Foto: Michael Douglas na 76. filmskom festivalu u Cannesu, 2023. Izvor: Festival de Cannes / Getty Images

Michael Douglas, rođen 25. rujna 1944., danas slavi 82. rođendan s prezimenom koje mu je moglo otvoriti gotovo svaka vrata Hollywooda, ali i s problemom koji nijedna veza nije mogla riješiti. Otac mu je bio Kirk Douglas. Nije bilo dovoljno postati glumac. Trebalo je pronaći način da prestaneš biti samo sin Kirka Douglasa. Postoji gotovo predobra slučajnost da bismo je propustili. Kirk je 1966. glumio u ‘Baci divovsku sjenu’ (‘Cast a Giant Shadow’), a mladi Michael na filmu je radio kao nepripisani pomoćnik producenta te se čak kratko pojavio pred kamerom. Teško je zamisliti bolju metaforu za ono što će slijediti. Otac je bacio divovsku sjenu, a sin će dobar dio mladosti provesti tražeći način da iz nje iskorači.

Otac je želio biti McMurphy, sin je napravio film

Jedan od prvih velikih koraka dogodio se upravo zahvaljujući Kirku, ali Michael će priliku pretvoriti u nešto potpuno svoje. Kirk Douglas kupio je prava na roman Kena Keseyja i 1963. na Broadwayu igrao Randlea P. McMurphyja u kazališnoj verziji ‘Leta iznad kukavičjeg gnijezda’ (‘One Flew Over the Cuckoo’s Nest’). Godinama je pokušavao napraviti film, ali projekt nikako nije uspijevao pokrenuti. Prava su na kraju došla do Michaela. S producentom Saulom Zaentzom i Milošem Formanom iza kamere napravio je film u kojem McMurphy više nije mogao biti Kirk. Ulogu je dobio Jack Nicholson, a ono što je uslijedilo postalo je povijest Oscara.

Foto: Michael Douglas, Miloš Forman, Louise Fletcher, Jack Nicholson i Saul Zaentz s Oscarima za ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’ (‘One Flew Over the Cuckoo’s Nest’), 1976. Izvor: Alan Band / Keystone / Getty Images.

‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’ osvojio je svih pet glavnih nagrada Akademije: za najbolji film, režiju, glavnog glumca, glavnu glumicu i adaptirani scenarij. Prije njega to je uspjelo samo ‘Dogodilo se jedne noći’ (‘It Happened One Night’), a poslije će isto ponoviti tek ‘Kad jaganjci utihnu’ (‘The Silence of the Lambs’). Oscar za najbolji film završio je u rukama Saula Zaentza i Michaela Douglasa. Michael je imao 31 godinu. Prvog Oscara nije dobio kao glumac nego kao producent filma koji njegov otac godinama nije uspio snimiti. Iz divovske sjene nije izašao tiho.

Karl Malden i ulice na kojima je učio zanat

Publika ga je dotad već dobro poznavala zahvaljujući seriji ‘Ulice San Francisca’ (‘The Streets of San Francisco’). Uz Karla Maldena Michael nije samo dobio veliku televizijsku ulogu nego i svojevrsnog drugog filmskog oca. Malden mu je postao mentor, a Douglas je poslije govorio koliko je uz njega naučio o disciplini, glumi i samom poslu stvaranja filma. To je važno jer će Michael Douglas cijelu karijeru ostati nešto više od glumca. Imao je producentski instinkt i neobičnu sposobnost prepoznati priče koje će ubrzo izgledati kao da su izvučene ravno iz novinskih naslova.

Foto: Michael Douglas kao Steve Keller i Karl Malden kao Mike Stone u seriji ‘Ulice San Francisca’ (‘The Streets of San Francisco’). Izvor: Everett Collection.

Film koji je stigao dvanaest dana prije stvarnosti

To se gotovo zastrašujuće pokazalo s ‘Kineskim sindromom’ (‘The China Syndrome’) iz 1979. Douglas je ponovno producent, ali ovaj put i glumac, uz Jane Fondu i Jacka Lemmona. Film govori o prikrivanju ozbiljnog incidenta u nuklearnoj elektrani i opasnosti katastrofe koja bi mogla uslijediti. U američka kina stigao je 16. ožujka 1979. Dvanaest dana poslije dogodila se nesreća u nuklearnoj elektrani Three Mile Island. Odjednom film više nije izgledao kao upozorenje o nečemu što bi se možda moglo dogoditi. Stvarnost ga je sustigla dok je još igrao u kinima. Ako je Kukavičje gnijezdo dokazalo da Michael Douglas može proizvesti veliki film, Kineski sindrom pokazao je koliko dobar nos ima za priče koje pogađaju živac vremena.

Foto: Michael Douglas, Jack Lemmon i Jane Fonda u ‘Kineskom sindromu’ (‘The China Syndrome’) Jamesa Bridgesa, 1979. Izvor: Columbia Pictures.

Prije nego što je postao Gordon Gekko

A onda je odlučio malo i zabavljati publiku. ‘Lov na zeleni dijamant’ (‘Romancing the Stone’) Roberta Zemeckisa pokazao je Douglasa kakvog se danas ponekad zaboravlja. Jack Colton je avanturist, šarmer, nitkov i romantični junak, a kemija Michaela Douglasa i Kathleen Turner pretvorila je film u veliki hit. Danny DeVito bio je savršeni treći kotač njihove pustolovine, a veliki meksički glumac i redatelj Alfonso Arau ukrao je nekoliko scena kao Juan, lokalni krijumčar i neočekivani obožavatelj ljubavnih romana Joan Wilder. Trenutak u kojem shvati tko je ona i potpuno zaboravi da pred njim stoje ljudi koje bi trebao predati njihovim progoniteljima jedan je od onih malih detalja zbog kojih film i četrdesetak godina poslije ima toliko šarma.

Foto: Alfonso Arau kao Juan s Kathleen Turner i Michaelom Douglasom u ‘Lovu na zeleni dijamant’ (‘Romancing the Stone’). Izvor: 20th Century Fox.

Godinu poslije vratili su se u ‘Dragulju s Nila’ (‘The Jewel of the Nile’), a najbolji vic tek će doći. Douglas, Turner i DeVito ponovno će se okupiti nekoliko godina poslije u ‘Ratu Roseovih’ (‘The War of the Roses’). Samo što je DeVito ovaj put redatelj, a romantična pustolovina pretvorila se u bračni rat do istrebljenja. Michael Douglas i Kathleen Turner prvo su pronašli ljubav usred pustolovine, a onda pokušali uništiti jedno drugo zajedno s kućom.

Između ta dva svijeta pojavio se čovjek koji će zauvijek promijeniti način na koji publika gleda Michaela Douglasa.

„Greed is good“

Gordon Gekko.

U ‘Wall Streetu’ Olivera Stonea iz 1987. Douglas više nije pustolov koji se probija kroz džunglu. Gotovo mu ništa fizičko nije potrebno. Odijelo, pogled, glas i potpuna sigurnost čovjeka koji vjeruje da razumije kako svijet funkcionira dovoljni su da Gekko zavlada ekranom. Kirk Douglas svoju je zvjezdanu personu gradio fizičkom snagom, eksplozivnošću i energijom čovjeka koji će prije razbiti zid nego ga zaobići. Michael je u Gordonu Gekku pronašao vlastitu vrstu moći. Gekku je dovoljno govoriti. Novac je njegovo oružje.

Za tu je ulogu Michael osvojio Oscara za najboljeg glumca. Jedanaest godina nakon što je stajao na pozornici kao producent najboljeg filma, vratio se po kipić koji je pripadao samo njemu. Ironija je da je njegova slavna rečenica o pohlepi počela živjeti vlastitim životom. Gekko je negativac, ali „greed is good“ desetljećima se citirao gotovo kao poslovni savjet. Douglas je stvorio toliko zavodljivog gada da je dio publike zaboravio da ga film ne nudi kao uzor.

Muškarac koji misli da drži stvari pod kontrolom

Iste 1987. snimio je ‘Fatalnu privlačnost’ (‘Fatal Attraction’) i tu počinje možda najzanimljivije razdoblje njegove karijere. Dan Gallagher ima posao, obitelj, dom, status i sigurnost čovjeka koji vjeruje da upravlja svojim životom. Jedna odluka dovoljna je da se cijela konstrukcija počne raspadati. Glenn Close kao Alex Forrest toliko je snažna da bi bilo nepravedno svesti je na „ludu ljubavnicu“, a film je tijekom godina s razlogom izazvao rasprave o načinu na koji prikazuje njezino psihičko stanje. No Dan nije nevina žrtva kojoj se nešto jednostavno dogodilo. On donosi odluku i zatim očajnički pokušava vratiti život u stanje prije nje.

Douglas će se tom muškarcu vraćati u različitim oblicima. U Ratu Roseovih Oliver ima brak, novac i prekrasnu kuću, ali ništa od toga ne može ga spasiti kada ljubav postane mržnja. U ‘Sirovim strastima’ (‘Basic Instinct’) Nick Curran već je problematičan policajac koji misli da može kontrolirati istragu, sebe i Catherine Tramell. Sharon Stone mu postupno oduzima sve tri iluzije. Nick misli da vodi istragu; Catherine se ponaša kao da piše priču u kojoj je on samo jedan od likova. Douglas je postao gotovo idealno lice uspješnog američkog muškarca kojem stvari izmiču iz ruku. Njegovi likovi imaju novac, posao, seksualno samopouzdanje, status ili autoritet. A onda film počne oduzimati jedno po jedno.

Sve dok ne ostane William Foster.

„Ja sam negativac?“

‘Dan ludila’ (‘Falling Down’) iz 1993. možda je najčišća destilacija svega što je Michael Douglas tih godina radio. William Foster više nema ono što su imali Gekko, Gallagher ili Oliver Rose. Posao je izgubio. Brak mu se raspao. Kći živi bez njega. Ostali su bijela košulja, kravata, naočale i aktovka — uniforma američkog uredskog čovjeka nakon što je nestao život kojem je ta uniforma pripadala. A onda automobil stane u prometnoj gužvi Los Angelesa. Foster ga ostavi i krene pješice.

Foto: Michael Douglas kao William Foster u ‘Danu ludila’ (‘Falling Down’) Joela Schumachera, 1993. Izvor: Warner Bros.

Film Joela Schumachera vrlo je pametan u načinu na koji nas uvlači na njegovu stranu. Vrućina, gužva, cijene, birokracija, fast food koji na slici izgleda potpuno drukčije nego na pladnju — sitne frustracije svakodnevice dovoljno su poznate da se isprva možemo nasmijati kada Foster počne uzvraćati svijetu. Problem je u tome što on nikada ne stane. Robert Duvall kao detektiv Prendergast zato je presudan. I on je čovjek kojeg život pritišće. I njega podcjenjuju. I on nosi frustracije, strahove i privatne probleme. Ali Prendergast ne prelazi granicu koju Foster prelazi gotovo neprimjetno, sve dok više nema povratka.

I onda dolazi trenutak u kojem Foster kao da prvi put vidi samoga sebe izvana.

„Ja sam negativac?“

To pitanje vrijedi više od svih njegovih prethodnih objašnjenja. Foster je gotovo cijeli film uvjeren da je on normalan, a da je svijet poludio. Tek pred kraj shvaća da priča možda nije ona koju je sam sebi pričao. Michael Douglas proveo je dobar dio karijere glumeći muškarce koji vjeruju da drže stvari pod kontrolom. William Foster bio je trenutak kada više nije ostala ni iluzija kontrole.

Igra je bila gotovo logičan nastavak

David Fincher kao da je nekoliko godina poslije u ‘Igri’ (‘The Game’) uzeo samu personu Michaela Douglasa i odlučio vidjeti koliko joj toga može oduzeti. Nicholas Van Orton ima sve što očekujemo od Douglasova lika: novac, moć, inteligenciju, hladnoću i uvjerenje da može kontrolirati svaku situaciju. A onda više ne zna što je igra, što je stvarnost i kome može vjerovati. Da Nicholas Van Orton nema lice Michaela Douglasa, Igra ne bi imala isti učinak. Fincher koristi sve što publika već zna o njegovim likovima i okreće to protiv njega.

Čovjek koji više ništa nije morao dokazivati

Kako je stario, Douglas je mogao početi skidati slojeve persone koju je desetljećima stvarao. ‘Čudesni dečki’ (‘Wonder Boys’) dali su mu umornog, neurednog profesora i pisca Gradyja Trippa, dok ga je ‘Traffic’ Stevena Soderbergha ponovno smjestio u priču o američkim institucijama, moći i njihovim proturječjima. U ‘Iza kandelabra’ (‘Behind the Candelabra’) postao je Liberace. Za glumca desetljećima povezivanog s hollywoodskom slikom muške moći, seksa i kontrole bila je to gotovo savršena kasna uloga. Douglas više nije morao štititi nikakvu sliku Michaela Douglasa. Mogao ju je rastaviti. A u ‘Metodi Kominsky’ (‘The Kominsky Method’) starost, bolest, prijateljstvo, smrt i Hollywood postali su materijal za humor čovjeka koji je dovoljno dugo živio pred kamerama da se može smijati i industriji i samome sebi.

Otac, sin i sjena koja više nije smetala

Možda je zato najljepše na kraju ponovno vratiti Kirka. Michael je godinama morao odgovarati na pitanja o tome kako je biti sin Kirka Douglasa. U mladosti je usporedba bila teret od kojeg se morao odvojiti. Desetljećima poslije više nije bilo razloga za bijeg. Michael je već imao vlastite Oscare, vlastite filmove, vlastite likove i vlastito mjesto u povijesti Hollywooda. Otac i sin s godinama su mogli stajati jedan uz drugoga bez potrebe da Michael ikome dokazuje da ondje pripada. Kada je Kirk 2020. umro u 103. godini, Michael se oprostio od njega riječima sina, a ne filmske zvijezde, napisavši da je svijetu Kirk bio legenda i glumac iz zlatnog doba filma, ali njemu i njegovoj braći jednostavno tata.

Foto: Michael Douglas s ocem Kirkom Douglasom na snimanju filma ‘Baci divovsku sjenu’ (‘Cast a Giant Shadow’), Rim, 1965. Izvor: Hulton Archive / Getty Images.

Možda se tek tada do kraja zatvorio krug započet desetljećima ranije. Kirk Douglas bio je jedna od najvećih filmskih zvijezda svoje generacije. Michael je mogao cijelu karijeru ostati „sin Kirka Douglasa“. Kirk je bacio uistinu divovsku sjenu. Tako sveobuhvatnu da je Michaelu trebala gotovo cijela mladost da se oslobodi nje. Ali godinama i dva Oscara kasnije oslobodio je se.

Sad je tu bila nova sjena. Njegova vlastita.