I kad je film bio nijem, imao je barem glazbenu pratnju. A kad je naposljetku prozborio, pokušao joj je oteti primat, kao da se želi iskupiti za sve te godine šutnje. I gotovo da je uspio.
Ali glazba se nije dala ušutkati. Naučila je govoriti ono što dijalozi nisu mogli, otkrivati ono što glumci nisu pokazivali i najavljivati ono što gledatelji još nisu mogli vidjeti. Katkad je bila diskretna pratnja, a katkad ravnopravan pripovjedač. U rukama najvećih skladatelja znala je postati i glavnim junakom.
Foto: Čovjek koji je znao koliko toga orkestar može reći bez ijedne riječi. Basil Poledouris (1945.–2006.). Izvor: Wall of Celebrities.
Basil Poledouris pripadao je upravo toj posljednjoj skupini. Mogao je jednim glazbenim motivom podići barbara do mitskih visina, čeličnom policajcu vratiti djelić izgubljene ljudskosti ili prostranstvima američkog Zapada dati osjećaj prolaznosti koji nijedan horizont sam po sebi nije mogao izraziti. Pritom nikada nije zaboravio da veličina glazbe ne ovisi o njezinoj glasnoći. Čak i kada sami filmovi nisu bili vrijedni pamćenja, njegova je glazba gotovo uvijek bila čimbenik iskupljenja. Ponekad i jedino zbog čega ih se danas vrijedi prisjetiti.
Prijateljstvo koje je pronašlo svoj zvuk
Tijekom studija na Sveučilištu Južne Kalifornije Basil Poledouris upoznao je Johna Miliusa, Georgea Lucasa i Randala Kleisera, ljude čija će imena uskoro postati važan dio američke kinematografije. Prijateljstvo s Miliusom pokazat će se posebno značajnim. Dotad je već stekao iskustvo skladajući glazbu za obrazovne, dokumentarne i televizijske projekte, naučivši raditi s različitim instrumentalnim sastavima, prilagođavati glazbu slici i pronalaziti rješenja unutar produkcijskih ograničenja.
A onda je Milius snimio ‘Dan velikih valova’ (‘Big Wednesday’, 1978.). Film o trojici prijatelja, surfanju, odrastanju i vremenu koje nemilosrdno mijenja ljude otvorio je Poledourisu vrata jednog novog svijeta. Prvi je put mogao čuti vlastitu glazbu u izvedbi velikog simfonijskog orkestra. Zanimljivo je da njegov prvi veliki orkestralni iskorak dolazi upravo uz priču o prijateljstvu i prolaznosti.
Valovi u Miliusovu filmu predstavljaju izazov, obećanje, uspomenu na mladost i snagu koju čovjek nikada ne može potpuno ukrotiti. Poledourisova glazba razumije sva ta značenja. Oceanu daje emocionalnu dubinu, a odnosu trojice prijatelja osjećaj trajanja koji nadilazi njihove pojedinačne sudbine. Posebnu toplinu partituri donose havajske gitare i glazbena tradicija koja se prirodno uklapa u njihov surferski svijet. Simfonijski orkestar i gitara zajedno stvaraju zvuk u kojem se pustolovina i nostalgija neprestano isprepliću.
U skladbi ‘Jack Surfs Alone’ posebno se osjeća odnos čovjeka i mora. Samoća ovdje ne znači nužno usamljenost. Jack ostaje pred valovima koji su ga pratili kroz mladost, a glazba kao da u jednom trenutku okuplja sve ono što je vrijeme odnijelo: prijatelje, pustolovine i dane za koje smo nekoć mislili da nikada neće završiti.
Video: Sam pred valovima, ali nikada sasvim sam dok je more tu. ‘Jack Surfs Alone’ Basila Poledourisa iz ‘Dana velikih valova’ Johna Miliusa. Izvor: YouTube.
Četiri godine poslije isto će redateljsko-skladateljsko prijateljstvo iznjedriti nešto što će nadživjeti i film i očekivanja njegovih tvoraca.
Čelik, bogovi i glazba koja je stvorila legendu
Kao strastveni ljubitelj stripova, između ostaloga i Conana Roya Thomasa i Johna Busceme, bio sam prilično skeptičan prema Miliusovoj filmskoj verziji. Njihov Conan obilovao je fantastikom, a ja sam bio uvjeren da Milius griješi u pristupu. Zato sam dugo izbjegavao film. U ono vrijeme nije ga bilo osobito teško izbjeći.
Nešto je drugo bilo mnogo teže izbjeći – Poledourisovu glazbu. Ona me, poput čini kakve vještice iz Stigije, neprestano mamila: „Pa pogledaj me više!” I morao sam.
A usput sam shvatio nekoliko stvari. Da je Milius snimio izvrstan film. Da je Fleischer poslije napravio Conana kakvog sam ja priželjkivao, i da to baš nije valjalo. I, naposljetku, da jako volim Poledourisa.
U Conanu i izvan njega.
Video: Ovako me Poledouris napokon prizvao pred ekran. ‘Anvil of Crom’ iz ‘Konana Barbarina’ (‘Conan the Barbarian’, 1982.). Izvor: YouTube, Basil Poledouris – Topic.
‘Konan Barbarin’ Johna Miliusa predstavlja jedan od onih rijetkih susreta filma i glazbe nakon kojih postaje gotovo nemoguće zamisliti jedno bez drugoga. Milius je u liku Roberta E. Howarda vidio priliku za stvaranje filmskog mita, a Poledouris je tom mitu dao glas.
Već ‘Anvil of Crom’ uspostavlja svijet u kojem se sudbine ljudi oblikuju udarcima čelika. Limeni puhači, udaraljke i odlučan ritam daju početnim prizorima snagu gotovo obrednog čina. Osjećamo da ulazimo u priču koja pripada nekom davnom, zamišljenom vremenu, ali čije su emocije itekako prepoznatljive. ‘Riders of Doom’ donosi prijetnju, nasilje i gotovo neumoljivu silinu Thulsa Doomovih ratnika. Zbor pritom dobiva važnu ulogu, pretvarajući ljudske glasove u dio svijeta čija se okrutnost doima starijom od samih ljudi.
Video: Kad zajašu Doomovi ratnici, ni bogovi ne ostaju ravnodušni. ‘Riddle of Steel / Riders of Doom’ iz ‘Konana Barbarina’. Izvor: YouTube, JokerRecordings.
U ‘Theology / Civilization’ ta silina ustupa mjesto nečemu mnogo mirnijem. Susret Conana i Subotaija, uz razgovor o bogovima, životu i civilizaciji, otkriva koliko Poledourisova glazba može biti zamišljena, gotovo filozofska. Conanov svijet dobiva slojeve koje sam mač ne može otkriti.
Video: Dva ratnika, nekoliko bogova i glazba koja razumije njihove dvojbe. ‘Theology / Civilization’ iz ‘Konana Barbarina’. Izvor: YouTube, JokerRecordings.
Jednako je važna Valerija. Njezin odnos s Conanom otvara prostor melodijama nježnosti i pripadnosti, a nakon njezine smrti ‘Funeral Pyre’ pretvara oproštaj u jedan od emocionalnih vrhunaca filma. Glazba daje dostojanstvo boli čovjeka koji je dotad najveći dio života proveo boreći se.
Poledouris pritom pokazuje izvanredno razumijevanje filmskog ritma. Njegove skladbe imaju vlastitu unutarnju dramaturgiju, a pojedine sekvence dobivaju gotovo opernu strukturu. Zato se ‘Konan Barbarin’ može slušati i kao samostalno glazbeno djelo. Filmski prizori ostaju u sjećanju, ali melodije nastavljaju živjeti i nakon što se slika ugasi.
Partitura kao čimbenik iskupljenja
Dvije godine poslije Richard Fleischer snimio je ‘Konana razarača’ (‘Conan the Destroyer’, 1984.), nastavak koji je pustolovinu usmjerio prema vedrijem, jednostavnijem i znatno manje ozbiljnom izrazu. Fleischer je povećao udio fantastike, uveo niz neobičnih stvorenja i pustolovnih prepreka te se približio stripovskom Conanu koji sam svojedobno priželjkivao. Pokazalo se, međutim, da ono što uspijeva na Busceminim stranicama ne mora jednako uvjerljivo djelovati na filmskom platnu.
Poledouris je nastavio razvijati glazbeni svijet koji je stvorio s Miliusom, zadržavajući njegovu monumentalnost čak i ondje gdje je film od nje odustajao. Posebno vrijedi poslušati ‘Main Title / Riders of Taramis’. Skladba donosi osjećaj zamaha i veličine, prizivajući epske razmjere prethodnika koje sama radnja teško uspijeva dosegnuti. U tim se trenucima skladatelj pokazuje vjernijim duhu prvog filma nego njegov nastavak.
Video: Conan je možda izgubio ponešto od Miliusove ozbiljnosti, ali Poledouris nije. ‘Main Title / Riders of Taramis’ iz ‘Konana razarača’. Izvor: YouTube, Basil Poledouris – Topic.
Film možda nije zaslužio takvu partituru. Ali partitura je svakako zaslužila bolji film.
Legenda ponovno za orkestrom
Gotovo tri desetljeća nakon ‘Konana Barbarina’ njegova je glazba dobila novo, raskošno izdanje. Praška filharmonija i njezin zbor, pod ravnanjem Nica Rainea, ponovno su snimili partituru, oslanjajući se na orkestracije Greiga McRitchieja. Dvostruki CD iz 2010. godine donio je više od dva sata glazbe, uključujući alternativne verzije i skladbe koje dotad nisu bile dostupne u takvoj izvedbi. Godinu poslije isti su izvođači snimili i partituru ‘Konana razarača’.
Raineove snimke vrijedi promatrati kao novo tumačenje Poledourisova djela. Promjene u dinamici, orkestralnoj ravnoteži i ritmu mogu izmijeniti naš doživljaj poznatih motiva, a posebno zanimljiv primjer predstavlja ‘Orgy Fight’. Glazba prati sukob, ali mu istodobno daje vlastiti zamah i dramaturgiju. Pod Raineovim ravnanjem Praška filharmonija otkriva svu žestinu i slojevitost te skladbe. Udaraljke, limeni puhači i gudači sudjeluju u gotovo neprekidnoj izmjeni napetosti i oslobađanja.
Posjedujem dvostruki CD te praške snimke, kao i trostruko Intradino izdanje iz 2012. godine s izvornom glazbom. Usporedba mi je posebno zanimljiva zbog različitog ritmičkog tretmana i rasporeda glazbenog materijala. Na Intradinu izdanju prepoznajem motive koji se javljaju u skladbama poput ‘Anvil of Crom’ i ‘The Defilers’, ali praški ‘Orgy Fight’ ima žestinu kojoj se stalno vraćam.
Toliko da, kada sam na nekoga doista ljut, katkad pustim upravo tu skladbu da glazba istutnji bijes iz mene. I ne znam može li se skladatelju dati veći kompliment od toga da njegova glazba ponekad preuzme i naše vlastite osjećaje, dajući im prostor da se izraze i smire.
Video: Kad orgije prerastu u obračun, Poledouris preuzima dirigentsku palicu. ‘Orgy Fight’ iz ‘Konana Barbarina’. Praška filharmonija pod ravnanjem Nica Rainea, snimka iz 2010. Izvor: YouTube.
Kraljevstvo koje je rat pronašao usred džungle
John Milius i Basil Poledouris ponovno su udružili snage u ‘Pozdravu kralju’ (‘Farewell to the King’, 1989.), ekranizaciji romana Pierrea Schoendoerffera. Priča nas vodi na Borneo tijekom Drugoga svjetskog rata, gdje američki vojnik Learoyd, kojega glumi Nick Nolte, nakon bijega pred Japancima pronalazi utočište među pripadnicima naroda Dajaka. S vremenom prihvaća njihove običaje, stječe njihovo povjerenje i postaje njihov kralj.
Learoyd je pobjegao od rata, ali rat ne namjerava poštovati njegovu odluku. Kada britanski časnici pokušaju pridobiti plemena za borbu protiv japanske okupacije, pred njim se ponovno otvara pitanje odgovornosti. Sada njegovi postupci određuju i sudbinu ljudi koji su ga prihvatili. Miliusova romantična predodžba čovjeka koji je u tuđem svijetu pronašao vlastiti dom susreće se s kolonijalnom stvarnošću u kojoj velike sile o sudbini toga svijeta odlučuju prema vlastitim interesima.
Poledourisova partitura, koju je sam dirigirao pred Mađarskim državnim simfonijskim orkestrom, jedna je od njegovih posebno zanimljivih suradnji s Miliusom. Glavna tema dočarava tropski krajolik, a melodije koje prate Learoyda postupno dobivaju sve veću emocionalnu težinu. Skladbe poput ‘The Women Saved Me’ i ‘Learoyd Saves the Child’ otkrivaju kako se njegov odnos prema ljudima oko sebe mijenja, dok ‘Battle Montage’ i ‘Village Attack’ prenose razmjere sukoba koji će uništiti mir što ga je pokušao izgraditi.
Vrijedi izdvojiti i ‘Imperialist Waltz’. Već sam naslov govori ponešto o Miliusovu odnosu prema britanskoj kolonijalnoj vlasti. Uglađeni valcer, sa svom svojom otmjenošću, pripada svijetu ljudi koji o tuđim životima odlučuju uz pomoć diplomatskih obećanja. A nakon rata pokazuje se koliko takva obećanja vrijede. Britanci odbijaju ispuniti dogovor s Dajacima, premda su im upravo oni pomogli u borbi protiv Japanaca.
‘Farewell to My King’ donosi drukčije raspoloženje. Glazba se vraća glavnim motivima, ali sada u njima osjećamo uspomene na sve što se dogodilo. Posebno je dojmljiv način na koji se drveni puhači i gudači međusobno nadopunjuju, postupno razvijajući melodiju koja u sebi nosi i gubitak i nadu.
Godine 2006. izdavačka kuća Prometheus objavila je prošireno izdanje partiture, neposredno prije Poledourisove smrti. Izvorni album iz 1989. sadržavao je osamnaest skladbi, dok je novo izdanje donijelo više od sat vremena glazbe, uključujući alternativne snimke i prethodno neobjavljen materijal.
Learoydovo kraljevstvo postojalo je tek nekoliko godina. Njegova glazbena uspomena dobila je priliku trajati mnogo dulje.
Dva putovanja prema Zapadu
S Bornea prelazimo na dva sasvim različita pokušaja dolaska na Zapad. U oba slučaja u središtu su Sovjeti, ali namjere im se poprilično razlikuju.
‘Crvena zora’ (‘Red Dawn’, 1984.) Johna Miliusa prikazuje sovjetsku i savezničku invaziju na Sjedinjene Države, koja američke srednjoškolce preko noći pretvara u gerilce. Milius okreće poznatu ikonografiju ratnih i partizanskih filmova naglavce. Ovoga puta okupirana zemlja upravo je ona koja je desetljećima sebe doživljavala kao zaštitnika slobodnog svijeta.
Poledourisova glazba ima potrebnu borbenost, ali i melankoliju koja postupno postaje sve izraženija. Mladi ljudi koji su donedavno razmišljali o školskim obavezama i djevojkama sada moraju naučiti ubijati, skrivati se i gledati kako im prijatelji umiru. Iza velikih riječi o slobodi nalazi se cijena koju plaćaju oni koji je brane. Glazbeni motivi povezani sa sovjetskom vojskom i američkim gerilcima uspostavljaju jasnu podjelu, dok ljudska tragedija postupno razotkriva njezinu pojednostavljenost.
A pokazat će se da im je bilo mnogo jeftinije i lakše kupiti pijuna u Bijeloj kući nego slati čitavu vojsku preko oceana.
Šest godina poslije, u ‘Lovu na Crveni oktobar’ (‘The Hunt for Red October’, 1990.) Johna McTiernana, jedan drugi sovjetski časnik poželjet će stići na Zapad. Kapetan Marko Ramius, kojega glumi Sean Connery, namjerava Amerikancima predati najnapredniju sovjetsku podmornicu.
A Poledouris mu za taj pothvat sklada gotovo himnu.
‘Hymn to Red October’ jedna je od njegovih najupečatljivijih skladbi. Muški zbor pjeva na ruskom, orkestar postupno razvija snažnu melodiju, a cijela skladba zvuči kao glazbeni spomenik državi čiji se politički i vojni poredak upravo počinje urušavati.
U tome se krije divan paradoks. Poledouris je napisao glazbu koja zvuči kao slavljenje sovjetske moći za priču o čovjeku koji je toj moći odlučio okrenuti leđa. Dok u ‘Crvenoj zori’ Sovjeti dolaze u Ameriku kako bi je osvojili, u ‘Lovu na Crveni oktobar’ jedan od njih pokušava stići kako bi pobjegao od vlastitog sustava.
Dva putovanja prema Zapadu. Dvije potpuno suprotne namjere. A isti skladatelj nalazi glazbeni jezik za obje.
Video: Himna za zemlju od koje njezin zapovjednik pokušava pobjeći. ‘Hymn to Red October’ i izbor glazbe iz ‘Lova na Crveni oktobar’. Izvor: YouTube, Soundtrack Fred.
Čelik, srce i savjest
Ako je John Milius u Poledourisu pronašao skladatelja koji je znao stvoriti mit, Paul Verhoeven pronašao je čovjeka sposobnog glazbom otkriti što se krije ispod njegove površine.
Njihova suradnja započela je filmom ‘Flesh + Blood’ (1985.), brutalnom srednjovjekovnom pustolovinom s Rutgerom Hauerom i Jennifer Jason Leigh. Verhoevenov srednji vijek svijet je plaćenika, izdaja, bolesti, nasilja i vjerskih uvjerenja kojima se opravdavaju najrazličitiji postupci. Poledourisova glazba pristupa mu gotovo prkosno. Bogate melodije, snažni ritmovi i prizvuci sakralne glazbe stvaraju dojam velike povijesne epopeje, dok gledamo ljude koji veličinu vlastitih ciljeva vrlo često mjere količinom tuđe krvi. Glazba pokazuje koliko je lako ljudsku okrutnost zaogrnuti ceremonijama, zastavama i uzvišenim idealima.
Video: Krv, čelik i ljubav. Srednji vijek kakav je vidio Verhoeven, a čuo Poledouris. Glazbena suita iz ‘Flesh + Blood’ (1985.) u izvedbi Londonskog simfonijskog orkestra. Izvor: YouTube, Soundtrack Fred.
Dvije godine poslije Verhoeven i Poledouris ponovno su se susreli. Srednjovjekovni oklop zamijenili su čelikom budućnosti.
‘RoboCop’ (1987.) priča je o policajcu Alexu Murphyju, kojega nakon brutalnog ubojstva korporacija pretvara u kiborga, oružje s policijskom značkom. Verhoevenova satira o privatizaciji javne sigurnosti, korporativnoj pohlepi i društvu koje je čovjeka spremno rastaviti na dijelove ako se od toga može ostvariti zarada dobila je jednu od najprepoznatljivijih partitura svojega desetljeća.
Poledouris spaja simfonijski orkestar s elektroničkim zvukom. Mehanički ritmovi i metalna oštrina pripadaju Murphyjevu novom tijelu, dok se iza njih postupno javlja nešto toplije, gotovo bolno ljudsko. Glavna tema ima snagu tradicionalne herojske fanfare, ali njezin junak pripada kompaniji koja ga smatra vlastitim proizvodom. Glazba slavi heroja upravo dok nas priča tjera da se zapitamo tko njime upravlja.
S povratkom Murphyjevih uspomena na suprugu i sina mijenja se i glazbeni izraz. U skladbama poput ‘Home’ i ‘The Dream’ na površinu izlazi čovjek čiji identitet sustav nije uspio potpuno izbrisati. Završni trenutak, kada se ponovno predstavi vlastitim imenom, dobiva tako i glazbeno zaokruženje.
Video: Korporacija mu je dala čelično tijelo, a Poledouris vratio dušu. Glavna tema iz ‘RoboCopa’ (1987.) Paula Verhoevena. Izvor: YouTube, SkyViewIMAGINATION.
Verhoevenova ironija i Poledourisova ozbiljnost pokazale su se izvanredno usklađenima. Njihov sljedeći zajednički pothvat tu će neobičnu ravnotežu odvesti još mnogo dalje.
Veličanstvena glazba i vojska nedostojna nje
Deset godina nakon ‘RoboCopa’ Paul Verhoeven ponovno je pozvao Basila Poledourisa, ovaj put da sklada glazbu za ‘Starship Troopers’ (1997.), znanstvenofantastični ratni spektakl u kojem čovječanstvo vodi rat protiv divovskih kukaca s udaljenog planeta.
Velike orkestralne bitke, vojni marševi i glazba koja nosi prizore svemirskih operacija dobivaju posebnu ulogu u Verhoevenovu futurističkom svijetu prožetom militarizmom, propagandom i uvjerenjem da se građanska prava zaslužuju služenjem državi. Mladi ljudi dobrovoljno odlaze u rat, a da pritom jedva razumiju sustav kojemu su se odlučili predati.
Poledourisova glazba često zvuči upravo onako kako bi vlasti tog svijeta željele da zvuči: pobjednički, odlučno, prepuno vojničkog ponosa. Skladbe poput ‘Fed Net March’ i ‘Klendathu Drop’ imaju snagu velikog ratnog spektakla. Verhoeven nas istodobno tjera da se zapitamo slavimo li nešto što bi nas zapravo trebalo zabrinjavati.
Posebno je dojmljiva ‘Klendathu Drop’. Monumentalna glazbena slika vojne operacije prati mlade vojnike pune samopouzdanja dok kreću prema neprijatelju kojega gotovo uopće ne poznaju. Njihova predstava o slavnom pohodu ubrzo se pretvara u krvavi kaos. Glazba je obećavala junaštvo. Rat im je ponudio nešto sasvim drugo.
Što je orkestralna pratnja uzvišenija, to je očitiji nesrazmjer između propagandne slike nepobjedivih ratnika i stvarnosti koja ih čeka.
Sličnog se postupka možemo prisjetiti iz ‘Dvanaestorice žigosanih’ (‘The Dirty Dozen’, 1967.) Roberta Aldricha. Ondje Frank De Vol koristi pompoznost tradicionalne američke marševske glazbe tijekom vojne smotre u svijetu pukovnika Breeda, kojega glumi Robert Ryan. Svečanost, disciplina i vojnička veličina dobivaju sasvim drukčije značenje kada znamo kakvu im je predstavu pripremila Reismanova družina.
U oba slučaja glazba zvuči kao da slavi vojnički poredak, dok redatelji pokazuju koliko taj poredak može biti smiješan, samodopadan ili opasan. Aldrich ismijava vojnu umišljenost, dok Verhoeven ide korak dalje i propituje društvo koje je od militarizma napravilo gotovo religiju.
‘Dizzy’s Funeral’ donosi trenutak u kojem se iza vojničkih parola, zastava i pobjedničkih govora ponovno pojavljuju ljudi koji gube prijatelje, ljubavi i budućnost.
Zanimljivo je koliko se ‘Crvena zora’ i ‘Starship Troopers’ razlikuju, iako oba filma govore o mladima koji odlaze u rat. U Miliusovu filmu rat dolazi njima i prisiljava ih na borbu. Kod Verhoevena oni sami ulaze u sustav koji ih uvjerava da je rat put prema punopravnom građanstvu. Poledouris jednom sklada glazbu otpora, drugi put glazbu društva koje bi samo sebe rado proglasilo herojskim.
A sve završava Verhoevenovim poznatim propagandnim pozivom: Želite li znati više?
Video: Veličanstveni pohod prema katastrofi. ‘Klendathu Drop’ iz ‘Starship Troopers’, u izvornoj izvedbi Poledourisove partiture. Izvor: YouTube, Basil Poledouris – Topic.
Ozbiljna glazba za neozbiljan film
A onda je tu ‘Hot Shots! Part Deux’ (1993.) Jima Abrahamsa.
Charlie Sheen ponovno glumi Toppera Harleyja, junaka koji je ovaj put očito previše gledao Stalloneova Ramba. Film se poigrava gotovo svim prepoznatljivim obrascima akcijske kinematografije osamdesetih, od nepobjedivih komandosa i nemogućih zadataka do vojnih zapovjednika koji svoju nesposobnost nadoknađuju samopouzdanjem.
Poledouris je mogao posegnuti za karikaturalnom glazbom, ali odlučio se za mnogo zanimljivije rješenje. Akcijske prizore prati partitura koja ih tretira s ozbiljnošću pravog ratnog spektakla. Što je situacija besmislenija, to orkestralna pratnja postaje duhovitija.
Skladbe poput ‘Dipsong Fight’ i ‘Compound Escape’ pokazuju koliko je dobro razumio pravila žanra koji film ismijava. Dramatični ritmovi, snažni puhači i orkestralni zahvati stvaraju privid stvarne opasnosti, dok nam slika iz trenutka u trenutak dokazuje koliko je sve zapravo apsurdno.
Posebnu draž daje činjenica da Poledouris nije bio stranac svijetu velikih ratnih i akcijskih filmova. Dobro je poznavao glazbene postupke koje sada koristi u službi parodije. Uostalom, čovjek koji je znao uvjerljivo ozvučiti Conanove bitke i Verhoevenove svemirske vojne operacije teško da je mogao imati problema s Topperom Harleyjem.
Ponekad je za dobru šalu najbolje da se barem jedan njezin sudionik ponaša kao da je sve potpuno ozbiljno.
U ovom slučaju taj je sudionik bio Basil Poledouris.
Prostranstva veća od ljudi
‘Usamljena golubica’ (‘Lonesome Dove’, 1989.) dovela je Poledourisa u svijet legendi koje su već ostarjele. Televizijska adaptacija romana Larryja McMurtryja, u režiji Simona Wincera, s Robertom Duvallom i Tommyjem Leejem Jonesom, vodi nas kroz američki Zapad obilježen prijateljstvima, propuštenim prilikama i spoznajom da vrijeme ne mari mnogo za nekadašnje podvige.
Da bismo razumjeli taj svijet, vrijedi se nakratko udaljiti od glazbe i posvetiti pozornost samome McMurtryju. Njegova četiri romana, premda nisu napisana kronološkim redom, tvore jednu od najzanimljivijih književnih kronika američkog Zapada. Od ‘Dead Man’s Walk’ i ‘Comanche Moon’, preko ‘Lonesome Dove’, pa sve do ‘Streets of Laredo’, pratimo živote Woodrowa Calla i Augustusa McCraea, ali i postupno nestajanje svijeta koji ih je stvorio.
U početku je to surova zemlja sukoba, ekspedicija, teksaških rendžera i Komanča. Granice se još određuju konjskim kopitima, puškama i ljudskim životima. Susret različitih naroda i kultura pritom nosi vrlo različita značenja za one koji u njemu sudjeluju. Osvajanje teritorija za jedne predstavlja napredak, a za druge gubitak zemlje, slobode i čitavog načina života.
Kako desetljeća prolaze, mijenjaju se i neprijatelji. Ondje gdje je nekoć opasnost dolazila iz neistraženog prostora, sada dolazi iz svijeta koji je taj prostor odlučio urediti, parcelirati i pretvoriti u vlasništvo. Nekadašnji rendžeri, lovci i stočari sve se teže snalaze među željeznicama, novim pravilima i ljudima kojima je računica važnija od iskustva.
McMurtry pritom ne idealizira one koji odlaze. Njegovi junaci znaju biti hrabri, odani i požrtvovni, ali i okrutni, tvrdoglavi, sebični i nesposobni razumjeti ljude koji ne dijele njihove vrijednosti. Činjenica da pripadaju svijetu koji nestaje ne čini ih automatski boljima od onih koji dolaze.
U ‘Streets of Laredo’ taj proces dolazi gotovo do prirodnog završetka. Čovjek čije su sposobnosti nekoć bile neophodne sve više nalikuje ostatku prošlosti koji nova vremena ne znaju kamo smjestiti. Upravo je u tome McMurtryjeva veličina. On piše o kraju ljudi koji su vjerovali da će trajati jednako dugo kao i Zapad kojemu su posvetili živote.
A sada se vratimo Poledourisu. Njegova partitura ima upravo onu širinu potrebnu da obuhvati i krajolik i njegove stanovnike. Melodije otvaraju horizonte, ali u njima osjećamo i umor ljudi koji su kroz taj prostor prošli, ostavljajući za sobom prijatelje, ljubavi i izgubljene prilike. Glazba razumije zašto Call i McCrae nastavljaju jahati čak i onda kada bi im zdrav razum savjetovao da napokon stanu.
Za tu je partituru Poledouris dobio Emmy. I zaslužio ga je. McMurtry je opisao Zapad koji nestaje, a Poledouris je pronašao zvuk kojim se od njega opraštamo.
Video: Melodija za dvojicu ljudi koji su vjerovali da će Zapad trajati koliko i oni. Glavna tema iz ‘Usamljene golubice’. Izvor: YouTube, Basil Poledouris – Topic.
Zapad na drugom kontinentu
Godinu poslije ponovno se susreo sa Simonom Wincerom, ovaj put u ‘Quigleyju u Australiji’ (‘Quigley Down Under’, 1990.). Matthew Quigley, kojega glumi Tom Selleck, vrhunski je strijelac angažiran za posao u australskoj divljini. Kada otkrije za što ga njegov poslodavac, kojega glumi Alan Rickman, namjerava iskoristiti, odbija sudjelovati u zločinu.
Poledourisova glavna tema ima polet, vedrinu i gotovo zaraznu pustolovnu energiju. Kao da nas poziva da se ponovno prepustimo vesternu, žanru koji je toliko puta proglašen mrtvim. Glazba hvata širinu australskog krajolika, opasnosti putovanja i neobičan odnos Quigleyja i Core, koju glumi Laura San Giacomo.
Iza pustolovine stoji ozbiljnija priča o nasilju nad australskim starosjediocima. Quigleyjevo odbijanje sudjelovanja u pokolju daje njegovoj iznimnoj vještini moralnu dimenziju. On nije heroj zato što može pogoditi metu na nevjerojatnoj udaljenosti, nego zato što sam odlučuje u koga neće pucati.
Dok u ‘Usamljenoj golubici’ čujemo kako stari Zapad polako odlazi, u ‘Quigleyju u Australiji’ kao da je pronašao još jedno mjesto na kojem može živjeti. A Poledouris mu je spremno napisao novu glazbu.
Video: Puška dugog dometa, a melodija dobacuje još dalje. ‘Main Title’ Basila Poledourisa iz ‘Quigleyja u Australiji’. Izvor: YouTube.
Dva skladatelja i jedan Bijeli očnjak
Suradnja s Randalom Kleiserom nastavila se ‘Bijelim očnjakom’ (‘White Fang’, 1991.), pustolovnom ekranizacijom romana Jacka Londona, s Ethanom Hawkeom i Klausom Marijom Brandauerom. Mladi Jack Conroy dolazi na Aljasku u potrazi za očevim nasljeđem, a njegov se život postupno isprepliće sa sudbinom životinje koju će nazvati Bijeli Očnjak.
Londonova priča govori o preživljavanju, okrutnosti i povjerenju koje se mora zaslužiti. Divljina u njoj ima vlastita pravila, dok ljudi često postupaju mnogo okrutnije od životinja koje nazivaju zvijerima. Kleiserov film zadržava pustolovni okvir, a odnos Jacka i Bijelog Očnjaka daje mu potrebnu emocionalnu okosnicu.
Poledouris je napisao orkestralnu partituru nadahnutu američkom glazbenom tradicijom. U skladbama ‘Main Title and Opening Credits’, ‘The Place’ i ‘The Return’ čujemo širinu krajolika i osjećaj putovanja kroz prostor u kojem čovjek mora naučiti poštovati prirodu. Posebnu važnost imaju melodije vezane uz postupno razvijanje povjerenja između Jacka i Bijelog Očnjaka.
Ali iza kamera dogodilo se nešto što ovaj soundtrack čini posebno zanimljivim. Producenti su tijekom završavanja filma odlučili angažirati Hansa Zimmera kako bi napisao novu partituru. Poledouris je pritom još uvijek radio na svojoj glazbi, pa su se njihovi termini snimanja čak i preklopili. Zimmer je uz pomoć Fiachre Trencha i Shirley Walker razvio drukčiji pristup, kombinirajući orkestar s izraženijim elektroničkim teksturama.
A onda su producenti odlučili upotrijebiti glazbu obojice.
Poledouris je zadržao službenu skladateljsku zaslugu, dok je Zimmer ostao nepotpisan. Njegove su skladbe ipak pronašle znatno mjesto u filmu, osobito u akcijskim sekvencama. Poledourisove melodije nastavile su oblikovati prostranstva Aljaske i odnos čovjeka sa životinjom.
Tako je ‘Bijeli očnjak’ postao neobičan primjer filma s dvije gotovo potpuno snimljene partiture, od kojih nijedna nije završila isključivo u arhivi. Konačna glazbena slika nastala je montažnim spajanjem dvaju različitih skladateljskih pristupa.
Intrada je 2012. godine objavila dvostruki CD koji omogućuje da ih napokon poslušamo odvojeno, onako kako su prvotno bile zamišljene. Prvi disk donosi Poledourisovu glazbu, a drugi Zimmerovu, uključujući doprinose Trencha i Walker. Poledouris je osobno dirigirao svojom partiturom snimljenom u Burbanku, dok je Zimmerovu u Londonu dirigirala Shirley Walker.
Takvo izdanje pruža rijetku priliku za usporedbu. Možemo pratiti kako dvojica skladatelja pristupaju istoj priči, gdje naglašavaju različite osjećaje i kako orkestracija mijenja značenje pojedinih prizora. Ujedno nas podsjeća koliko filmska glazba ovisi o odlukama koje nemaju uvijek mnogo veze sa skladateljevim namjerama. Čak i kada je partitura napisana, orkestrirana i snimljena, njezina konačna sudbina još uvijek nije određena.
Za ljubitelje filmske glazbe, zahvaljujući Intradi, ostale su dvije cjelovite interpretacije jedne priče.
I prilika da sami odluče kojoj se radije vraćaju.
Knjiga o džungli – priroda i njezini zakoni
Stephen Sommers 1994. godine snimio je igranu ‘Knjigu o džungli’ (‘The Jungle Book’) prema motivima Rudyarda Kiplinga, s Jasonom Scottom Leejem kao Mowglijem, Lenom Headey kao Kitty, Caryjem Elwesom, Samom Neillom i Johnom Cleeseom.
Sommers je Kiplingovu priču usmjerio prema pustolovnom filmu, u kojem Mowglijev povratak među ljude otvara pitanja pripadnosti, ljubavi i sukoba između dvaju načina života. Džungla je prostor u kojem je odrastao, a civilizacija mjesto čija pravila tek treba upoznati. Pritom se vrlo brzo pokazuje koliko ljudska pohlepa i želja za moći mogu biti opasnije od životinja koje nastanjuju njegov dotadašnji svijet.
Poledouris je partituri pristupio velikim simfonijskim orkestrom, stvarajući glazbu koja povezuje pustolovinu, romantiku i prijetnju. Uvodna ‘Main Titles / The Caravan’ otvara svijet filma snažnom melodijom, dok ‘Shere Kahn Attacks’ donosi dramatičan sukob u kojem orkestar postaje gotovo jednako nepredvidljiv kao tigar koji napada karavanu.
Posebno su zanimljive skladbe ‘Monkey City’ i ‘Treasure Room’, u kojima se zaigranost pretvara u napetost, a glazbeni ritam prati otkrivanje drevnih ruševina i njihovih tajni. ‘Kitty’ daje romantičnoj priči njezin melodijski identitet, dok ‘Civilization’ prati Mowglijeve pokušaje prilagodbe pravilima svijeta koji bi trebao predstavljati napredak.
Upravo je taj posljednji naslov pomalo ironičan. Mowgli mora naučiti kako se ponašati među civiliziranim ljudima, iako su neki od njih spremni zbog blaga počiniti zločine kakve ni najopasnija životinja ne bi mogla razumjeti. Poledouris različite melodijske motive povezuje u jedinstvenu cjelinu, dopuštajući da se kroz glazbu prepoznaju osjećaji koji Mowglija vuku prema Kitty, ali i svijetu kojemu je dosad pripadao.
Originalni soundtrack objavljen je 1994. godine za Milan Records, u izvedbi Londonskog studijskog orkestra pod ravnanjem Davida Snella. Deset skladbi u približno četrdeset osam minuta obuhvaća glazbeni svijet filma.
Kiplingova džungla uvijek je imala zakone, odnose moći i pravila pripadnosti. Sommers ih je prilagodio pustolovnom filmu, a Poledouris je pronašao način da čudesnost prirode suprotstavi ljudskim pokušajima da je podrede vlastitim željama.
More i njegova obećanja
Basil Poledouris imao je još jednu veliku ljubav. More. Volio je jedrenje, brodove i otvorena prostranstva oceana. Zato ne iznenađuje što se tom svijetu vraćao u filmovima koji se međusobno poprilično razlikuju.
‘Plava laguna’ (‘The Blue Lagoon’, 1980.) Randala Kleisera pružila mu je priliku skladati glazbu za prostor gotovo potpuno odvojen od civilizacije. Brooke Shields i Christopher Atkins glume dvoje mladih ljudi koji odrastaju na tropskom otoku, daleko od društvenih pravila koja bi im inače određivala život.
Sam film nije bez problema. Njegova romantična slika izoliranog raja, naivnost pojedinih situacija i način prikazivanja odrastanja ostavljaju dovoljno prostora za kritičke primjedbe. Ali Poledourisova glazba gotovo kao da pripada nekom boljem filmu.
‘Love Theme’ donosi nježnost, dok ‘Main Title’ otvara ocean simfonijskom širinom velikog pustolovnog spektakla. U tim melodijama more istodobno obećava slobodu, skriva opasnost i podsjeća koliko je čovjek malen pred prirodom. A vrijedi se prisjetiti i da je ta partitura nastala dvije godine prije ‘Konana Barbarina’. Poledouris je već oblikovao prepoznatljiv glazbeni jezik osamljenosti, čežnje i ljubavi.
Trinaest godina poslije ponovno će se vratiti moru, ovaj put u društvu dječaka i kita ubojice.
‘Oslobodite Willyja’ (‘Free Willy’, 1993.) Simona Wincera priča je o prijateljstvu Jesseja, dječaka koji se teško uklapa u svijet oko sebe, i Willyja, orke zatočene u morskom zabavnom parku. Obojica su, svaki na svoj način, izgubila slobodu i povjerenje u ljude koji odlučuju o njihovim sudbinama.
Na soundtracku je veliku pozornost privukao Michael Jackson pjesmom ‘Will You Be There’. Poledouris je pak razvio glazbeni odnos dvojice junaka kroz postupno približavanje njihovih svjetova. U ‘Connection’ i ‘The Gifts’ to se prijateljstvo gradi kroz toplinu, zaigranost i osjećaj povjerenja.
‘Farewell Suite’ donosi oproštaj u kojem se radost oslobađanja ne može potpuno odvojiti od tuge rastanka. Jesse mora pustiti Willyja upravo zato što ga voli. To je lekcija koju ni mnogi odrasli nikada ne nauče.
U ‘Plavoj laguni’ more je mjesto na kojem dvoje ljudi pokušava stvoriti vlastiti svijet. U ‘Oslobodite Willyja’ ono je svijet kojem čovjek naposljetku mora priznati pravo da postoji i bez njega.
Video: Ponekad nekoga najviše volimo upravo onda kada ga pustimo da ode. ‘Farewell Suite’ Basila Poledourisa iz ‘Oslobodite Willyja’ (‘Free Willy’, 1993.). Izvor: YouTube, Basil Poledouris – Topic.
Vjetar u jedrima, glazba u rukama kormilara
Carroll Ballard snimio je ‘Vjetar’ (‘Wind’, 1992.), sportsku dramu o jedrenju i nadmetanju za Američki kup, s Matthewom Modineom i Jennifer Grey u glavnim ulogama. Za Poledourisa, strastvenog jedriličara, bila je to prilika da se vlastito iskustvo susretne s filmskom glazbom na posve neposredan način.
Dobro je poznavao osjećaj kada jedrilica uhvati vjetar, napetost tijekom promjene smjera i trenutke u kojima pogrešna procjena može odlučiti cijelu utrku. Ritam partiture često slijedi dinamiku jedrenja, izmjenjujući smirenost, napetost i naglo oslobađanje energije.
U intervjuu za Soundtrack Magazine 1992. otkrio je da je na filmu radio približno šest mjeseci, velikim dijelom zbog tehničkih problema tijekom snimanja i neprestanih promjena montaže. Pritom se odlučio za pristup koji bi mogao iznenaditi slušatelje njegovih najpoznatijih simfonijskih partitura: oko šezdeset posto glazbe bilo je elektroničko, uglavnom u njegovoj vlastitoj izvedbi, dok je ostatak povezivao elektroniku i orkestar od devedeset glazbenika.
Udaraljke, elektronički instrumenti i orkestar snimani su odvojeno, kako bi se tijekom završnog miksanja mogla precizno prilagoditi njihova ravnoteža. Poledouris je posebno naglasio zadovoljstvo konačnim zvukom filma. Zanimljivo je koliko je vremena i pažnje posvetio upravo utrkama, koje su mu bile važnije od uobičajene romantične priče između glavnih junaka.
Skladbe ‘Windward Work’ i ‘Downwind’ već svojim naslovima otkrivaju koliko je glazbeno razmišljanje povezano s jedriličarskim iskustvom. ‘Defeat’ daje emocionalnu težinu neuspjehu, dok ‘Winning’ donosi dugo očekivano oslobađanje napetosti. Čitava partitura djeluje poput glazbenog dnevnika nadmetanja u kojem se tehnika, taktika, upornost i prirodne sile neprestano susreću.
Posebno je zanimljiva i diskografska sudbina te glazbe. Izdavačka kuća BSX Records objavila ju je 2009. godine zajedno s Poledourisovom partiturom za televizijski film ‘A Whale for the Killing’ (1981.). Dvije priče povezane s morem tako su se našle na istom disku, premda su nastale u razmaku od jedanaest godina.
Poledouris ovdje nije morao zamišljati kako izgleda susret čovjeka i vjetra. Poznavao ga je iz vlastitog iskustva.
S druge strane Zone sumraka
Poledouris je tijekom osamdesetih radio i za obnovljenu televizijsku ‘Zonu sumraka’ (‘The Twilight Zone’, 1985.–1989.), seriju koja je fantastične i hororske priče često gradila oko jednostavne, ali neobične ideje.
Posebno vrijedi izdvojiti ‘Čudovišta’ (‘Monsters!’, 1986.), epizodu u kojoj Ralph Bellamy glumi vampira koji baš i ne odgovara predodžbama kakve su nam desetljećima stvarali filmovi strave. Susret dječaka fasciniranog čudovištima i neobičnog susjeda pretvara se u duhovitu igru očekivanjima, izgledom i pitanjem tko su zapravo čudovišta.
Poledouris pokazuje izvrstan osjećaj za atmosferu i humor. Glazba povezuje ritmičku zaigranost i blagu nostalgiju, razumijevajući neobičnost situacije, ali i toplinu odnosa koji se razvija između dvojice likova. Na trostrukom Intradinu izdanju iz 2016. godine nalazi se njegova dvanaestminutna glazbena suita ‘Monsters!’, a među dodacima i kratka skladba ‘Vampire Vamp’.
Ponekad je za odlazak u drugu dimenziju bila dovoljna jedna televizijska epizoda. I jedan vampir koji je imao što reći o vlastitoj ali i našoj vrsti.
Milosrđe veće od zakona
‘Jadnici’ (‘Les Misérables’, 1998.) Billea Augusta, prema romanu Victora Hugoa, vode nas u svijet u kojem se najveća bitka odvija između zakona i savjesti. Liam Neeson glumi Jeana Valjeana, čovjeka kojemu društvo ne dopušta da pobjegne od vlastite prošlosti, dok Geoffrey Rush kao inspektor Javert utjelovljuje gotovo nepokolebljivu vjeru u zakon. Između njih stoji pitanje krivnje i kazne, ali i mnogo teže pitanje: može li čovjek postati bolji ako mu nitko ne dopušta da se promijeni?
Poledourisova glazba razumije oba čovjeka, premda njihove postupke ne izjednačava. Valjean nosi teret prošlosti i mogućnost iskupljenja, dok Javert postupno otkriva da svijet nije moguće svesti na pravila kojima je posvetio život.
Posebno je zanimljivo kako je skladatelj oblikovao album. Umjesto niza kratkih skladbi, dobili smo četiri velike glazbene cjeline: ‘Valjean’s Journey’, ‘Vigau’, ‘Paris’ i ‘The Barricades’. Gotovo kao četiri stavka simfonijske pripovijesti o čovjeku koji se pokušava osloboditi vlastite prošlosti.
U ‘Valjean’s Journey’ čujemo početak tog puta, dok ‘The Barricades’ donosi njegov dramatični vrhunac. Iza revolucionarnih zanosa, sukoba i tragedija ostaje ono što je Hugoa zanimalo više od svega: ljudsko dostojanstvo. Poledouris uspijeva dati jednaku glazbenu težinu povijesnim previranjima i trenutku u kojem jedan čovjek odluči drugome oprostiti.
U toj sposobnosti da razumije sukob, ali i čovjeka koji se našao usred njega, leži velik dio njegove skladateljske snage.
Video: Zakon može progoniti čovjeka, ali ne može narediti milosrđu da zašuti. Glazbena suita Basila Poledourisa iz ‘Jadnika’ Billea Augusta. Izvor: YouTube.
Još jednom, bez riječi
Osmoga studenoga navršava se dvadeset godina od smrti Basila Poledourisa.
Pustim CD i, slušajući njegove teme, prepoznajem filmove i gledam ih bez gledanja. Utonem u misli i pustim da me glazba nosi u ona davna vremena, kad su se oceani sklopili nad Atlantidom, preko nepreglednih prerija i morskih pučina, sve do neograničenih daljina svemira.
I ne znam je li to naučio pri svom prvom susretu sa Stigijom i njezinim čarobnjacima, ali njegova je čarolija i dalje moćna.
Osluhnite samo. To je sve što joj treba.