Mogao je ući u kadar i gotovo fizički promijeniti njegovu temperaturu. Imao je glas stvoren za zapovijedanje, lice na kojem su godine izgledale kao ožiljci i temperament zbog kojeg ste uvijek očekivali eksploziju. A ipak, svesti ga na glumca velikih ispada značilo bi promašiti ono najbolje kod njega. Jednako dobro znao je šutjeti, biti ranjiv, smiješan, nježan i potpuno izgubljen. Mogao je biti general pred golemom američkom zastavom, ali i čovjek koji u praznoj kući osluškuje zvuk za koji nije siguran dolazi li od mrtvih ili iz njega samoga.

Foto: George C. Scott u Tucsonu 1972. godine, daleko od uniformi i likova koji su obilježili njegovu filmsku karijeru. Izvor: Harry Benson, 1972. / Harry Benson Photography.

George C. Scott umro je 22. rujna 1999. godine. Dvadeset i sedam godina poslije možda ga je najlakše pamtiti po jednoj ulozi i jednom Oscaru koji nije želio. Ali upravo je njegov odnos prema toj nagradi možda najbolji početak priče o glumcu koji nikada nije osobito mario za pravila prema kojima Hollywood određuje tko je velik.

Oscar kao tržnica glumačke vještine

Scottov sukob s Akademijom nije počeo s ‘Pattonom’ (‘Patton’). Kada je za ‘Hazardera’ (‘The Hustler’) drugi put nominiran za sporednog Oscara, pokušao je povući svoje ime iz konkurencije. Akademija to nije učinila. Devet godina poslije nije mogao spriječiti nominaciju, ali je mogao odbiti nagradu.

I učinio je upravo to.

Za ulogu generala Georgea S. Pattona osvojio je Oscara za najboljega glumca, ali na dodjelu nije došao. Scott je cijelu ideju pretvaranja glume u natjecanje smatrao pogrešnom, a Oscarovsku ceremoniju opisivao je izrazom „meat parade“. Glumačka vještina za njega nije bila roba koju treba iznijeti na tržnicu i zatim odlučiti čija vrijedi više. Nije pritom govorio kao čovjek kojega Akademija nije priznavala. Već je za ‘Anatomiju jednog ubojstva’ (‘Anatomy of a Murder’) dobio prvu nominaciju, za Hazardera drugu, a za Pattona nagradu koju bi većina glumaca smatrala vrhuncem karijere.

Prije nego što je podigao glas pred zastavom

Filmska karijera počela mu je samo jedanaest godina prije Pattona. U westernu Delmera Davesa ‘Drvo za vješanje’ (‘The Hanging Tree’) iz 1959., uz Garyja Coopera i Karla Maldena, dobio je malu, ali upečatljivu ulogu dr. Georgea Grubba, fanatičnog propovjednika. Bio je to njegov filmski debi, a već iste godine Otto Preminger dao mu je mnogo ozbiljniji prostor u Anatomiji jednog ubojstva.

Foto: George C. Scott kao tužitelj Claude Dancer u filmu ‘Anatomija jednog ubojstva’ (‘Anatomy of a Murder’) Otta Premingera (1959.). Izvor: Anatomy of a Murder / Columbia Pictures.

Nasuprot Jamesu Stewartu Scott je Claude Dancer, tužitelj koji sudnicu tretira gotovo kao borilište. Stewart je miran, lukav i naizgled ležeran; Scott tvrd, agresivan i opasan. Dvije godine poslije u Hazarderu njegov Bert Gordon već je nešto sasvim drugo: hladan čovjek koji razumije tuđe slabosti i zna koliko one vrijede.

Stanley Kubrick je u ‘Dr. Strangeloveu ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu’ (‘Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb’) Scottovu prirodnu autoritativnost okrenuo naglavačke. General Buck Turgidson ima sve elemente tipičnog Scottova autoriteta, samo gurnute preko ruba. Vojna sigurnost postaje groteska, ozbiljnost apsurd, a čovjek koji bi u nekom drugom filmu ulijevao strah ovdje o kraju svijeta govori gotovo kao da objašnjava rezultat utakmice.

Čovjek kojemu je rat prirodno stanje

A onda je došao Patton. Uvodni govor pred golemom američkom zastavom postao je jedna od najprepoznatljivijih slika američkog filma, ali Scottov Patton mnogo je zanimljiviji kada iza generalske predstave počnu izbijati pukotine. On je istodobno ratnik, egomanijak, strateg, glumac vlastitog mita i čovjek gotovo mistično zaljubljen u vojnu povijest. Kao da ne sudjeluje samo u Drugom svjetskom ratu nego nastavlja bitke koje vodi već tisućama godina.

Jedan od ključeva za njegovo razumijevanje film daje neprijatelju. Njemački obavještajni časnik kapetan Oskar Steiger, kojega glumi Siegfried Rauch, proučava Pattona, njegove tekstove, navike i način razmišljanja. Dok drugi gledaju položaje na karti, Steiger pokušava razumjeti čovjeka. Shvaća da Patton nije samo još jedan saveznički general i pokušava na to upozoriti nadređene. Nijemac koji ga nikada nije upoznao prepoznaje ono što mnogi oko Pattona ne vide: rat za njega nije samo zanimanje nego stanje u kojem se osjeća živim.

Foto: Patton kao predmet njemačke obavještajne analize i Siegfried Rauch kao kapetan Oskar Steiger u filmu ‘Patton’ (1970.). Izvor: 20th Century Fox / Patton (1970.).

A onda ga film odvede u vojnu bolnicu i u nekoliko minuta pokaže gotovo cijelog čovjeka. Patton prilazi teško ranjenom vojniku, osobno mu daje Purple Heart, skida kacigu, klekne uz njegov krevet i pomoli se. Pred čovjekom koji je prolio krv nema generalske predstave, samo iskreno poštovanje prema njegovoj žrtvi.

Nekoliko trenutaka poslije nailazi na čovjeka bez vidljive rane koji više ne može podnijeti granatiranje. Patton ga ne razumije. Naziva ga kukavicom, udara ga i tjera iz bolnice. Patton razumije razderano tijelo, krv i ranu koju može vidjeti. Psihičku ranu ne priznaje kao ranu.

Scott ne pokušava svog lika učiniti simpatičnijim niti ga pretvoriti u čudovište. Nježnost prema jednom vojniku i okrutnost prema drugome dolaze iz istog mjesta. Patton toliko duboko vjeruje u vlastitu predodžbu vojnika da nije sposoban prihvatiti čovjeka koji toj predodžbi ne odgovara. Njegova najveća snaga i njegova najveća mana imaju isti izvor.

Zbog incidenta plaća cijenu i neko vrijeme ostaje po strani. Ali onda dolaze Ardeni i Bastogne i ponovno postaje jasno zašto ga, uza sve njegove mane, vojska treba. Dok Nijemci probijaju savezničke linije, Patton okreće Treću armiju prema sjeveru i kreće prema opkoljenom Bastogneu.

Loše vrijeme onemogućava savezničko zrakoplovstvo pa od kapelana traži molitvu za vedro nebo. Za Pattona je to gotovo logistički problem: ako mu za nastavak rata treba bolje vrijeme, pokušat će ga dobiti i molitvom. Kada se vrijeme popravi, kapelana nagrađuje Brončanom zvijezdom. U tom čovjeku nema jasne granice između stratega, vjernika, praznovjernog ratnika i čovjeka koji neprestano gradi vlastitu legendu.

Zato je Scottov Patton mnogo više od generala koji viče pred zastavom. Steiger ga pokušava razumjeti analizom, ranjeni vojnik upoznaje njegovu nježnost, traumatizirani njegovu okrutnost, a kapelan čovjeka koji kao da očekuje da čak i nebo surađuje s njegovom Trećom armijom. Sve su to isti Patton.

Uniforma i čovjek ispod nje

‘Novi centurioni’ (‘The New Centurions’) iz 1972. pokazuju Scotta u drukčijoj uniformi. Andy Kilvinski nije Patton s policijskom značkom, nego veteran losanđeleskih ulica koji mlađem policajcu Royu Fehleru, kojega igra Stacy Keach, prenosi iskustvo, ali istodobno pokazuje koliko takav život može uzeti čovjeku.

Foto: Stacy Keach kao Roy Fehler i George C. Scott kao Andy Kilvinski u filmu ‘Novi centurioni’ (‘The New Centurions’) Richarda Fleischera (1972.). Izvor: Columbia Pictures / Michael Ochs Archives / Getty Images.

Film je nastao prema romanu Josepha Wambaugha, bivšeg policajca koji je policijski posao skidao s postolja na koje ga je popularna kultura često stavljala. Novi centurioni bili su početak njegova snažnog prodora na film i televiziju. Slijedili su ‘Plavi vitez’ (‘The Blue Knight’), ‘Dječaci iz zbora’ (‘The Choirboys’) i ‘Polje luka’ (‘The Onion Field’), a Wambaugh je gotovo stvorio vlastiti ekranizirani svijet losanđeleske policije – svijet u kojem policajci nisu nedodirljivi junaci nego umorni, nesavršeni ljudi koje značka ponekad drži na okupu, a ponekad polako uništava.

Kilvinski pripada upravo takvom svijetu. Uniforma mu je toliko dugo određivala život da nakon nje ostaje pitanje što je ostalo od čovjeka.

Sherlock Holmes koji možda nije lud

Još dalje od očekivane slike Scotta nalazi se ‘Mogli su biti divovi’ (‘They Might Be Giants’). On je Justin Playfair, bivši sudac koji vjeruje da je Sherlock Holmes. Joanne Woodward je psihijatrica Mildred Watson, a već njezino prezime Playfairu je dovoljan dokaz da je napokon pronašao svojeg doktora Watsona.

Foto: George C. Scott kao Justin Playfair, odnosno njegov Sherlock Holmes, i Joanne Woodward kao dr. Mildred Watson u filmu ‘Mogli su biti divovi’ (‘They Might Be Giants’) (1971.). Izvor: Universal Pictures / They Might Be Giants (1971.).

Od te premise mogao je nastati film koji se jednostavno smije čovjeku koji je izgubio dodir sa stvarnošću. Umjesto toga nastala je neobična, melankolična i romantična priča o tome tko zapravo određuje granicu između ludosti i svijeta koji smo pristali smatrati normalnim. Scott nas mora uvjeriti da iza njegove opsesije postoji čovjek kojemu je možda lakše biti Sherlock Holmes nego Justin Playfair.

Upravo taj Scott često ostaje u sjeni Pattona, a možda najbolje pokazuje koliko je njegov raspon bio velik.

Otac koji silazi u podzemlje

Paul Schrader je u ‘U podzemlju seksa’ (‘Hardcore’) iz 1979. Scottovu snagu iskoristio na sasvim drugi način. Jake Van Dorn dolazi iz konzervativne kalvinističke sredine i kreće u potragu za nestalom kćeri, a ona ga vodi u svijet pornografske industrije koji mu je potpuno stran.

Scott ovdje ponovno može eksplodirati, ali bijes više nije demonstracija moći. To je bijes čovjeka kojemu se raspada slika svijeta u koju je vjerovao. Što dublje ulazi u podzemlje koje prezire, sve je manje siguran da razumije vlastito dijete.

Foto: George C. Scott kao Jake Van Dorn, otac koji u potrazi za nestalom kćeri ulazi u njemu potpuno strani svijet, u filmu ‘U podzemlju seksa’ (‘Hardcore’) Paula Schradera (1979.). Izvor: Columbia Pictures / Hardcore (1979.).

Godinu poslije ‘Uljez’ (‘The Changeling’) pokazao je koliko malo Scottu zapravo treba. Kao skladatelj John Russell, koji nakon smrti supruge i kćeri dolazi u veliku praznu kuću, ostaje bez svih zaštitnih slojeva kakve su njegovim drugim likovima davale uniforme i položaji. Ostali su tuga, kuća i čovjek koji pokušava razumjeti ono što čuje u njezinoj tišini.

Za glumca kojega se toliko često pamti po glasu, jedna od njegovih najvećih kvaliteta bila je sposobnost da bude zanimljiv upravo kada ne govori.

Gluma nije utrka

Čak i kasni ‘Egzorcist III’ (‘The Exorcist III’) pokazuje koliko je Scott mogao dati ulozi koja je lako mogla postati samo još jedan umorni policijski istražitelj. Njegov William Kinderman nosi film umorom čovjeka koji je vidio previše, ali još uvijek pokušava pronaći racionalan odgovor u svijetu koji ga možda više nema.

Možda se zato priča o Georgeu C. Scottu ipak treba vratiti Oscarima. Ne zato što je odbio zlatni kipić. To je dobra anegdota, ali anegdota sama po sebi ne čini glumca velikim.

Važnije je zašto ga je odbio.

Scott nije vjerovao da se jedna glumačka izvedba može postaviti pokraj druge, izmjeriti i proglasiti boljom. A njegova vlastita karijera možda je najbolji argument za takav stav. Kako izmjeriti udaljenost između Pattona i Justina Playfaira, između hladnog Berta Gordona i slomljenog Johna Russella? Koji instrument može odlučiti je li veća gluma ona koja ispuni prostoriju glasom ili ona zbog koje gledamo čovjeka dok u tišini sluša praznu kuću?

Uostalom, nije George C. Scott bio baba placarica da se nadmeće na tržnici.

Hollywood mu je 1971. rekao da je najbolji glumac godine.

On kao da mu je odgovorio da mrzi odgovore na pitanja koja nije postavio.

Nikada.