Foto: Kyle MacLachlan kao Jeffrey Beaumont i Isabella Rossellini kao Dorothy Vallens u ‘Plavom baršunu' ('Blue Velvet') Davida Lyncha. Izvor: MGM / De Laurentiis Entertainment Group, 1986.

Bijela ograda, crvene ruže, plavo nebo i čovjek koji mirno zalijeva savršeno pokošen travnjak. A onda kamera Davida Lyncha odlazi ispod površine i pronalazi kukce koji se grčevito bore u zemlji. Teško je pronaći bolju sliku svijeta ‘Plavog baršuna' ('Blue Velvet'), filma koji je prije četrdeset godina pokazao da se iza idilične slike američkog malog grada može skrivati nešto mračno, nasilno i duboko uznemirujuće.

Lynchov film stigao je 1986. godine, u trenutku kada njegov redatelj nije bio u osobito zahvalnoj hollywoodskoj poziciji. Nakon uspjeha ‘Čovjeka slona' ('The Elephant Man') uslijedila je skupa i problematična ‘Dina' ('Dune'), film nad kojim Lynch nije imao konačnu kontrolu i od kojeg se kasnije distancirao. ‘Plavi baršun' bio je povratak nečemu potpuno njegovom – svijetu u kojem poznato i svakodnevno samo čeka trenutak kada će se pretvoriti u noćnu moru.

Sve počinje jednim odrezanim uhom

Jeffrey Beaumont, kojeg glumi Kyle MacLachlan, vraća se iz koledža u rodni Lumberton nakon što njegov otac završi u bolnici. Na putu kući kroz travu pronalazi odrezano ljudsko uho. Odnosi ga policiji, ali znatiželja ga ne pušta. Uz pomoć Sandy Williams, kćeri lokalnog detektiva koju glumi Laura Dern, počinje vlastitu istragu.

Trag vodi do Dorothy Vallens, tajanstvene pjevačice iz noćnog kluba u interpretaciji Isabelle Rossellini. Jeffrey se iz sigurnog svijeta obiteljskih kuća, travnjaka i tinejdžerskih romansi postupno spušta u potpuno drukčiji Lumberton, mjesto seksualnog nasilja, ucjene i straha kojim dominira Frank Booth.

Foto: Dennis Hopper kao zastrašujući Frank Booth u ‘Plavom baršunu' ('Blue Velvet'), ulozi koja je postala jedna od najprepoznatljivijih u njegovoj karijeri. Izvor: MGM / De Laurentiis Entertainment Group, 1986.

Dennis Hopper od Franka je stvorio jednog od najuznemirujućih negativaca američkog filma osamdesetih. Nepredvidiv, nasilan i opsjednut Dorothy, Frank ne djeluje poput klasičnog filmskog gangstera. On je gotovo čista prijetnja, čovjek čije ponašanje Jeffrey ne može razumjeti jer dolazi iz svijeta za koji nije ni znao da postoji.

Pedesete koje nikada nisu završile

Iako je film snimljen i smješten u osamdesete, Lumberton često izgleda kao grad koji je ostao zarobljen nekoliko desetljeća ranije. Automobili, kuće, glazba i gotovo pretjerana urednost prizivaju idealiziranu Ameriku pedesetih.

Naslov dolazi od pjesme „Blue Velvet“, koju je Bobby Vinton pretvorio u veliki hit 1963. godine, dok Roy Orbison i njegova „In Dreams“ dobivaju jednu od najneobičnijih i najpamtljivijih upotreba popularne pjesme u Lynchovu filmu.

Lynch ne ruši tu nostalgiju zato što je smatra potpuno lažnom. Upravo suprotno, ljepota Lumbertona stvarna. Problem je u tome što je stvarno i ono što se nalazi ispod nje. Crvene ruže postoje zajedno s kukcima pod zemljom, Sandy zajedno s Dorothy, a Jeffreyjeva mladenačka nevinost zajedno s njegovom fascinacijom svijetom u koji svjesno ulazi.

U tome se nalazi jedna od ključnih ideja ‘Plavog baršuna' – zlo nije stiglo iz nekog udaljenog mjesta. Ono je cijelo vrijeme živjelo nekoliko ulica dalje.

Film u kojem je Lynch postao Lynch

David Lynch prije ‘Plavog baršuna' već je bio autor ‘Glave za brisanje' ('Eraserhead') i Oscarom nominirani redatelj ‘Čovjeka slona', ali upravo je ovdje njegov filmski svijet prvi put dobio oblik koji će kasnije postati gotovo trenutno prepoznatljiv.

Mali američki grad, naizgled nevini mladi ljudi, bizarni likovi, seksualnost, nasilje, snovi, stara pop-glazba i osjećaj da iza svakog zida postoji još jedna stvarnost nekoliko godina poslije postat će temelji ‘Twin Peaksa' ('Twin Peaks').

Veza nije samo tematska. Kyle MacLachlan postao je jedan od Lynchovih najvažnijih glumaca, a skladatelj Angelo Badalamenti upravo je na ‘Plavom baršunu' započeo suradnju s redateljem koja će obilježiti velik dio Lynchova kasnijeg stvaralaštva.

Badalamentijeva glazba filmu daje romantičnu, gotovo snovitu kvalitetu koja se neprestano sudara s onim što gledamo. Lynch je shvatio da noćna mora može biti još neugodnija kada ne zvuči poput horora.

Isabella Rossellini između ranjivosti i tame

Za Isabellu Rossellini Dorothy Vallens bila je jedna od presudnih uloga karijere. Lynch je od nje tražio lik koji istodobno mora biti žrtva, zavodnica, majka i osoba toliko traumatizirana da joj se granice između ljubavi, straha i nasilja počinju raspadati.

Upravo odnos Dorothy i Jeffreyja čini film mnogo neugodnijim od jednostavne priče o mladom detektivu koji otkriva zločin. Jeffrey nije samo promatrač. Mračni svijet koji otkriva istodobno ga užasava i privlači.

Lynch time okreće klasičnu detektivsku priču naglavačke. Misterij odrezanog uha pokreće radnju, ali odgovor na pitanje kome je ono pripadalo postupno postaje manje važan od onoga što Jeffrey otkriva o sebi.

Dennis Hopper i povratak koji se nije mogao ignorirati

Kada se pojavio u ulozi Franka Bootha, Hopperova karijera bila je daleko od razdoblja koje je započelo filmom ‘Goli u sedlu' ('Easy Rider'). Lynch mu je dao ulogu koja je njegovu nepredvidivu energiju pretvorila u nešto zastrašujuće.

Frank je istodobno brutalan i gotovo dječje emocionalan, sposoban prijeći iz tišine u eksploziju nasilja bez upozorenja. Njegove scene s Dorothy i Jeffreyjem pomogle su stvoriti osjećaj da pravila koja vrijede u ostatku Lumbertona ovdje jednostavno ne postoje.

Iste 1986. Hopper se pojavio i u ‘Hoosiersima' ('Hoosiers'), za koje je dobio nominaciju za Oscara. Bio je to početak velikog povratka glumca kojeg je Hollywood godinama prije toga uglavnom otpisivao.

Film koji je podijelio publiku i kritiku

‘Plavi baršun' nije 1986. dočekan jednoglasnim oduševljenjem. Njegov prikaz seksualnosti i nasilja, posebno odnos prema Dorothy, izazvao je žestoke rasprave. Za jedne je Lynch snimio provokativno remek-djelo, dok su drugi u filmu vidjeli eksploataciju i mizoginiju.

Upravo je intenzitet tih reakcija pokazao da film nije moguće jednostavno svrstati u ladicu neo-noira, misterija ili psihološkog trilera.

Lynch je za režiju dobio nominaciju za Oscara, jedinu nominaciju filma, ali utjecaj ‘Plavog baršuna' tijekom sljedećih desetljeća postao je mnogo veći nego što bi tadašnji rezultat na dodjelama nagrada mogao sugerirati.

Četrdeset godina poslije kukci su još uvijek ispod travnjaka

‘Plavi baršun' danas više nije neobični kultni film mladog redatelja koji pokušava vratiti karijeru nakon ‘Dine'. Postao je jedno od ključnih djela američkog filma druge polovice dvadesetog stoljeća i svojevrsni nacrt svijeta koji će Lynch nastaviti istraživati u ‘Twin Peaksu', ‘Izgubljenoj cesti' ('Lost Highway') i ‘Mulholland Driveu' ('Mulholland Drive').

Četrdeset godina nakon premijere možda je najzanimljivije koliko je njegova početna slika ostala jednostavna i učinkovita. Lynch nam najprije pokaže Ameriku kakvu želi vidjeti – ogradu, cvijeće, sunce i savršeno pokošenu travu. Zatim spusti kameru nekoliko centimetara niže. Da bi zašao u svoj filmski svijet.

Izvor: /Film