Alfred Hitchcock

13. kolovoza 1899. u londonskom Leytonstoneu rođen je Alfred Hitchcock, redatelj čije je ime s vremenom postalo gotovo sinonim za filmsku napetost.

Foto: Alfred Hitchcock, u Cinema: Alfred Hitchcock, Granada, 1966. godine

Hitchcock nije stvarao strah oslanjajući se prvenstveno na nasilje, nego na iščekivanje. Zanimalo ga je ono što gledatelj zna, ono što lik još ne zna i napetost koja nastaje između tih dviju pozicija. Upravo je zato često naglašavao razliku između iznenađenja i napetosti: iznenađenje traje nekoliko sekundi, dok se napetost može graditi minutama, pa i kroz čitav film.

Filmsku karijeru započeo je u britanskoj kinematografiji, gdje je već tijekom dvadesetih i tridesetih godina razvio motive kojima će se vraćati desetljećima.

U Granadinom programu Cinema 1966. godine, u razgovoru s Mikeom Scottom, nastupio je u za njega posve prirodnom okruženju – prostoriji strave u muzeju voštanih figura Madame Tussaud. Ondje je ispričao kako se s filmom počeo družiti još dvadesetih godina prošlog stoljeća, i to kao osoba zadužena za izradu međunaslova s opisima radnje ili razgovora likova u nijemim filmovima. Rad na titlovima doveo ga je u vezu sa scenaristima, gdje se, osim što se upoznavao s njima, i sam učio tajnama zanata, pa će u kasnijim godinama i sam sudjelovati u tome, premda je bio blagoslovljen time što je često imao vrhunske scenariste, poput Charlesa Bracketta ili Ernesta Lehmana. Od scenarista do redatelja u to je doba bio tek korak, nije bilo producenata, pa je i tu brzo pohvatao konce i već 1927. godine imamo njegov prvi cjeloviti redateljski rad, 'Vrt zadovoljstva'.

Foto: 'Vrt zadovoljstva', režija Alfred Hichcok, 1927. god.

U filmovima poput 'Ucjene', 'Čovjeka koji je previše znao', '39 stepenica', 'Sabotaže', 'Mladih i nevinih' i 'Dame koja nestaje' postupno se oblikovao prepoznatljiv Hitchcockov svijet: običan čovjek iznenada uvučen u opasnu situaciju, pogrešni identiteti, špijunske zavjere, bijeg, sumnja i osjećaj da se iza svakodnevice krije nešto prijeteće.

Posebno važnu ulogu u tom razdoblju imao je scenarist Charles Bennett. Njihova suradnja na filmovima kao što su 'Čovjek koji je previše znao', '39 stepenica', 'Tajni agent', 'Sabotaža' i 'Mladi i nevini' pomogla je oblikovati narativni obrazac koji će Hitchcock poslije iznova varirati. Junak koji nije profesionalni detektiv ili špijun, nego običan čovjek prisiljen snalaziti se u okolnostima koje ga nadilaze, postat će jedan od njegovih najtrajnijih motiva – čak će se uvriježiti pridjev „hitchcockovski“ i svima je odmah jasno što to znači. Brackett će imati i dodatnu ulogu, bit će važan kotačić Hitchcockova stizanja „preko bare“. Na upit „velikog gazde“ Davida O. Selznicka koga bi doveo od redatelja iz Engleske, Roberta Stevensona ili Hitcha, Brackett je rekao: obojicu – i tako je i bilo.

U Hitchcockovu filmskom svijetu važnu ulogu imala je i njegova obitelj. Supruga Alma Reville nije bila samo životna partnerica, nego i vrlo bliska suradnica koja je radila na scenarijima, montaži i razradi brojnih projekata. Njihova kći Patricia Hitchcock također se pojavila pred kamerom, i to u nekoliko očevih filmova, među kojima su 'Trema', 'Nepoznati iz Nord Expressa' i 'Psiho'. Tako je obitelj kod Hitchcocka bila prisutna i iza i ispred kamere, ne kao usputni dodatak, nego kao dio njegova stvaralačkog okruženja.

Foto: Patricia Hitchcock, 'Nepoznati iz Nord Expressa'

Dolaskom u Hollywood Hitchcock dobiva veće produkcijske mogućnosti, ali ne napušta ono što je razvio u Britaniji. Filmovi poput 'Rebecca', 'Sjena sumnje', 'Ozloglašena', 'Nepoznati iz Nord Expressa', 'Prozor u dvorište', 'Vrtoglavica', 'Sjever-sjeverozapad', 'Psiho' i 'Ptice' pokazuju koliko je široko mogao primijeniti vlastiti filmski jezik. U jednom trenutku mogao je režirati gotičku melodramu, u drugom špijunski triler, a zatim psihološki film ili gotovo čisti eksperiment u stvaranju nelagode.

Foto: James Mason kao Phillip Vandamm, 'Sjever-Sjeverozapad'

Njegovi protagonisti često nisu sigurni ni u ono što vide ni u ono što znaju. U 'Prozoru u dvorište' gledatelj je, zajedno s glavnim likom, prisiljen promatrati svijet iz ograničene perspektive. U 'Vrtoglavici' opsesija, identitet i pogled postaju važniji od same kriminalističke priče. U 'Psihu' Hitchcock ruši očekivanja publike i mijenja pravila filma usred njegove radnje. U 'Sjever-sjeverozapadu' vraća se motivu pogrešno optuženog čovjeka, ali ga pretvara u elegantan, duhovit i spektakularan hollywoodski triler.

Zanimljiva je i priča o tome tko će glumiti Rogera Thornhilla. James Stewart, nakon suradnje s Hitchcockom na 'Konopcu', 'Prozoru u dvorište', 'Čovjeku koji je previše znao' i 'Vrtoglavici', želio je nastaviti njihov uspješan niz i nadao se glavnoj ulozi u 'Sjever-sjeverozapadu'. Hitchcock je, međutim, za Thornhilla želio Caryja Granta. Umjesto da Stewartu to otvoreno kaže, Hitch je, prema često prepričavanoj hollywoodskoj anegdoti, jednostavno odugovlačio s odlukom dok Stewart više nije mogao čekati i prihvatio je drugi angažman. Tako je Hitchcock na kraju dobio upravo glumca kojega je želio. Grantova elegancija, ironija i sposobnost da i usred najveće opasnosti zadrži lakoću pokazale su se idealnima za lik Rogera Thornhilla.

Posebno mjesto u Hitchcockovu svijetu zauzimaju i njegove glasovite plavuše. Grace Kelly, Kim Novak, Eva Marie Saint, Tippi Hedren i druge glumice utjelovljivale su tip hladne, elegantne i naizgled nedodirljive žene iza čije se suzdržanosti često kriju strah, tajna, ranjivost ili snažna unutarnja napetost. Taj vizualni i karakterni tip postao je toliko prepoznatljiv da se s vremenom ustalio izraz „Hitchcockova plavuša“. Kod njega plava kosa nije bila samo estetski izbor, nego dio precizno oblikovanog identiteta ženskih likova, koji su često istodobno privlačni, tajanstveni i emocionalno složeni.

Za dobar suspense, međutim, nije dovoljan samo ugroženi junak – potreban je i uvjerljiv protivnik. Hitchcock je to vrlo dobro znao, pa su njegovi negativci često jednako pamtljivi kao i glavni protagonisti. U 'Sjever-sjeverozapadu' James Mason kao Phillip Vandamm djeluje mirno, uglađeno i gotovo aristokratski, što njegovu prijetnju čini još učinkovitijom.

U 'Nepoznatom iz Nord Expressa' Robert Walker kao Bruno Antony stvara sasvim drukčiju vrstu nelagode: šarmantan je, nepredvidiv i opsesivan, a njegova ideja o „zamjeni ubojstava“ pokreće cijelu priču. U 'Sjeni sumnje' Joseph Cotten kao ujak Charlie možda je još uznemirujući jer se zlo skriva iza poznatog i bliskog lica. Hitchcockovi negativci rijetko su jednostavne karikature; često su inteligentni, privlačni, duhoviti ili naizgled sasvim obični. Upravo zato djeluju opasnije. Napetost proizlazi iz činjenice da gledatelj često zna tko predstavlja prijetnju, ali ne zna kada će se ta prijetnja ostvariti.

Jedna od njegovih najvećih sposobnosti bila je pretvaranje sasvim običnih prostora i predmeta u izvore prijetnje. Stan, motel, vlak, cesta, tuš, telefonski poziv ili čaša mlijeka kod Hitchcocka mogu dobiti gotovo jednaku dramatsku težinu kao pištolj ili ubojstvo. Napetost se često ne nalazi u samom događaju, nego u njegovu približavanju.

Važan dio njegova stila bila je i precizna kontrola gledateljeve pažnje. Hitchcock je vrlo dobro razumio da kamera nije neutralni promatrač. Odabirom kadra, montaže i trajanjem pojedinog pogleda mogao je određivati što publika vidi, kada nešto vidi i kako će to protumačiti. Gledatelj kod njega često postaje svojevrsni sudionik događaja, ponekad čak i neugodno svjestan vlastite znatiželje.

Uz napetost, u njegovim filmovima gotovo je uvijek prisutan i humor. Taj humor zna biti suh, morbidan ili vrlo britanski, ali upravo on često pojačava nelagodu. Hitchcock je znao da publika mora povremeno biti opuštena kako bi sljedeći trenutak opasnosti djelovao još snažnije.

Njegov javni lik također je postao dio filmske povijesti. Prepoznatljiva silueta, ozbiljan izraz lica, ironičan način govora i kratka pojavljivanja u vlastitim filmovima pretvorili su ga u jednog od rijetkih redatelja koje je široka publika prepoznavala jednako lako kao filmske zvijezde. Ta kratka pojavljivanja s vremenom su postala mala igra između Hitchcocka i gledatelja. Ne malu zaslugu za to imaju i česta cameo pojavljivanja u vlastitim filmovima: primjerice, osoba koja zakasni na autobus kojim bježi Cary Grant u 'Sjever-sjeverozapadu' upravo je sam Hitch.

Ipak, iza tog javnog imidža nalazio se iznimno discipliniran filmaš koji je veliku pozornost posvećivao scenariju, vizualnoj konstrukciji scene i ritmu montaže. Njegovi filmovi često djeluju jednostavno jer su precizno organizirani. Gledatelj može bez teškoća pratiti priču, dok se ispod nje istodobno otvaraju teme krivnje, voajerizma, seksualnosti, identiteta, opsesije i straha od gubitka kontrole.

Hitchcockov utjecaj danas je teško izmjeriti jer je toliko duboko ugrađen u jezik modernog filma. Njegove postupke koriste trileri, horori, kriminalistički filmovi, pa čak i komedije i televizijske serije. Ideja da gledatelju treba dati dovoljno informacija kako bi počeo strahovati od onoga što bi se moglo dogoditi jedna je od temeljnih lekcija filmske režije.

Primanje Irving G.Thalberg nagrade za životno djelo 1968. Godine, preuzero iz FB grupe Academy https://www.facebook.com/share/v/19ED3sHRiH/