći. Smiješan je zato što je nesretan, a nesretan zato što vrlo dobro zna koliko mu je život postao prazan. Dovoljno ga je gledati na zabavi njegovih sinova, izdvojenog od ljudi koji ga okružuju, kako završava u bazenu. Murray gotovo ništa ne mora objasniti. Čovjek koji je nekada izgledao kao da mu je dosadno zato što je pametniji od svih sada izgleda kao da mu je dosadno zato što više ne zna gdje pripada.

Foto: Herman Blume usred zabave na kojoj kao da uopće nije prisutan – Bill Murray u ‘Tajkunu iz Rushmorea’ (‘Rushmore’) Wesa Andersona. Izvor: Buena Vista Pictures / Touchstone Pictures.

Odjednom ono isto lice koje je nekoć govorilo da ništa nije važno počinje govoriti nešto sasvim drugo: možda mu je ipak važno, samo više ne zna što bi s tim. Anderson će se Murrayu vraćati iz filma u film, a jedan od njihovih najljepših zajedničkih likova postat će Steve Zissou u ‘Panici pod morem’ (‘The Life Aquatic with Steve Zissou’). Opet imamo čovjeka koji je izgradio vlastitu personu i sada više nije siguran postoji li išta ispod nje. To je gotovo savršena uloga za glumca koji je desetljećima nosio personu Billa Murraya.

Izgubljen negdje između Tokija i sebe

Sofia Coppola otišla je još dalje. U ‘Izgubljenima u prijevodu’ Murrayev Bob Harris gotovo da nema gdje sakriti ironiju. Daleko je od kuće, u Tokiju snima reklamu za viski, brak mu postoji uglavnom preko telefona, a život mu se pretvorio u nešto što promatra sa strane. Već snimanje reklame govori gotovo sve: redatelj mu dugo i strastveno objašnjava što želi, prevoditeljica sve sažme u nekoliko riječi, a Murray ostane sjediti s onim svojim izrazom čovjeka koji više nije siguran je li problem u svijetu ili u njemu.

Onda upozna Charlotte, koju glumi Scarlett Johansson. Ne događa se mnogo, a događa se gotovo sve. Dvoje ljudi koji ne znaju što žele prepoznaju jedno drugo u trenutku u kojem nijedno nema odgovor. Murray ovdje ne mora napraviti gotovo ništa. Pogled, stanka, poluosmijeh i ona njegova poznata umorna nezainteresiranost odjednom više nisu komični mehanizam. Postali su tuga.

Jim Jarmusch u ‘Slomljenom cvijeću’ (‘Broken Flowers’) otići će možda još dalje. Murrayev Don Johnston putuje u potragu za mogućim sinom i ženama iz vlastite prošlosti, a glumac kao da sa svakim kilometrom uklanja još jedan sloj izvedbe. Ostaje lice. Isto ono lice koje smo gledali desetljećima. Samo što se sada više ne smijemo uvijek kada ga vidimo.

Uvijek isti Bill Murray

U tome možda i jest tajna njegove karijere. Carl Spackler, Peter Venkman, Bob Wiley, Phil Connors, Herman Blume, Steve Zissou i Bob Harris na papiru su vrlo različiti ljudi. Ali kroz svakoga od njih provlači se isti čovjek koji kao da stoji pola koraka izvan svijeta i promatra ga s blagom nevjericom.

Kada je bio mlad, to je izgledalo kao pobuna. Kasnije kao cinizam. Onda kao umor. Na kraju kao melankolija. Cijelo to vrijeme bio je to onaj isti Bill Murray. Možda smo se mijenjali mi.

Ne u smislu da nam Bill Murray dosadi. Jer, bojimo se da ni neće.

Foto: Za kraj – zdravica slavljeniku. Bill Murray kao Bob Harris u ‘Izgubljenima u prijevodu’ (‘Lost in Translation’) Sofije Coppole. Izvor: Focus Features.