AKIRA KUROSAWA: IMPERATOR IZA KAMERE
Dobio je nadimak Tenno – Imperator zbog iznimnog autoriteta, perfekcionizma i gotovo potpune kontrole koju je zahtijevao tijekom snimanja.
Imperator iza kamere
Dobio je nadimak Tenno – Imperator zbog iznimnog autoriteta, perfekcionizma i gotovo potpune kontrole koju je zahtijevao tijekom snimanja. Njegovim kadrom glumac, bez obzira na to kolika zvijezda bio, nije mogao jednostavno prošetati. Zapravo, mogao je šetati i do sudnjega dana, ali kadar bi se ponavljao upravo onoliko dugo dok ne bi bio izveden onako kako je Tenno želio, bez obzira na to koliko će vremena potrošiti dok ne završi film.
Foto: Akira Kurosawa za Panavision kamerom tijekom rada na filmskom setu. Izvor: Alamy.
Zato su producenti u Japanu nerijetko očajavali jer su njegovi filmovi znali biti produkcijski zahtjevni i skupi. No rezultat tog perfekcionizma bio je opus iznimne kvalitete, s nevjerojatnim brojem filmova koji danas s pravom nose titulu klasika, ne samo japanske nego i svjetske kinematografije. Malo je redatelja koji se u tom smislu mogu uspoređivati s Kurosawom Akirom. U skladu s japanskom tradicijom navođenja najprije prezimena, a zatim imena, u daljnjem ćemo tekstu uglavnom poštivati taj princip.
Djetinjstvo i presudan utjecaj brata Heiga
Akira Kurosawa rođen je 23. ožujka 1910. u Tokiju, kao osmo i posljednje dijete u obitelji Isamua Kurosawe, čovjeka vojničkog obrazovanja koji je radio na području tjelesnog odgoja. Unatoč takvoj pozadini, njegov otac nije bio zatvoren prema novim umjetničkim formama. Naprotiv, poticao je Akiru da odlazi u kino, što će se pokazati jednom od važnih okolnosti njegova odrastanja.
Foto: Heigo Kurosawa (lijevo) s mlađim bratom Akirom Kurosawom, oko 1913. godine. Izvor: obiteljski arhiv Kurosawa / reprodukcija u 'Something Like an Autobiography' ('Nešto poput autobiografije')
Drugi veliki uzor i poticaj bio mu je četiri godine stariji brat Heigo, iznimno inteligentan i osjetljiv mladić. Nakon što nije uspio izboriti mjesto u jednoj od vodećih tokijskih škola, njegov se život počeo razvijati drukčijim putem. Posebno ga je privlačila strana književnost, a poslije će pronaći posao kao benshi, pripovjedač koji je u japanskim kinima uživo pratio projekcije nijemih filmova. Upravo će preko Heiga Akira mnogo intenzivnije upoznati svijet filma i niz značajnih stranih ostvarenja.
Utjecaj starijega brata na Akiru seže još dublje. Jedno od njihovih najznačajnijih zajedničkih iskustava dogodilo se 1923. godine nakon Velikog potresa Kantō. Heigo je poveo mlađeg brata kroz razoreni Tokio i tjerao ga da ne odvraća pogled od prizora uništenja i mrtvih tijela. Akira se bojao da će ga nakon svega progoniti noćne more, no kada se to nije dogodilo, shvatio je smisao bratove neobične lekcije: strah se ne pobjeđuje zatvaranjem očiju pred onime što nas užasava, nego suočavanjem s tim.
Pojava zvučnog filma početkom tridesetih godina gotovo je uništila profesiju benshi pripovjedača, a Heigov se život našao u dubokoj krizi. Godine 1933., u dobi od 27 godina, počinio je samoubojstvo. Bilo bi prejednostavno njegovu smrt pripisati samo gubitku profesije, ali nestanak svijeta kojemu je pripadao svakako je bio dio mnogo složenije osobne tragedije. Heigova smrt snažno je pogodila Akiru i ostavila dubok trag u njegovu životu i umjetnosti.
Od slikarstva do filmskog studija
Nakon škole Kurosawa se ozbiljnije počeo baviti slikarstvom. Prema vlastitom priznanju, dugo je osjećao da nema potpuno izgrađen vlastiti stil i da se previše oslanja na umjetnike kojima se divio. Sredinom tridesetih godina postalo mu je jasno da će slikanjem teško osigurati egzistenciju pa se prijavio na natječaj studija P.C.L. (Photo Chemical Laboratories), iz kojega će poslije nastati čuveni Toho.
Na testiranju za pomoćnika redatelja dobio je pitanje o strukturnim nedostacima japanske kinematografije. Njegov odgovor očito je ostavio snažan dojam. Među stotinama kandidata izborio je mjesto pomoćnika redatelja, premda u tom trenutku još nije bio uvjeren da želi život posvetiti režiji. Otac ga je potaknuo da ostane, stekne iskustvo i vidi kamo će ga taj put odvesti.
Posebno važan mentor bio mu je Yamamoto Kajiro, kojega je Kurosawa s poštovanjem nazivao Yama-san. Upravo ga je Yamamoto učio da redatelj mora razumjeti scenarij i ovladati njegovim pisanjem. Kurosawa se tih lekcija poslije prisjećao u autobiografskoj knjizi 'Something Like an Autobiography' ('Nešto poput autobiografije'). Kod Yamamota je stekao iskustvo u različitim dijelovima filmske proizvodnje, od asistentskih poslova i rada s drugom ekipom do montaže i organizacije snimanja. Bio je to praktičan filmski fakultet nakon kojega je bio spreman sam stati iza kamere.
Prvi filmovi i ratne godine
Kako je Japan tada bio u ratu, studiji su vrlo oprezno povjeravali projekte mladim redateljima, dok je izbor tema bio pod snažnim nadzorom. Kurosawinu pažnju privukla je najava romana 'Sugata Sanshiro' ('Saga o judu'). Kada se knjiga napokon pojavila, nabavio ju je odmah, pročitao je i zaključio da u njoj vidi svoj prvi film. Producenta je nagovorio da što prije osigura prava, a rezultat je bio njegov redateljski prvijenac iz 1943. godine.
'Sugata Sanshiro' ('Saga o judu') ostvario je velik uspjeh pa je Kurosawa 1945. snimio i nastavak 'Zoku Sugata Sanshiro' ('Saga o judu II'). Nastavak je bio jedan od projekata koje je prihvatio više zbog zahtjeva studija i ratnih okolnosti nego zbog osobne umjetničke potrebe. Sličan kompromis predstavljao je 'Ichiban Utsukushiku' ('Najljepše'), film o radnicama u tvornici optičke opreme, zamišljen i kao djelo koje će podizati ratni moral. Ipak, Kurosawa je i unutar takvih ograničenja pokazivao zanimanje za pojedinca, njegovu odgovornost, slabosti i moralne dvojbe.
Foto: Tri kralja: Takashi Shimura, Akira Kurosawa i Toshiro Mifune, uoči snimanja 'Shichinin no Samurai' ('Sedam samuraja'), 1953. godine. Izvor: 'Sekai Geino Gaho', lipanj 1953. / Wikimedia Commons.
Već je u ranim filmovima pokazivao ono što će poslije postati dijelom njegova prepoznatljivog redateljskog rukopisa: snažan ritam, precizno kretanje glumaca unutar kadra, dinamičnu montažu i sposobnost da se više radnji odvija istodobno, a da gledatelj nikada ne izgubi osjećaj za ono što je važno. Nakon Drugoga svjetskog rata japanska se kinematografija iznenađujuće brzo oporavila, a Kurosawa je postao jedan od autora koji će je uskoro izvesti i pred svjetsku publiku.
Kurosawa i Toshiro Mifune
Godine 1948. započelo je jedno od najslavnijih partnerstava u povijesti filma. U filmu 'Yoidore Tenshi' ('Pijani anđeo') Kurosawa je prvi put režirao Toshira Mifunea. Sam Mifune u početku uopće nije planirao glumačku karijeru. Nakon rata želio je pronaći posao povezan s fotografijom, ali njegov je životopis završio među kandidatima za Tohov natječaj za nova glumačka lica.
Njegov nastup na audiciji bio je silovit, nekonvencionalan i za dio komisije gotovo neprihvatljiv. Kurosawa je, međutim, u toj sirovoj energiji odmah vidio izniman glumački potencijal. Zauzeo se za Mifunea i uskoro mu dao ulogu koja će promijeniti karijere obojice. Slijedilo je ukupno 16 zajedničkih filmova, od 'Yoidore Tenshi' ('Pijani anđeo') 1948. do 'Akahige' ('Crvenobradi') 1965. godine.
Mifune je Kurosawinim filmovima donosio nevjerojatnu fizičku energiju, nepredvidivost i snažnu prisutnost. Mogao je u istom liku spojiti grubost, humor, bijes, ranjivost i dostojanstvo. Njihova je suradnja stvorila neke od najupečatljivijih likova svjetske kinematografije, a Mifune je poslije s velikim poštovanjem govorio o radu s Kurosawom.
Takashi Shimura – tiha snaga Kurosawinih filmova
Uz Mifunea, još je jedan glumac imao posebno mjesto u Kurosawinu filmskom svijetu – Takashi Shimura. Zapravo, Shimura je nastupio u čak 21 Kurosawinu filmu, više nego ijedan drugi glumac u njegovoj filmografiji. Dok je Mifune često donosio eksplozivnost, fizičku snagu i neobuzdanu energiju, Shimura je bio njegova gotovo savršena suprotnost: tih, suzdržan i duboko ljudski glumac koji je sitnom gestom ili pogledom mogao izraziti čitav unutarnji život lika.
Dvije su njegove uloge posebno nezaboravne. U filmu 'Ikiru' ('Živjeti') glumi Kanjija Watanabea, birokrata suočenog sa smrću koji tek na kraju života pokušava pronaći smisao vlastitog postojanja. U 'Shichinin no Samurai' ('Sedam samuraja') tumači Kambeija Shimadu, mudrog i iskusnog vođu skupine samuraja koji pristaju braniti selo od razbojnika. Ako je Mifune predstavljao divlju i strastvenu stranu Kurosawina svijeta, Shimura je često bio njegovo smirenije, mudrije i melankoličnije lice.
Foto: Akira Kurosawa s filmskom ekipom i kamerama na snimanju 'Shichinin no Samurai' ('Sedam samuraja'), 1953.–1954.Izvor: Kurosawa Digital Archive / Ryukoku University.
'Rašomon' otvara vrata svijeta
Godine 1950. nastao je 'Rashomon' ('Rašomon'), prema djelima Ryunosukea Akutagawe, prije svega pričama 'Rashomon' ('Rašomon') i 'In a Grove' ('U šumarku'). Studio nije bio uvjeren da film ima velik komercijalni potencijal, ali Kurosawa ga je uspio dovršiti.
Priča o zločinu koji različiti svjedoci opisuju na međusobno proturječne načine ostavila je toliko snažan trag da je izraz „rašomonski“ s vremenom ušao u širu uporabu kao oznaka za situaciju u kojoj postoji više nespojivih verzija istoga događaja.
Nakon toga Kurosawa je krenuo u jedan od svojih najosobnijih projekata, ekranizaciju romana Fjodora Dostojevskog 'The Idiot' ('Idiot'). Film 'Hakuchi' ('Idiot') studio je smatrao predugim te ga je, protiv Kurosawine volje, znatno skratio. Rezultat nije ostvario uspjeh kakav je redatelj očekivao, a Kurosawa se našao u profesionalno vrlo teškoj situaciji.
Foto: Toshiro Mifune i Machiko Kyō u filmu 'Rashomon' ('Rašomon'), 1950. Izvor: Daiei Studios / Wikimedia Commons.
Tada je stigla vijest koja će sve promijeniti. 'Rashomon' ('Rašomon') osvojio je 1951. Zlatnog lava na Filmskom festivalu u Veneciji. Ubrzo je dobio i počasno priznanje Američke filmske akademije kao istaknuti film na stranom jeziku, u vrijeme prije nego što je današnja kategorija najboljeg međunarodnog filma postala redovita natjecateljska kategorija. Bio je to prijelomni trenutak. Kurosawa je postao međunarodno poznat, a Zapad je s mnogo većim zanimanjem počeo otkrivati i druge japanske redatelje i filmove.
'Sedam samuraja', Shakespeare i utjecaj na vestern
Uslijedili su novi veliki filmovi. 'Ikiru' ('Živjeti') iz 1952. jedna je od Kurosawinih najhumanijih drama, dok je 'Shichinin no Samurai' ('Sedam samuraja') iz 1954. postao jedan od najutjecajnijih filmova u povijesti kinematografije. Priča o sedmorici samuraja koji pristaju braniti siromašno selo od razbojnika spojila je akciju, dramu, humor, društveni komentar i iznimno precizno oblikovane karaktere.
Kurosawin utjecaj na vestern nije se zaustavio samo na stilu i načinu režiranja. 'Shichinin no Samurai' ('Sedam samuraja') poslužio je kao izravna osnova za film Johna Sturgesa 'The Magnificent Seven' ('Sedmorica veličanstvenih') iz 1960. godine, u kojem su samuraje zamijenili revolveraši koji štite siromašno meksičko selo od razbojnika. Film je postao klasik vesterna, a prema poznatoj priči Kurosawa je bio toliko zadovoljan Sturgesovom verzijom da mu je u znak priznanja poklonio samurajski mač. Bio je to gotovo simboličan trenutak u odnosu japanskog samurajskog filma i američkog vesterna – žanrova koji su desetljećima međusobno posuđivali motive, likove i filmski jezik.
Kurosawa će se često vraćati japanskoj povijesti i književnim klasicima. Shakespeareov 'Macbeth' ('Macbeth') pretvorio je u samurajsku tragediju 'Kumonosu-jo' ('Krvavo prijestolje'), dok će mu mnogo godina poslije 'King Lear' ('Kralj Lear') poslužiti kao jedno od glavnih nadahnuća za monumentalni 'Ran' ('Kaos').
Foto: Tatsuya Nakadai kao Hidetora Ichimonji u jednoj od najupečatljivijih scena filma 'Ran' ('Kaos'), 1985. Izvor: 'Ran' ('Kaos'), red. Akira Kurosawa, 1985. / Studiocanal–Kadokawa; restauracija filma u 4K izvedena je pod nadzorom Studiocanala u suradnji s Kadokawom.
Njegov utjecaj bio je posebno snažan na vestern. 'Yojimbo' ('Tjelesna straža') iz 1961. poslužio je Sergiju Leoneu kao očita osnova za 'A Fistful of Dollars' ('Za šaku dolara'). Leoneov film bio je toliko blizak Kurosawinu djelu da je uslijedio i pravni spor oko neovlaštene prerade. Kurosawa je poslije snimio i 'Sanjuro' ('Sanjuro'), u kojem se Mifune vraća sličnom liku lutajućeg samuraja.
Jednako je važan i utjecaj filma 'Kakushi-toride no san-akunin' ('Skrivena tvrđava') iz 1958. na Georgea Lucasa i nastanak 'Star Wars' ('Ratovi zvijezda'). Lucas nikada nije skrivao koliko se divio Kurosawi. Posebno je prepoznatljiva ideja da se velika pustolovina promatra iz perspektive dvojice naizgled sporednih i nevažnih likova, što će u 'Star Wars' ('Ratovi zvijezda') dobiti svoju inačicu kroz C-3PO-a i R2-D2-a.
Kriza, pokušaj samoubojstva i povratak
Film 'Akahige' ('Crvenobradi') iz 1965. označio je kraj Kurosawine suradnje s Mifuneom, ali i početak vrlo teškog razdoblja u njegovoj karijeri. Film se snimao iznimno dugo, a promjene u japanskoj filmskoj industriji dodatno su otežavale financiranje velikih i skupih Kurosawinih projekata.
Potom je prihvatio rad na američko-japanskom ratnom spektaklu 'Tora! Tora! Tora!'. Suradnja s američkim producentima ubrzo se pretvorila u ozbiljan sukob oko načina rada, produkcijskih pravila i kreativne kontrole. Odnos se raspao, a studio 20th Century Fox na kraju je Kurosawu uklonio s projekta.
Godine 1970. snimio je svoj prvi film u boji, 'Dodes'ka-den' ('Dodes'ka-den'). Nastao je u okviru udruženja četvorice velikih japanskih redatelja koje su, uz Kurosawu, činili Masaki Kobayashi, Kon Ichikawa i Keisuke Kinoshita. Film je snimljen neuobičajeno brzo i trebao je označiti Kurosawin novi početak nakon katastrofalnog iskustva s 'Tora! Tora! Tora!'. Međutim, doživio je komercijalni neuspjeh.
Taj neuspjeh nije bio jedini razlog onoga što je uslijedilo, ali je pridonio dubokoj osobnoj i profesionalnoj krizi. U prosincu 1971. Kurosawa je pokušao počiniti samoubojstvo. Preživio je, oporavio se i ponovno počeo tražiti način da snima filmove, premda mu je u Japanu bilo sve teže pronaći financiranje za projekte kakve je želio ostvariti.
'Dersu Uzala' i novi početak
Prilika je stigla iz Sovjetskog Saveza. U produkciji Mosfilma Kurosawa je 1975. snimio 'Dersu Uzala' ('Dersu Uzala'), film prema zapisima ruskog istraživača Vladimira Arsenjeva o njegovu prijateljstvu sa sibirskim lovcem Dersuom.
Film je označio velik povratak. Osvojio je glavnu nagradu i nagradu FIPRESCI na Moskovskom filmskom festivalu, a zatim i Oscara za najbolji film na stranom jeziku kao predstavnik Sovjetskog Saveza. Kurosawa je dokazao da nakon svih profesionalnih i osobnih potresa još uvijek može stvarati filmove svjetske klase.
Lucas, Coppola i posljednje veliko razdoblje
Veliku ulogu u nastavku njegove karijere imali su filmaši koji su odrasli diveći se njegovu radu. George Lucas i Francis Ford Coppola posebno su pomogli da se osigura međunarodna podrška za 'Kagemusha' ('Sjena ratnika') iz 1980. godine. Njihov ugled i angažman bili su važni pri osiguravanju dodatnog financiranja, a obojica su bili izvršni producenti međunarodne verzije filma.
Nakon 'Kagemusha' ('Sjena ratnika') uslijedio je 'Ran' ('Kaos') 1985., jedan od vizualno najraskošnijih i najambicioznijih filmova njegove karijere. U poznim godinama Kurosawa se sve više okretao osobnijim temama. 'Yume' ('Snovi') iz 1990. niz je izrazito osobnih i vizualno dojmljivih priča koje djeluju poput filmskih sjećanja, strahova i snova samoga autora.
U kasnijim desetljećima svoje karijere Kurosawa je za velike i ambiciozne projekte često lakše pronalazio podršku u inozemstvu nego u Japanu. To, međutim, ne znači da u domovini nije bio priznat ili popularan. Mnogi njegovi filmovi bili su veliki japanski uspjesi, a 'Yojimbo' ('Tjelesna straža') bio je jedan od njegovih najvećih domaćih kinohitova.
Foto: Toshiro Mifune kao Kuwabatake Sanjuro u filmu 'Yojimbo' ('Tjelesna straža'), 1961. Izvor: Mifune Productions / Toho–Kurosawa Productions.
Na današnji dan otišao je Imperator
Na današnji dan, 6. rujna 1998. godine, napustio nas je Akira Kurosawa, jedan od najvećih redatelja u povijesti filma. Imao je 88 godina. Iza njega nije ostao samo niz klasika nego i golem utjecaj na generacije filmaša, od japanskih autora do redatelja poput Sergija Leonea, Georgea Lucasa, Francisa Forda Coppole, Martina Scorsesea i mnogih drugih.
Kurosawa je jednom, razmišljajući o zajedničkoj temi svojih filmova, zaključio da se ona možda svodi na jedno jednostavno pitanje: „Zašto ljudi ne mogu biti sretniji zajedno?“
Ne znam je li za života pronašao odgovor. Ja ga uvijek iznova tražim gledajući njegove filmove, ni ne znajući jesam li blizu rješenja. Jednostavno sam sretan što potraga za tim odgovorom zahtijeva da se njegovi filmovi uvijek iznova gledaju.